IVAN ORLEANSKI report

 

(kolumna no. 2, 11.02.2007.)

Princeza & ja

Nedavno je bila (ili će biti) godišnjica smrti princeze Diane. Stvarno ne znam kad je taj famozni događaj. Zašto je rahmetlji Diana meta ove kolumne? Nije ona, nego razgovor tri mlade bogate i proeuropski orijentirane, samosvjesne i ultraliberalne Hercegovke, čiji je IQ jedva dosegao dvoznamenkastu brojku, koje su jedva suzdržavale suze za tom "svetom ženom", iako o njoj znaju koliko i ja o sinkroniziranom plivanju, tj. ništa. Za one koji ne znaju: Diana je bila udana za tipa koji izgleda kao da je iskočio iz Alana Forda i koji je ujedno i princ jedne tužne propale monarhije koja svoju egzistenciju pokušava održati paradama, seks skandalima i nošenjem kriminalno ružnih šešira dok igraju polo, kriket ili neku drugu gejpedersku igru. No, Dianu i njezinog arapskog ljubavnika njena plemićko-plava krv nije spasila od sudbine jednog purana u pariškim tunelima. Ali ona je zahvaljujući tome dobila fontanu u nekom parku. Fontanu!
E to me dovodi do onog što me blago tangira kod ljudi. Čak više i od nepisanog pravila da bezobrazni, čangrizavi i nezahvalni penzioneri trebaju dobiti mjesto u tramvaju samo zato što su bili svjedoci stvaranja NDH. Ni penzioneri nisu što su nekad bili! Zašto svakodnevno moram biti svjedok licemjerja na račun bogatih i slavnih? Svaki je klipan bar jednom po početka vremena rekao: "Po čemu su to oni bolji od mene?", a potom zauzeo onu repersku pozu kako bi još više učvrstio svoj ionako čelični stav. Čim netko od skorojevića umre, svi su u žalosti. O mrtvima sve najbolje, a pokojnoj Dijani želim vječni mir, ali ona je najbolji primjer. Osobno ne znam po čemu je ona bila bolja osoba od ostalih 6 milijardi krkana na ovoj ofucanoj lopti, zvanoj Zemlja. Kažu neki: "Bavila je humanitarnim radom." Pa? Kad si bogat i slavan, onda nemaš što raditi osim skupljati društvene bodove baveći se humanitarlukom, koji se ionako svodi na priređivanje fensi gala zabava za ostatak aristokracije i poziranje pred plaćenim blicevima. Ne spremaš hranu za zabavu. Ne pereš posuđe. Samo se trebaš pojaviti i mahati svojom novom Versace torbicom i ponosno se prsiti svojim silikonskim dodacima i dijamantnim lancima.
Zar tu postoji alternativa? Znači li to da će milijun ljudi cmizdriti za mnom, ako ja i moja ljubavnica završimo kao pašteta u pariškom tunelu tijekom svađe oko tapeta u gostinjskoj sobi? Sumnjam.. Možda kad bih se iznenada počeo baviti dobrotvornim radom. Evo jedan futuristički transkript:
"Jesi čula da je Ivan Orleanski poginuo?"
"Stvarno?"
"Dašta bona. Bio je dobra osoba: strašno je što se to dogodilo tako mladom i dobrom dečku."
"Oo? Je li bio bogat i slavan?" (cura već polako suspreže provalu emocija)
"Ne."
"Tko ga onda šljivi!" (nastavljaju dalje svoj razgovor o velikoj važnosti konzumiranja Botoxa već u najranijoj dobi)
Sjedio sam tako u jednom hercegovačkom klubu (gle, kako ovo otmjeno zvuči!) i slušao priču nekolicine mladih i novopečenih bogatašica. Nisam mogao vjerovati da neke osobe mogu biti tako plitke i egocentrične. Nisam ništa drugo ni mogao očekivati od osobe koja je eurima platila svoju srednjoškolsku diplomu. Drage tri liberalne cure, znam da ovo ne čitate, jer ima "puno slova". Da, da.. Jedna je rekla kako ne čita ozbiljnije stvari na Internetu, jer imaju puno slova. Hvala vam što ste mi otvorili još jednu dimenziju u mom rodnom gradu. Ovo je možda i najozbiljniji tekst što ćete ga pročitati pod mojim imenom, ali istina je. Ustao sam i otišao dalje. Stajao u mraku, šutio i gledao što rade stanovnici ovog malog grada: svi oni imaju svojih tajni, a prljavo rublje se polagano gomila. Ispričavam se rahmetlji Dijani što sam je iskoristio u ovoj kolumni, ali ovo je ipak kapitalizam: ako nećeš ti mene - ja ću tebe. Aufviderzen.

Jezikova juha (kolumna no. 1, 31.01.2007.