IVAN ORLEANSKI report

 

(kolumna no. 7, 17.06.2007.)

Sponzoruše

Najteže je napisati prvu rečenicu - reče onaj tko se ne može dosjetiti dovoljno dobre gluposti koja bi u isto vrijeme zaintrigirala čitatelje i objasnila im što mogu očekivati od daljnjeg teksta. Kao što vidite, kod mene je prva rečenica prilično otvorena, iskrena i jednostavna. Zbog enormne količine testosterona u ovom tekstu, ženama se sugerira da odmah prestanu s čitanjem.

U posljednje su se vrijeme svi uhvatili nekakve emancipacije i nadrkanog feminizma. Iako su muškarci i žene u mnogim tjelesnim i emocionalnim osobinama različiti, to ne znači da je netko ravnopravniji. Žena nikad neće moći raditi sve što može raditi jedan muškarac, a ni muškarac ne može sve ono što radi jedna žena. To je valjda svima već odavno jasno. Meni osobno smeta ovaj moderni feminizam koji polako postaje religija suvremenih vještica. Feminizam je u svojoj originalnoj ideji pozitivna kritika muške dominacije i pokret kojemu je cilj izjednačavanje spolova. No, danas taj isti feminizam nije samo pokret za tzv. ženska prava (daj budite realni - žene već odavno imaju svoja prava: nije ovo 18. stoljeće), nego on polako postaje pokret kojim se želi promijeniti slika svijeta po slici i prilici jedne snažne samosvjesne i neovisne žene, tj. Amazonke. Sve bi bilo dobro da nije malo kontradiktorno. Green day ima idealnu pjesmu za njih - "Walking contradiction": predlažem feministkinjama da im to bude službena himna. Pojedine žene promoviraju feminizam, a žele da im muški otvaraju vrata, kupuju cvijeće i plaćaju enormno skupe koktele. Feminizam generalno gledajući nije ništa bolji od muškog šovinizma. Htio sam reći da se feminizam pogotovo među curama/ženama/babama koje nisu ni osjetile nikakvu nepravdu i ne smetaju im uloge koje igraju u društvu, pretvara u nekakvo prelistavanje časopisa (čitaj: Cosmo) koji na jednoj strani objašnjava "kako ga ostaviti bez potomstva jednim udarcem" dok tri stranice poslije piše "kako ga oralno zadovoljiti" svodeći opet sve na nekakvu već pomalo otrcanu parolu "Muškarci su s Marsa, Žene s Venere" koja poistovjećuje bilo kakvu vezu s već spomenutim na seks i mržnju. Taj se feminizam uglavnom svodi na nekakva bapska tračanja muškaraca i opće stereotipiziranje bilo kakvih odnosa. Feministice mahnito napadaju sve što nosi suprotne kromosome od njih samih. Sve je to kao i kod pedera posljedica osobnih psihičkih trauma, loših brakova i sl. Dosta više o feminizmu kao globalnoj pojavi. 'Ajmo malo o feminizmu po hercegovački! Draga Hercegovina opet plazi pred europskim "idealima". Ne mislim se sad furati na patetiku i pisati hvalospjeve, zemljo Hercegova, nego ću ti reći ovako: u dubokim si govnima. Navikla si na smrad i ne želiš se izvući iz toga.

Mjesto radnje je malo mjesto u Hercegovini eufemistički nazvano gradom: Ljubuški. Glavne su akterke neke pripadnice ljepšeg roda: Ljubušanke, no sve se ovo gore i dolje navedeno može primijeniti i na sve ostale članice hercegovačkog plemena. Hvata me nostalgija kad se prisjetim nekih stvari. Gdje li su nestale cure koje si morao satima nagovarati da bar malo prošeću s tobom? Danas su drugačija vremena: natjerati curu da kaže ne, ravno je nastupu Zrinjskog u Ligi prvaka. Dakle, nemoguća misija. Bez ikakvih nastavaka.

