(kolumna no. 64, 02.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE

Kako je vrijeme nemilosrdno, kako leti, kad ne treba. Kad bi da leti, stoji, kazaljka jedva da se miče. Nemilosrdno je to vrijeme, nemilosrdno i gadno. Kao i sve na ovom gadnom svijetu, jedinom mjestu u svemiru gdje su pakao i raj na jednome mjestu, zajedno pasu travu kao dvije pustinjske deve u oazi. Baš sam ostao zatečen danas kad sam skužio koji je datum! Još 15 dana, i ode ljeto, jer što je do Velike Gospe bilo, bilo je, nakon 15. kolovoza dan se momentalno skraćuje, maestral puše sve češće i sve je hladniji, pa se počne transformirati u neki hladniji vjetar. Sunce se drugačije baca po kućama i točno osjeti čovjek kroz sjene da se jesen bliži, da dolazi neko potpuno drugačije vrijeme, doba kiša i tmurnih oblaka, doba depresije i skučenosti psihe.

Ali dobro, do vraga, nije još tako crno. Ima još ljeta, ima još golotinje, preplanulih ljepotica i paklene vrućine koja me ubija. Mrzim ljeto, i tu nema ničega novoga. Ali opet kad počne završavati, ja osjetim nekakvu tjeskobu jer još jednom sve završava. Ulice se prazne, plaže djeluju otužno dok su galebovi jedina živa bića što trčkaraju po oblucima i bačvama koje Dalmatinci peru u moru pred trganje, berbu grožđa, tu senzaciju rane jeseni. Koliko god mrzim ljeto, toliko mrzim završetke, što u meni bude sjetu i izazivaju u meni tugu. Ha, tako poetski i romantično, tako subjektivno i obično. Koji laskavi ton.

Zdravko Mamić stvarno nema sreće. Pratio sam kako se Dinamo uzdiže iz pepela balkanske nogometne svakodnevice, kako se sporo ali sigurno i pametno stvara europska momčad, i bilo mi je drago zbog toga. Iako po defaultu ne bi trebao imati ništa protiv toga da susjedu crkne krava, jer kao dite Hajduka Dinamo mi nekako ne leži, ipak mi je bilo drago zbog pozitivnog ozračja u Dinamu. I onda kad se ekipa složila, kad je sve izgledalo onako kako nisam vjerovao da će još dugo, dugo moći izgledati, peh je htio da im se dogodi Arsenal. Pa do vraga, je li to moguće, je li moguće da je Dinamo tolika pegula? Jer zbog Arsenala ova cijela sezona praktički pada u vodu. Bilo je realno za očekivati da će Dinamo napraviti nešto u Europi, možda ništa senzacionalno, ali da će, ako ništa drugo, stvoriti dobre temelje za dogodine. Sad, kad se dogodio Arsenal, taj je realni san otišao naglo i brzo. I žao mi je zbog toga. Dobro, reći će hrabri, možda Dinamo uspije, možda zaskoče topnike, uhvate ih na krivoj kopački... Dabogda, reći ću samo dabogda, ali nešto mi ta mogućnost nije realna.

Razmišljao sam nekidan o tome zašto navijam za Hajduk, i moram priznati da praktički i ne postoji neki jaki razlog za to. Kako prvih 15 - 20 godina života nimalo nisam mario za nogomet. Niti sam navijao, niti me zanimao. A opet, od ranog djetinjstva kad bi se ko klinci prepirali ili kad bi me netko pitao za koga navijam, ja bi uvijek spremno uzviknuo - HAJDUK, i bio spreman potući se za ako treba za čast voljena kluba. Ne znajući uopće zašto, jer u to doba nisam znao niti jedno ime, niti jednog igrača Hajduka, osim možda braće Vujović, tko zna zašto. A opet, glede i unatoč, ja Hajduk i danas ljubim i ponos me ispunjava kad spomenem ime to. Čudno je to, čudan je život, čudno je sve.

