kolumna no. 16 (19.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas

Impresionira me tehnologija. Činjenica da živim u doba renesanse informatike, uzbudljiva je i fascinantna. Sumnjam da je ikada u prošlosti bilo moguće napredak promatrati golim okom, kako se događa, uspinje poput vatrometa i širi se bezbrojnim pravcima neopisivom brzinom - intenzivan i fantastičan poput vrhunskog orgazma koji zasljepljuje, od kojeg se gube ravnoteža i dah dok srce kuca jako, poput tempirane bombe koja svakog trenutka treba eksplodirati. I dok trepneš, sve se mijenja. U trenutku civilizacija grabi naprijed, kao da je goni "Atila - Bič božji" osobno.
Nikada prije vrijeme nije teklo ovako brzo, niti su do jučer nezamisliva tehnološka dostignuća u ovako kratkom periodu postajala stvarnost. Krajem osamdesetih godina stoljeća tehnološkog buma što je za nama, nisam mogao ni sanjati o mobitelu.

Stric iz Francuske, jednog moga rođaka, prije petnaestak godina vozikao se u Jaguaru u kojem je bio poveći telefon. Mislim da je i brojčanik imao. Pokretni telefoni, mislio sam realno, rezervirani su za izuzetno moćne i bogate. Desetljeće i pol kasnije, život bez stvarčice koja je u međuvremenu postala toliko malena da stane u kutiju cigareta, nezamisliv je. A to je samo dio eksplozije progresa koji nas sve brže nosi u fascinantnu budućnost.

Ako je Bog kockar, mora da mu je u jednom trenutku postalo jako dosadno kad je stvari ubrzao do ove mjere. Mnogi vjeruju da je progres prebrz, i da će se na božjem stolu skockati tri šestice. Morbidno i konačno.

Ipak, rekao bi da pretjeruju. Bog jest kockar, ali i blefer. Oni koji su bili uvjereni da je televizija djelo sotone, a da kolicima koja se kreću bez konja sigurno upravljaju neke mutne sile, davno su prestali biti hrana za podzemne crve i ostale mikro strvinare. Nevjerojatni tehnološki napredak što je u međuvremenu zavladao, približio je umu čak i danas teško vjerojatne fantazije poput teleportriranja iz Zvjezdanih staza. Pretvoriti masu u energiju, pa je u djeliću sekunde materijalizirati u izvornom obliku. Impresivno? Uvjeren sam da nas ne djeli previše jeseni do trenutka kad će to biti realno poput slanja SMS-a. I uistinu, ne mislim da sam SF fanatik.
Toliko je danas normalan i banalan taj nezaustavljivi tehnološki progres, da i ove rečenice zvuče previše naivno. I zapravo, deplasirano je uopće razglabati o ovakvoj sadašnjosti, odnosima s prošlosti i očekivanjima budućnosti. Poput vatrometa, kad ispališ pojma nemaš u kojim će se pravcima rascvjetati ona svjetlucava krošnja vatre. Dok god pucaš visoko, opasnost je svedena na najmanju moguću mjeru. A ljudi oduvijek pucaju na visoko. Kao da nam je što drugo preostalo? Znanstvena fantastika pojela je na prijelazu tisućljeća samu sebe. Jednostavno je umrla u onom izvornom obliku. Sve što je bila, od čega se sastojala, danas je prisutno i vrlo često čak i komercijalno, a ako slučajno još nije zaživjelo, samo je pitanje dana kada hoće. SF kakvu poznajemo, više ne postoji. Više ne može biti komercijalna, a ono što ju je naslijedilo, nadmašuje pamet širokih masa i pretvorilo se u zajebanu matematiku. Tako će biti neko vrijeme, a onda će se sve vratiti na staro. Tako je to još od vremena kad je kotač bio neka vrsta SF-a.

Budućnost je stigla i pregazila nas. Sutra nikada prije nije bilo tako blizu kao danas. Sve ono što očekujemo da bi se moglo dogoditi sutra, vrlo vjerojatno se u Japanu već dogodilo, ili još gore - možda je već zastarjelo! Šokantno? Ne. Baš naprotiv…
Fascinira me što iz svoje radne sobe mogu paliti i gasiti dan i noć. Uopće nije bitno koje je doba vani, čak nije bitno ni gdje se nalazim. Računala, mobilni telefoni, mreže, elektronski potpis, elektronska lova, cyber seks. Plovimo nemirnom rijekom, svuda oko nas brzaci, ali imamo jebeno dobre kacige i zaštitna odijela. Mi smo najbolje što se planeti moglo dogoditi. Obučeni smo i opremljeni da je ubijemo, a da nas to nimalo ne zaboli. Dolazimo u poziciju da nadživimo planet, i suludo je da zbog toga strahujemo. Ne kažem da je trebamo ubiti, ali sve više sam siguran da mi to možemo, i da možemo nakon toga dalje. Evolucija je nemilosrdna, oduvijek je to bila, a tamo gdje idemo, ionako ne možemo ponijeti ništa od ovog što imamo. " Iz praha si nastao, u prah se pretvaraš..."

