IVAN ORLEANSKI report

 

(kolumna no. 1, 31.01.2007.)

Jezikova juha

Draga nacijo, kako bi zakriještao "genijalni" Gobac, zahvatio nas je kolumnizam. Svi nešto piskaraju: medijski djelatnici, kućanice, nogometaši, pjevači, pa čak i Sandi Blagonić. Rek'o bi Schilling: "Nu pametna naroda!" E moj Šilinže, opet si se prevario. Ima li nade za nas? E ovako je prije nekoliko godina vapio jedan pjevač, ali poklopila ga je slava drugih estradnjaka odjevenih u crno, a neki su se bacili i na snimanje filmova na otvorenom moru i tako stekli planetarnu slavu. Danas baš svatko može pisati i biti pisac. Povodeći se za onom: "Kuda sve Švabe, tuda i mali Hans", i ja polako postajem kolumnjara. Ta - daaam! Predstavljat ću vam svijet kroz ćorave iliti, dioptrijski rečeno, -2 oči. Računalo je, hvala Bogu, tu. Čak imam i onaj program što ispravlja gramatičke pogreške, skužajte me, pogrješke. Upravo mi je nešto poput munje prostrujilo kroz moje zbrčkane misli, a moj mi gramatički bradati čarobnjak merlinovskih crta lica nije podcrtao grešku. Valjda je ovo kod mene stara verzija. A tko bi i pratio sve te promjene koje se gomilaju svaki dan!

Hrvatski jezični stručnjaci stalno rade i, prema njihovim riječima, naravno da napreduju. Svako malo uvedu neku novu promjenu: poijekavljuju sve što se da ijekavizirati. Nemilosrdno uništavaju svaki strani utjecaj u hrvatskom jeziku. Respektiram to, ali ipak tražim pravdu, pa čak i kad je riječ o jeziku. Englešćina bez problema ful kulira u našem jeziku, dok su naši jezičari alergični na svaku riječ, pa čak i slovo koje koriste Srbi. Sve što istočne komšije s one strane Drine koriste - mi nećemo. Mi, Hrvati, pametniji smo i ljepši od njih. Mi smo nesuđeni svjetski nogometni prvaci i seksualni viceprvaci. Naša je cajka, pardon, glazba bolja od njihove. Da o kulturi i ne govorimo! Sve što koriste braća Srbi, mi nećemo. E moji dragi Hrvati, Srbi nose gaće i kupaju se - vi nemojte. Ma tko vas bre zavadi? Dašta bolan! Neka rade naše tiskare. Svi mi žudimo za novim pravopisima u kojim nikad nije sve do kraja sređeno i definirano. Uvijek postoje neke jezične nedoumice, nikako da se iskristaliziraju jasna rješenja koja bi odgovarala i bila jednom zauvijek riješena. Ali ne može sve to ići tako jednostavno. Stalno se vade izlikama kao ono jezik je živo biće i stalno se mijenja. Ma ajde! Još malo, pa će hrvatski pravopis postati mjesečnik. Evo dobrovoljno se javljam za kolportera. Možda su ovi naši, odnosno, njihovi u pravu, ali neka mi netko više objasni zašto se konačno ne mogu definirati pravila oko zanijekanog futura? Može neću i ne ću, može 'vako, ali i 'nako i stotine drugih načina, pa kako da čovjek već jednom bude siguran u neki oblik? Nitko to neće i ne će objasniti i prekinuti ovo cvjetanje jezičnog bogatstva.

Ali to nije tema današnje emisije. Je l' tako, djeco? Tako jeeee, drugarice učiteljice. Piskarala su svuda oko nas. Vrebaju iza svakog grma. Možda i ona cura što radi kod Đžeze piše štogod, pa se moram pripaziti kako gledam na neke njihove hranjive i njima veoma ukusne delikatese. Pokušava meni uvaliti pizzetu, a mogu se kladiti da je ona nikad u životu nije ni okusila. Normalno: pametna ženska. Čovječe, kolumnjaru više ne možeš ni pogledati mrko na poprijeko, a kamo li da mu štogod reći, jer ćeš inače biti lijepo počašćen i srdačno ugošćen u jednoj od njegovih epopeja. Eto nacijo, pozdravljam te starom HR uzrečicom: Eat zeljanica, not pizza.