Pitam se, što bi bilo da sam ranije rođen, u srednjem vijeku, recimo. Bi li mi bilo gore ili dolje? Bi li ovakav bio gori, ili bolji??? Vjerojatno bi bio negdje između, takva mi je karma. Recimo, bio bih na dvoru, ali plemićka bi me titula zaobišla. Morao bih upotrijebiti sav svoj šarm i lukavost kako bi se nametnuo taštim gospodarima života i smrti. Ako ih ne bi uspio srediti poezijom, a ono je doba bilo po svemu sudeći prilično romantično, pa onda i poetično, opet bi se nekako snašao, makar postao dvorska luda. Mala je granica između umjetnika i lude, jer svaki je umjetnik pomalo luda. Iako mi se iz ove perspektive to doba čini prilično negostoljubivo i ratoborno, siguran sam da je bilo i mirnih mjesta gdje bi se moglo nekih 6 - 7 , eventualno osam desetljeća proživjeti u miru na nekom carskom dvoru. Francuski plemićki dvor, bilo koje vrste, carski ili obični vlastelinski, zvuči mi zanimljivo, ali samo na prvu loptu. Bojim se da bi me jebežljivost brzo tamo stajala glave, gornje ili donje, na isto mi dođe. Engleski srednji vijek mi je previše morbidan, a opet dolje u Španjolskoj ili Portugalu, sumnjam da bi crkva tolerirala moje izopačene filmove i brzo bi završio na lomači. U najboljem slučaju, jer u srednjem vijeku brza je smrt bila luksuz za rijetke. A Hrvatska, mislim Dalmacija!? Hm. U principu, možda i ne bi bilo loše. Turci su se lomili pred šibenskim tvrđavama, i kad bi uspio odabrati godine bez kuge, možda to uopće ne bi bilo loše. Bio bi prirodno spojen s Italijom, dobro Venecijom, ili nekom trećom povijesnom državicom. Mogao bih svratiti povremeno i do Dubrovačke republike ha. Uhhh, i naravno, da mi je dati samo malo sadašnje svijesti, kunem se, ne bi je zloupotrijebio, samo bi je iskoristi za osobne sitne radosti i malene strasti. Ničim, kunem se, ne bi ugrozio opstojnost mile nam i divne sadašnjosti, mislim budućnosti, ako je iz perspektive onog vremena riječ. Zamisli mene i Fausta Vrančića kako idemo na parangal negdje na punti sv. Luce ili dalje prema Lupcu. Na tom bi otoku iskopao rupu i natrpao unutra u neki starinski kovčeg gomilu vrijednih predmeta, i pronašao ih u sadašnjosti. He he, koja bi to radost bila! Sve bi momentalno prodao, a slavu poklonio šibenskom muzeju. Pozirao bi Jurju Dalmatincu pred katedralom kako bi i moja šesna glavina danas na toj prekrasnoj građevini bila uklesana.

Bila bi fora s desetak prekaljenih i dobro naoružanih hrvatskih specijalaca skoknuti u stari Rim, ili još dalje, do Alexa Makedonskoga. Opremljeni i naoružani do zuba, ukrcali bi se u dva Hummera, još bolje, dva brza helikoptera s jednim teretnim, dostavnim za gorivo i rezervnu opremu... ma ne, to s helikopterima bi pokvarilo doživljaj, preci bi se usrali, pomislili bi valjda sam smo bogovi. Ma čak ni džipovi mi ne trebaju, ma ni vojska brate. Došao bi sam, naoružan i opasan. Oružje bi sakrio čisto da mi se nađe u opasnim situacijama, i trudio se da ga ne pokažem. I oslonio se na inteligenciju 21. stoljeća, brate. Mada, kad bolje razmislim, više bi mi štetila nego što bi mi koristila. Jer, ne znam od kakve bi mi koristi bilo nekih 90 posto nepotrebnih informacija o svijetu u kojem živim? Pojma nemam o snalaženju u prirodi, ne poznajem nikakav starinski zanat, nemam mot za alate, a najmanje bi mi pomoglo ono što ovdje najviše radim - pisanje - jer malo je tko tamo znao čitati. Ovo što znam, tamo ne vrijedi. Koga briga za moje znanje o modernim tehnologijama, primjerice. Tako da bi - ukratko - najebao. Tko zna bi li što uopće povalio, jer viteštvo i čast mi nisu pretjerano bliski, kao ni gospodski maniri. Ali dobro, neka bi mi bodulica sigurno dala, na šarm i spiku.

Ne bi bilo loše skoknuti na divlji zapad, ili u Chicago u doba Al Caponea. U photoshopu bi sredio dolare, i isprintao ih. Ne bi mi puno trebalo jer je inflacija učinila svoje. Sa par desetaka tisuća dolara bio bi kao milijunaš. Nosio bi prugasto odijelo šivano po mjeri, uvježbao talijanski naglasak i naoružao se nekim modernim oružjem, možda HS-om, hrvatskim samokresom. Doduše, nabavio bi si neki parabelum, tek toliko da ga imam, da dotaknem taj predmet čežnje iz djetinjstva. O kako sam volio tu mašinu za ubijanje. Fascinirao me okrugli magazin za metke. Prvo što bi napravio je bez sumnje odlazak na neki pravi koncert, u crnački klub po mogućnosti. Odnio bi Billie Holliday najčišći heroin koji se nudi u ovom vremenu, onaj bijeli iz zlatnog trokuta, što se jedva nabavlja i u Amsterdamu gdje opijumska baza iz Laosa prolazi pet destilacija. Počastio bi je s pravom stvari, da se ne truje onim meksičkim otrovom, i možda joj tako podario koju godinu života više. Jebote, da mi je čuti njezin glas uživo, samo bi se zato isplatilo otići u prošlost.