Kad god dođem u Ljubuški, uvijek imam što vidjeti. Doslovno. Ali ovdje nije riječ o hercegovačkim nikad osporavanim ljepot(ic)ama, nego o umišljenoj hercegovačkoj feministički nastrojenoj ženskadiji. Ljubuška feministica je sve donedavno bila mitski pojam. Dok ona šeće gradom, nikoga ne vidi, jer nitko nije dostojan njezinog bahato opakog pogleda. Ona je egocentrik: sebe stavlja na prvo mjesto, a za druge je nije ni briga. Kako je prepoznati? Kraj nje i božićno drvce izgleda tmurno. Besprijekoran izgled, anakondine oči, frizura u stilu hrvatske zapostavljene starlete Ivane Kindl, velike ciganske naušnice á la Selma Bajrami , hrpa neukusno razbacane šminke, kila pudera, litra Malicije, skupa majica koja otkriva golu pupu, pripijene bijele polu-prozirne hlače, a ispod toga crne fensi tange, i ružičasti mobitel u ruci. Ona je nerijetko sponzoruša i pali se na poznate i bogate tatine sinove. Ovakve cure spremno skidaju donje rublje na sam prizor muškarca u skupom autu. Takav joj može raditi što hoće - njoj ništa neće smetati, jer ona je, naime, deklarirana feministica. Ne trebaju joj ničiji savjeti. Ona zna što je za nju najbolje. Tipični fait accompli! Žestoka je pobornica abortusa zato što tako kažu b.a.b.e. Ako je upitaš od koliko se saveznih država sastoji SAD, ponosno će ti odgovoriti: "To znaju i prasari! Od juže i sjeverne Amerike!" Eto... Kad nam je ovakva mladost u pitanju - ne moramo se bojati za "odljev mozgova". Aferim, rode. Dok sam sjedio na jednom mjestu i pokušavao što prije izgubiti prijepodne, (ne)sreća mi nanese pred oči jednu staru poznanicu. Trebam li napomenuti da je i ona jedna od udarnica hercegovačkih feminističkih trupa i mentalna sponzoruša? Na moj kurtoazni upit: "Šta ima?", već je krenuo višesatni i vjerojatno davno uvježbani monolog bez smislenog početka i nikad dočekanog završetka. Ni sam ne znam što je gore: umirati sporo u agoniji ili slušati njenu spiku. Već sam htio odabrati ovo prvo, ali me mobitel po ne znam koji put izvukao iz neugodne situacije.

Feminizam na stranu. Želio bih još upozoriti na jednu stvar koja mi lagano para dragocjene živce. Seks je, kažu, postao "normalna" i ne toliko strašna stvar kako ga neki pokušavaju demonstrirati. Naravno, tako je i u zapadnoj Hercegovini. Malo mi smeta famozna hercegovačka hipokrizija. Ako muškarac puno bari, on je faca i njega treba slaviti dok je cura koja se bari - drolja koju treba osuditi i po mogućnosti kamenovati. Ovi su licemjerni kriteriji odvratni svakom normalnom čovjeku, ali su duboko ukorijenjeni u hercegovačku tradiciju i teško ih je iskorijeniti. Zato su neke cure na lošem glasu. One su tu najmanje krive. Jednostavno uživaju u seksu što im licemjeri zamjeraju. Ove cure su redovno tinejdžerke i jedina im je preokupacija muški rod. Ako odeš na Hercegovačku noć u zagrebački d Best - samo baci mrežu. Riba koliko hoćeš: Napaljene oči, kosa s plavim pramenovima do ramena, vrlo uska majica koja ponosno otkriva atribute i apozicije, i mini suknjica na koju se nadovezuju jako lijepe i glatke noge. Depilirane, naravno. Neću više o ovome: žena mi je dala život, a žena bi ga mogla lako i oduzeti. Aufviderzen.

Sastale se gore opisane cure pred pijacom i glasno zapjevale: Daj nešto Dolce, Gucci i Gabbana i odmah evo sise, guze i elana.

Hanka Paldum snimila pornić! (kolumna no. 6, 20.05.2007.)

Smrt kapitalizmu (kolumna no. 5, 25.04.2007.)

Ne voliš nogomet? (kolumna no. 4, 23.03.2007.)

Mama, hoću i ja! (kolumna no. 3, 08.03.2007.)

Princeza & ja (kolumna no. 2, 11.02.2007.)

Jezikova juha (kolumna no. 1, 31.01.2007.