IVAN ORLEANSKI report

 

(kolumna no. 5, 25.04.2007.)

Smrt kapitalizmu

Ovaj članak zaslužuje kakav kratak disklejmer kako bi to fino rekli naši drugovi iz anglo-saksonskih zemalja. Nije uvod zbog članka već zbog toga što mi mnogi trube kako je u svakom normalnom članku potreban uvod. Ozbiljno. Dobio sam već par opaski na blog tipa: "dobar ti je blog pravo ono... znaš, ali kad se dotakneš politike tu se malo.. znaš". Kao gubim se i tako. Slažem se - bolje slušat magare kako pjeva operu, nego mene kako zborim politički. To je onaj sistem: "Nemoj Mile politički da ne dobiješ po p...leđima." Ovaj slijedeći članak je sve u svemu jedno malo globalno razmišljanje jednog studenta o jednoj zaboravljenoj ideologiji. Možda ima malo politike, ali evo obećavam da neću dirati vladajuću ni studentsku ni političku nomenklaturu, državne institucije ovih naših zemalja, komentirat mirovne dogovore, kantone, entitete i sl. tvorevine. Što je pisac htio reći u ovom nadasve konfuznom uvodu, vjerojatno ni on sam ne zna. Ne morate vi ovo ni čitati: možete i onako kroz redove hvatati misao - fast reading što bi rekli naši A-S burazeri s početka disklejmera.

Kaže naš narod pripametni nekako ovako: "Tko nema - razmišlja o novcu, a tko ga ima, razmišlja kako će ga imati još više." Ovo je jedno istinito klasično kapitalističko razmišljanje. Tako sam se i ja u novčanoj oskudici bacio u razmišljanje o novcu, međutim to razmišljanje me bacilo tako duboko u filozofiju, ekonomiju & politiku da sam skoro napisao nekakav manifest koji bi se lako uvezao u crvene korice i plasirao dalje gladnom i naivnom narodu željnom samo kruha i igara. Meni se jede Tops. Nemam love. Nema Topsa. Ceterum, nema novca - nema ničega. Zašto ja sada ne bih otišao ravno u trgovinu i uzeo paket Topsa, nego moram dati nekakav glupi keš kojeg, naravno, nemam nekakvoj natakarenoj blagajnici kisela lica? I odmah mi pade na pamet komunizam i pogodi me u glavu. E da su sada neka druga vremena u nekoj drugoj državi na nekom drugom kontinentu, ja bih se prijavio u Federalni Biro za Istrage gdje bih uplašeno rekao smrknutom dežurnom agentu (recimo da se zove Harry): "Harry, agente pederalni, komunizam mi se uvukao u misli ", a on bi sigurno u strahu potegnuo svoj kromirani colt i rekao: "Sto mu orlova sjevernoameričkih grrr, mozak ti je popila sovjetska propaganda!", pa bi me po starom principu (klin se klinom izbija) poslao na nekakav atol u Pacifiku gdje bi prekazivali meni toliko mrske sinkronizirane filmove o krvožednim Rusima koji šalju mlade pse u crni i nepregledni svemir, o krvoločnim Kubancima koji na plantažama šećerne trske postavljaju lansirne rampe za nuklearno naoružanje i o tko zna čemu još. Srećom, nesrećom ili pak nečim trećim niti su vremena lova na vještice, niti sam u SAD-u.

Kako god bilo da bilo, komunizam se kao obećavajući novi svjetski poredak pravde & sreće pokazao užasnim monstruoznim pokusom zbog kojeg su propatili milijuni ljudi, a eto ni nas nije poštedio. No sad ne želim ulaziti u to kako su naši roditelji živjeli u užasnoj laži i obmani, kako su onda vladali ljudi, koji su bili nesposobni svojim rukama i glavom (ili možda ženskim spolnim organom) nešto steći, pa su se šlepali na račun drugih. Ne želim sad govoriti o vremenu bratstva i jedinstva u kojem su svi bili jednaki, ali su neki ipak bili "jednakiji" od drugih. Ne želim spominjati ni one ljude koji su ponosno mahali partijskim knjižicama i štafetama i da bi s demokratskim promjenama petokraku zamijenili križinom od pola kile, demokratski se obogatili preko noći i konobarsku tacnu zamijenili sveučilišnom diplomom, pa sada umjesto onim partijskim knjižicama mašu maslinovim grančicama u prvim crkvenim klupama i životom se na sav glas kunu u vjeru i domoljublje od stoljeća sedmog. Ne, ne želim. Ukratko svatko će se pametan složiti kako je ova naša verzija komunizma originalni WC produkt i veliko zlo.