Pitam se, bi li mi nedostajala moderna civilizacija, sav ovaj komfor i luksuz? Bez televizije, interneta, klima uređaja, debilnih reklama za prašak Fax helizim na Nova TV u 2 ujutro... jadan, kako bi uspio? Opremio bi automobil ovdje, s karoserijom iz onog vremena, blindiranom, dakako, ali sa svim blagodatima moderne automobilske industrije iznutra. Prirodno bi se uklapao u prošlost, a bio siguran, udoban i brz. Jedino što mi GPS ne bi radio jer u orbiti tada nije bilo satelita, ha, ha. Bio bi velika faca, sigurno, bojao bi me se i Lucky Luciano. Dilao bi šibensku travaricu diljem prohibicijom ojađene nacije i živio kao bubreg u loju.

Uistinu, ne bi bilo lako izabrati gdje otići, da ti zlatna ribica ponudi odlazak u prošlost. Toliko je mogućnosti, za bogaćenje, zabavu, gušte, ali i zajebanciju. Zamisli da dođeš Shakespeareu s laptopom i printerom, napišeš par redaka i onako pred njim isprintaš. Daš Fordu da prolista novi katalog njegove firme za 2006. godinu, ili mladom Titu daš gomilu love, krivotvoriš podatke i nekako isfuraš da su mu preci zapravo teški bogataši, pretvoriš ga u buržuja da mu ne padne na pamet zajebavati se s komunizmom... obrežeš Hitlera, Dee Dee Ramoneu daš da proba neostik, priuštiš si na jednu noć Mariju Magdalenu, Neronu doneseš kantu benzina da mu bude lakše, a Bill Gatesa zaposliš u ranoj mladosti kao menadžera u industriji brze hrane. Da mi je biti putnik kroz vrijeme, kunem vam se, sjebo bi ga samo tako. Ne bi svijet bio danas ovakav, ni približno!

Možda bi negdje usput, svratio u svoju osnovnu školu vidjeti sebe kao klinca, nasmijati se malo. U ovom trenutku ne mogu se sjetiti nikakvog događaja od presudne važnosti na koji bi trebao utjecati, pomoći sebi u prošlosti. Eventualno bi si nekako uvalio dobitne brojeve lota, takvo što. Baš sam materijalista. Sigurno ima na tone onih lažljivaca koji bi se zakleli da bi otišli u povijest spašavati svijet, kenj - kenj. Ja ne bi. I to čisto zato što znam da za ovaj svijet nikad nije ni bilo nade, ne zato što sam pesimist i mračnjak, nego zato što znam da je svijet ovakav kakav jest jedini normalan, onakav je kakav treba biti, a sva sranja koja dolaze u paketu, sastavni su dio života. Ako se nekome ne sviđa, predlažem da ode negdje drugdje, ako uopće još netko vjeruje da postoji nešto drugo. Svijet je, ljudi moji, neurotični mehanizam koji djeluje u ciklusima. Organski je, ali i materijalan. Istodobno i jako psihološki. Svijet je utočište kolektiva uma, tijela i inteligencije, a pokreće ga civilizacija. Nezaustavljivi je to progres transformiranja prirode kakvu poznajemo u nove oblike. Tako će biti dok god ne nestane svega naturalnoga, a svijet će tada biti jednostavan, jednobojan, jednodimenzionalan. Čovjek će se stopiti sa svijetom, progutati ga i postati samodostatan u odnosu na svemir, i svoju vrstu. To je vrhunac civilizacije, jedno veliko ništavilo kojim vlada savršeni um, stopostotni kapaciteti mozga su u funkciji i sve je bijelo i beskrajno. Sve je poznato, dimenzije su spojene, vrijeme kao takvo besmisleno je i ništavno i postoji samo jedno veliko, beskrajno - ništa. A što drugo. Ha ha, jebo budućnost, treba smisliti pod hitno kako se vratiti u prošlost, i dobro se zabaviti. Makar samo za to da svoj 31. rođendan proslavim sa sobom osamnaestogodišnjakom. Pa se nas dvojica ja, nas dva mene, dobro zapijemo. Bravisimo...

Ante Pancirov


Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.