IVAN ORLEANSKI report

 

(kolumna no. 9, 29.07.2007.)

Oče domovine

Postoje  ljudi na koje (i da neću) ne mogu ne misliti. Jedan od takvih je i mister Branimir Glavaš, redikul hrvatskog režima. Ne zato što mi se sviđa njegov lik i djelo. Au contraire! Baš zato što mi je antipatičan. Valjda imam pravo na to. Ne mrzim ga i ne, ne bih učinio sve da taj čovjek nestane s ove lopte. Ne, ja samo sanjam o Svijetu u kojem su istina i pravda jednako dostupne svima, a ne samo eliti u koju spadaju Glavaš i njemu slični. Proteklih je mjeseci zaokupljao znatiželju i brigu cjelokupne hrvatske javnosti i trošio tintu vodećih novinarskih potrkala. Pokušavao je sam sebi izgraditi oltar mučeništva i potencijalne svetosti. Priča se da je "naše gore list". Zašto me onda ova cijela farsa nimalo ne iznenađuje?
H eroj i žrtva, sin i otac nacije, velemučenik hrvatskog naroda, svetiji od sv. Ante Padovanskoga, heroj i prkosni junak, Gandhi i Mendela. .. Sve su to nazivi kojima je okarakteriziran Branimir Glavaš, vojni general Lijepe vaše. Na stotine ljudi skupljalo se po HR gradovima u znak podrške tom izmučenom hrvatskom sokolu ili, bolje rečeno, kukavici. Potpisivale su se peticije i sklapali manifesti. Dolazili su podržati još jednu hrvatsku žrtvu europskog hegemonističkog naleta. Naravno, tijekom prošlih ratova i režima bilo je na tisuće hrvatskih žrtava, ali eto Branimir Glavaš je poseban. Tako je Glavaš od prkosnog junaka postao žrtva . A da junak postane žrtva, po nekoj logici stvari: mora nešto i dati. Što je on dao? Šipak! Glavaš nije i ne može biti žrtva - to je uvreda i minimiziranje onih koji to uistinu jesu.
Nadam se da nitko neće zamjeriti ako povučem paralelu između Glavaša i Šešelja. Iako su se borili na suprotnim stranama i imali različite ideje, ali obojica su ko fol postali mučenici. Nitko se nije upitao kako bi se gledajući one silne izvještaje o štrajkovima osjećale žrtve koje su bile prisiljene piti kiselinu iz akumulatora ili jesti ljudske ostatke. Za razliku od spomenutog dvojca, žrtve nisu imale prilike braniti se pred sudom nego im je suđeno na temelju zakona koje su krojili zločinci na samom licu mjestu. Mene stvarno zbuni kad vidim kolika je masa obespravljenih radnika i potlačenih jedinki došla podržati Branimira Glavaša, čija je politika od fakultetski obrazovanih ekonomista i politologa učinila smećare i čistače usranih prostora. Nasjeli su i hrvatski biskupi koji su pozivali na savjest cijele Hrvatske. "Ne dopustite", kažu duhovni oci, "da, unatoč tome što je u Hrvatskoj ustavom ukinuta smrtna kazna, Glavaš bude prvi koji je zapravo osuđen na smrt, jer će ta smrt biti na savjesti čitave Hrvatske." Moja savjest je mirna i čista, ali mi ne ide u glavu: kako na istu savjest mogu ići i Glavaš i ubijeni civili iz Osijeka i ostalih dijelova CRO B i H zemalja? Da ne spominjem mnogobrojne ex vojnike koji su oboljeli od PTSP-a. Kome oni idu na savjest? Pozivanja na jednakost i ljudska prava su u slučaju Glavaš licemjerna. Ona samo upiru prstom rugajući se u lice Bogu, Pravdi i svim nevinim ljudima koji su stradali. Manipuliranje žrtvom nije tako ne-tipično za naše prostore.
Neki dan sam na Poskokovu forumu naletio na zanimljivu temu: Forumski izbori. Procedura i gnjavaža tipična za političku zbilju: predizborna obećanja i laganja, registracije stranaka i, konačno, glasanje. Pozorno sam pratio situaciju. Fascinantno je da je pobijedila upravo stranka koja je furala fašističko-diktatorski đir. No, još je zanimljivija činjenica da ta stranka nije mogla sama pobijediti. Kad malo bolje razmislim: ni Hitler ni Mussolini nisu došli sami na vlast - ljudi su ih izabrali. Mene nije toliko strah fašističkih tirana koliko one lakomislene mase koja ih je na kraju krajeva dovela na vlast. Masa je glupa, ali je uvijek čine pametni pojedinci. Mala digresija ne šteti, je l' da?
Ne znam uopće što je htio Glavaš postići svojim štrajkaškim ispadima? Zar želi još jedan rat? Ništa čudno. Svi autentični hrvatski junaci čeznu za još jednim ratom. Nema veza oko čega je rat: rat sa Slovenijom, rat između Zagrebačke i Splitske banke, rat hrvatskog Sjevera i Juga, rat između vozača Mercedesa i vozača Golfova. Ma samo neka se ratuje! Nikad ljepše prilike da stekneš čin, 3-sobni stan, službeni auto i vozača i okitiš se nekakvim Daničinim veleredom. Takvi shvate tek na kraju da je sve uzalud.
Koliko ljudi na Balkanu godišnje umre od gladi, hladnoće, siromaštva, nedostatka lijekova? Koliko ima kod nas izbjeglica koji se nemaju gdje vratiti? Koliko je djece u ovim zemljama izgubilo očeve i koliko su ove zemlje osakatile i poubijale nečijih očeva i majki? Zbog ovakvih i mnogih drugih stvari, u Glavašu i njemu sličnima ne mogu gledati žrtve jer oni to nisu.
Zato ostajem imun na slike koje dopiru do mene: slike velikog nacionalnog "Velog Jože" kome je ponestalo snage. Briga me za slike Glavaševog ojađenog sina, ožalošćene žene i njegovih suboraca suznih očiju.
I nije me stid.
Stid osjetim samo onda kada vidim bol i patnju koju netko nije tražio ili koja je počinjena u ime nečije obrane.

MILANOVIĆ (kolumna no. 8, 26.06.2007.)

Sponzoruše (kolumna no. 7, 17.06.2007.)

Hanka Paldum snimila pornić! (kolumna no. 6, 20.05.2007.)

Smrt kapitalizmu (kolumna no. 5, 25.04.2007.)

Ne voliš nogomet? (kolumna no. 4, 23.03.2007.)

Mama, hoću i ja! (kolumna no. 3, 08.03.2007.)

Princeza & ja (kolumna no. 2, 11.02.2007.)

Jezikova juha (kolumna no. 1, 31.01.2007.