IVAN ORLEANSKI report

 

(kolumna no. 3, 08.03.2007.)

Mama, hoću i ja!

Nevjerojatno je na što se sve mladi čovjek navikne. Ovo mi je već n-ti pokušaj pisanja ovog teksta (naglasak je na riječi pokušaj!). Tko zna? Možda i ovo nestane pred moćnim naletom opake tipke Delete. Ne bi bilo prvi put. Ivan Orleanski je već duže vrijeme u hibernacijskom stanju. Propuh u glavi, karijes na mozgu. Ni a ni be, nihts, nada, nothin', zip, zero - potpuno pomračenje kreativnog uma. Literarna kriza me 'zela. Hm, kao da nije dovoljna ona apstinencijska, a i to polako postaje upitno. Nego, što je pisac htio da kaže?

Neki dan ja dobio e-mail od rodice Michaele iz Švabije. Ona mi se inače kao i ostali ausländeri iz obitelji javlja svake prijestupne godine. Uvijek kuka kako nema love i nikad ništa ne šalje. Zanimljiva ženska. E kad sam već kod ausländera, jedna me stvarno lagano buni. Bezobrazluk i nezahvalnost. Zašto naš dični narod koji radi po Njemačkoj ne podnosi Švabe? Zašto na svakom ćošku grickaju ruku koja im daje tolike ojre? Zašto tupim nožem režu granu na kojoj sjede? Dragi moji ausländeri, nitko vas nije tjerao u Njemačku, Austriju i ostale "glupe i smrdljive zemlje", nitko vas nije svezao za tu udobnu stolicu u kojoj sjedite i zgrćete brojne eure. Nitko. Da sam ja gore, mislim da bih imao bar malo poštovanja prema onima koji su mi u inim vremenima pružili utočište i dali posao. Nekoliko sam puta tražio odgovor, ali nisam bio zadovoljan ponuđenim. Eto ni moja Michaela nije izuzetak. Da ne bi bilo zbunjoze: u daljnjem ću tekstu svoju dragu rodicu zvati The Rodica, jer me živcira kad naši ljudi potaknuti kojekakvim primjerima daju svojoj djeci strana imena. E The Rodica mi je na stravičnom mixu hrvatskog, njemačkog i engleskog jezika tipičnog za Hrvate izvan BiHCro granica rekla da želi doći u Ljubuški i da joj je neugodno jer ne poznaje hercegovački mentalitet, a baš bi se htjela uklopiti u hercegovačku idilu. Budući da i ona čita Poskok, odlučio sam joj, ali i ostalima koji budu imali želju posjetiti ovu dičnu zemlju, ovdje ukratko prezentirati mentalitet velike većine fetivi Hercegovaca. Ovo bi moglo poslužiti kao tečaj i vama, do sada neprimjećenim autsajderima, kojima čak ni Eronet više ne šalje obavještajne poruke o novitetima u pružanju usluga ili poskupljenju sms-ova na 11 pfeninga, da postane prvoklasni hercegovačko-ljubuški krkan. Evo bit ću malo digresivan i reći kako meni nitko ne šalje sms-ove čak ni već spomenuti Eronet koji me, kad je slao obavijest da su poskupili sms-ovi, preskočio. Moram li (opet) spominjati kako me to pogodilo? Da, mo'š mislit. Ponekad se nekome omakne pa mi pošalje, tj. odgovori na sms i to kad ga bežičnim putem natjeram. Možda bi i meni pomogao tečaj a la krqan. Ali opet sumnjam da bi to pridonijelo mojoj popularnosti i povećalo kapacitet spremnika pristiglih poruka.