Nekad ne baš tako davno i ja sam se kao osnovnoškolac morao među svojim veleuvaženim surazrednjacima politički profilirati, a nisam imao baš puno izbora - il' budi desničar (ustaša) ili budi ljevičar (komunjara). Tako sam se ja, idiota sum et ignorans, kroz nekakvu obiteljsku tradiciju ustaški prsio dok se moj pajdo iz susjede klupe potaknut ćaćinim i dedinim pričama protitovski deklarirao papagajski ponavljajući jedva naučeni deseterac o drugu. Davno je Tito živio, ali eto ga opet na naslovnicama. Novo vrijeme - stare dileme! Iz meni nepoznatih razloga mladi ljudi koji sebe smatraju antiglobalistima (pod globalizmom smatraju okrutne policajske globe), anarhistima (misle da je anarhija nekakva atraktivna rock grupa), mirovnim aktivistima i sl. danas ponovno nose majice s likom Joze Broza i njegova "kolege druga" Che Guevarre. O ovom prvom su ispričane priče i priče o njegovim legendarnim djelima. Legendarno je tamanio Hrvate na svakom ćošku, legendarno je zatupljivao nacionalnu i vjersku svijest naših ljudi, legendarno je pobio 66 hercegovačkih fratara. Stvarno legenda! K'o što bi naša zatucana raja rekla: dobar skroz! Obični licemjer koja je propagirao komunizam, a živio kapitalistički. Ovaj drugi "drug" mi je bar malo zanimljiviji. Idealist u mladosti, a krvnik u starosti. Che Guevarra mi izgleda poput Petra Pana s puškom i taman kad se spremao poletjeti - progutao je metak. Mali metak za američku vojnu industriju, a velik za čovječanstvo. I Tito i Che su bili komunjare koji su u ime humanosti bili spremni ubijati ljude. Za veliku većinu Titinih majiconoša Michael Jackson je oduvijek bijelac, rodni list im je (pre)mlad da bi znali išta o ovoj vrsti komunizma, vrhunac njihova literarnog rada je pokušaj sklapanja običnog SMS-a, a znaju samo ono što pokupe od HTV-a i sl. državotvornih medija. Uglavnom, komunizam je krenuo kao jedna pozitivna stvar i reakcija na kaos u narodu i državi, ali se opet pretvorio u teror protiv onih koji misle drugačije ili pak onih koji uopće misle. No, ovo više nije vrijeme komunizma i socijalizma, Tita i Staljina nego rata između Muhamedovih sljedbenika i neobrezanih, te globalističkog kaosa koji nitko ne želi ili neće priznati. Današnja aktualna situacija je, vatrogasnim rječnikom rečeno, ni-na ni-na. Svijetom upravlja kapitalistička elita koja je u svojim rukama skoncentrirala ekonomsku, vojno-političku i ideološko-propagandnu moć dok na drugoj strani imamo masu siromašnih i potlačenih ljudi diljem svijeta, koji svojim danonoćnim radom doprinose jačanju elite, a zauzvrat dobivaju glad, bolest, zagađen okoliš i ratove. Paradoks našeg vremena je u tome što imamo veće zgrade, ali kraće živce, šire putove, a uže poglede na svijet. Puno trošimo, malo imamo - sve ide drugima. Govorimo previše, volimo prerijetko i mrzimo prečesto. Naučili smo kako preživjeti, ali ne i kako živjeti. Ponovno se nameće pitanje postojanja alternative. Govoriti o velikom comebacku komunizma/socijalizma, koji je zbog raznih devijacija nastalih u vlastitim redovima zauvijek stekao negativno značenje, naivno je i glupavo, ali kolektivna ljudska svijest sve više odmiče od klasičnog kapitalističkog razmišljanja.

Je li napokon došlo vrijeme rušenja nekih starih vrijednosti i kapitalističkog razmišljanja? Ili je jednostavno ovo tamo-amo razmišljanje produkt autorove želje za Topsom? Svaka sila za svog vremena, rekao bi navodno mudri i pripametni narod i čistom logikom stvari može se zaključiti kako će proći vrijeme kapitalizma. Ljudska svijest će evoluirati, pa možda dođe do spontane revolucije. Mislim da smo svi svjedoci začetka tog procesa.

Ne voliš nogomet? (kolumna no. 4, 23.03.2007.)

Mama, hoću i ja! (kolumna no. 3, 08.03.2007.)

Princeza & ja (kolumna no. 2, 11.02.2007.)

Jezikova juha (kolumna no. 1, 31.01.2007.