Ako želiš upoznati puni sjaj hercegovačkog mentaliteta, posjeti jedan od nogometnih turnira mjesnih zajednica i slijedi masu. To su, blago rečeno, festivali primitivizma i krkanluka. Trebam li napominjati da se u svakoj hercegovačkoj općini održavaju ovi turniri? Prije nego što počne utakmica koja krkana, naravno, ne zanima, jer je došao na Sportski centar da iskaže svoj urođeni primitivizam, sjest će na tribine i pokušati ogromno proizvedenom količinom povišenih decibela uništiti slušne organe okolnih gledatelja. Prije utakmice će se malo zagrijati, pa će nekoliko puta skinuti Presveto Trojstvo i Gospu s nebesa i pljuvati okolo sebe ne mareći na gadljive poglede koliko-toliko normalnih ljudi. Hvata me alergija kad čujem psovke na svakom ćošku obje nam Lijepe naše. Sjećam se scene na premijeri one sramote hrvatske kinematografije, one jeftine i neuspjele kopije srpskog urbanog filma. Da, da.. Mislim na Mondo Bobo. Je l' se itko uopće sjeća tog filma? Sumnjam. Publika se smijala na svaku izrečenu psovku. Zar to nije tužno i jadno? Sumpora ti! Kao da smo u prošlosti bili okovani lažnim moralom pa kad se napokon na hrvatskim kino i TV ekranima počelo slobodno psovati mi nismo mogli zatvoriti usta od prevelikog ushićenja. Jedan svećenik je nedavno izvršio anketu u devet škola među tisuću mostarskih srednjoškolaca. Evo nekih rezultata: 67% ispitanika psuje teške psovke (Boga i sve svetinje), a ostalih 33% "lakše" psovke (od majke do matematike). Svi mi psujemo. Neki više, neki manje. Psovka je sastavni dio naše komunikacije. Tako je i kod nas i vani. Kad malo bolje razmislim: da krkani ne psuju, fond riječi bi im bio manji od sto. Lingvisti kažu da u Europi psovački primat drže Hrvati. Bravo, Hrvatska! Mi (i) Hrvati! Što bi rek'o omiljeni vam Thompson: E moj narode! Opet mi misli pobjegle. Lopta na centar, krkan na noge: odmah se počinje s uvredljivom salvom zvižduka i nepodnošljivom galamom i psovkom. Draga The Rodice, uz krkana je uvijek jedna cura koja se konobarski smiješi i podržava u svemu svog dragog. I ona želi ispast faca što joj iz ne znam kojih razloga nikako ne polazi za rukom. Ne znajući uopće o kojem se sportu radi, ona će pokušavajući se svidjeti gledateljima mahnito vikati ghowno, kooratz, peetchka ili, još bolje, peetchka mathereena, pa će radi ljepšeg dojma bacati i boce vode (poželjno je da budu staklene) na suca i zbunjene igrače. Baš je lepo biti glup! Da, kad si plav, sisat, guzat i kad si žensko. Kad sam već kod cura u Ljubuškom, one su posebna priča: Danas više ne možeš s nijednom normalno popričati. Sva se priča svodi na najnovije modele mobitela, trač-partije i aute. Čast rijetkim iznimkama! O tempora, o mores! One više ne traže svoju generaciju, zabavu i zezanciju, nego zvijeri na četiri kotača s duplim auspuhom i gigantskim spojlerom koji bi posramio i Batmana, lovu i "momke" koji već bilježe određene probleme s erektivnom funkcijom i probavnim traktom. Vode se i brane za onom već izlizanom parolom: "Ljubav nema očiju ni granica". Da, slažem se, ali ima novčanik. Eto draga The Rodice, znaš što te čeka. Sapienti sat. Iskreno: nemam ništa protiv krkana i čobana, koji btw nemaju veze s ovcama, nego mi je žao onih ljudi kojima nije teško prošetat se do kante baciti smeće ili naći neki grm, a ne pijan pišati u sred Grada. Žao mi je ljudi koji moraju trpjeti svinjarije hercegovačkih homo neandertalisa. Većina ljudi su čobani; da bi čovjek s njima koliko-toliko normalno komunicirao mora se spustiti na njihov krkanluk, jer oni nisu sposobni ići na veću razinu. Sve se mijenja. Došlo je vrijeme kad više nitko ne čeka onu pravu, nego onu prvu. Mirikul - što bi rek'o Švabo, Čeh, Englez.

Mnogi mi prigovaraju što stalno "napadam" i brukam Ljubuški, ali ne shvaćaju da samo želim dobro. Zar svi stalno ne ponavljaju kako je svaka dobronamjerna kritika dobrodošla? Nemam ja ništa protiv toga što slavni hercegovački porno glumac Milan Lučić (bes)pravno gradi glomaznu zgradu preko puta pijace usred Grada i to upravo na pločniku, a nitko mu ništa ne smije reći ili, ne daj Bože, prigovoriti. Nemam ništa ni protiv naše općinske vlasti koja stalno obećava urediti ljubušku kulu i Stari grad te obnoviti ceste i dati nam dugo iščekivano ljubuško kino. Zašto bih imao išta protiv? Hepek!

Evo polako moram završiti ovaj školski sat. Nadam se da sam ovim tekstom razbio kreativnu blokadu i prekinuo literarnu krizu. Naivno očekujem da će ova kritika modernog uma biti prihvaćena. Ukoliko se hercegovačka kolektivna svijest promijeni trčat ću gol po Gradu pjevajući "Hercegovina u srcu". Nije da to inače i ne radim samo tada svalim odgovornost za posljedice na svoj poremećaj podvojene ličnosti. Zaboravih pročitati novi Cosmo. Aufviderzen!

Princeza & ja (kolumna no. 2, 11.02.2007.)

Jezikova juha (kolumna no. 1, 31.01.2007.