Možda će nekome zvučati previše radikalno, ali moglo bi se reći da je ekologija, sve rašireniji ideal očuvanja okoliša, danas zapravo samo jedna velika utopija. Civilizacija je očito u jednom trenutku započela (ili to tek namjerava, vrlo skoro) proces transformiranja planete iz naturalnog u umjetno. Taj nezaustavljivi proces staru bi zemlju u konačnici, mogao plastificirati, ili je metaforički kazano, pretvoriti u metalnu loptu, dobro zakovanu i učvršćenu, da se ne raspadne. A na zemlji popločanoj kilometarskim čeličnim pločama, bilje može rasti samo u rezervatima, da ne kažem kućnim glinenim posudama. Ionako je bilje oduvijek služilo kao ukras, mada bez tog ukrasa život ne bi bio moguć. Barem ne onakav kakav danas poznajemo. OK, možda nabujala ekološka svijest donese kompromis, pa tehnologija, a ne bilje, ostane u rezervatima, mada sumnjam da će tako ispasti. Zemlja je stara, a zagađenje možda tek jedna stepenica u progresu civilizacije, koju će svijet jednostavno morati prebroditi. Jednostavno se prilagoditi. Evolucija ne bi prvi put radikalno izmijenila ekosistem. Naši robotirani potomci, s minimalnim postotkom tkiva u korist tehnologije dakako, znali bi se nositi s nedostatkom čistog zraka, zagađenom vodom i ostalim užasima što nas tek čekaju. Ispada tako da bi se, čak i ako pokušamo zaustaviti zagađivanje i destrukciju atmosfere, mogli zaratiti s majkom zemljom.

Organizam se brzo privikava na nove okolnosti, i usuđujem se reći da za stanovnika neke milijunske metropole, koji pokoljenjima odolijeva i genski se prilagođava zagađenju, može biti opasno naglo započeti zdravi život na selu. Pretpostavimo da se njegov organizam naviknuo na ispušne plinove velikoga grada, vodu nakrcanu klorom i tko zna čim, pa je zagađena metropola za njega idealno stanište. Čovjek je tamo svoj na svome. I da ode odjednom živjeti na selo, prijeđe na zdrav život, novu, zdravu prehranu, lako bi ga mogao strefiti srčani udar.

Povijest je nezaustavljiva misao, jednako kao i budućnost. Onoga dana kad je prvom čovjeku uz srce ugrađen maleni uređaj na baterije, naša je vrsta izborila neovisnost od prirode. Već sutra, maleni mikroskopski uređaji, ispuniti će naša nesavršena smrtna tijela i slušati software, čemu god služili. Genetika napreduje stalno, robotika sigurno bježi iz kandža vojne industrije, a klonovi se i u ovom trenutku nesmetano proizvode na traci u tajnim laboratorijima, tim tvornicama progresa. Globalno selo će se vrlo brzo početi širiti u visine, a neki će se spustiti u podzemlje. Tako je to oduvijek. Zaboga, baš taj podzemni aspekt ove fantazije posebno me uzbuđuje, da ne kažem - fascinira.

Na betonskim stablima, u krošnjama armiranim čelikom, bore se za daljinski upravljač dok noć silazi u grad. Robotizirani ljudi u budućnosti omalovažene i do srži isisane demokracije, zlouporabljuju napredak, dolje u podzemlju, Sodoma i Gomora. Bitka dobra i zla se nastavlja, a najbolji plivaju njihovim granicama, uzimaju najbolje od oba svijeta. Baš onako kako to rade vjekovima. U tom smislu ništa se i ne mijenja. Koja vesela budućnost! Vesela, baš kao i prošlost.

Neki dan sam onako bez veze, uključio nogometnu simulaciju "Evolution soccer pro" na starom Playstationu, "jedinici", i nakon svega nekoliko minuta isključio konzolu. Nakon višemjesečnog napucavanja balunom na Playstation 2, nogomet na jedinici bio je patetično smiješan. A ta fantastična razlika, taj nevjerojatni progres grafike i kvalitete igranja općenito, dogodio se u nevjerojatno kratkom periodu od svega par godina. Za samo pet godina, ta će konzola pružiti toliko više, da se ne usuđujem niti proricati kakav će se nogomet igrati. A igre tipa - pucačina i koljačina? Zlouporaba će biti fascinantna. Umreženi na virtualnom bojištu, uz ilegalne programe skinute s mreže, ljudi bi se doslovno mogli ubijati. Ubijati zapravo! U virtualnom okolišu s pravim žrtvama. O sexualnim zločinima, pedofilima, silovateljima, snufferima - definitivno se ne usuđujem baviti u kontekstu očito opravdano izgledne budućnosti. Granice će ovisiti samo o mašti pojedinca. Podzemlje će cvasti. Vjerojatno će i industrija narkotika već za koje desetljeće preseliti na mrežu. Djeca će se priključivati na konzole, telefone, diskmane i pucati se megabajtima narkotika dok im mozak ne pregori. Planet se prilagođava. Kad više ne bude sunca i vode za plantaže koke i makova, biti će barem struje da sprži svoju djecu. Policija će napredovati, a podzemlje će uvijek biti korak ispred. Baš kao nekada, baš kao u prošlosti. Baš kao i uvijek. Boje će se mijenjati ali će oblici uvijek biti isti.

Jedino što se nikad ne mijenja je karakter apstraktne ljudske ličnosti. Kontradiktoran i lucidan, životinjski uglađen i samoljubiv. Karakteristike Boga i Sotone na jednome mjestu - utjelovljeno u čovjeka, tu zajebanu i razdražljivu životinju koja je naučila letjeti, roniti u dubine i popraviti ranjeno srce. Pitam se samo koliko će Bog dopustiti da mu se približi. Zapravo, hoće li uopće imati snage da ga spriječi?

Danas nosimo naočale, slušne aparate i pacemakere. To je samo početak. Za pedeset godina nasljednik mobitela priključen negdje na glavi, operirati će vidom, sluhom i kontrolirati sve životne procese, telefonirati, videophonirati, locirati se, kopati po mreži, pokazivati vrijeme i temperaturu...(bla, bla, kenj, kenj)... alarmirati kad treba itd. Veliki brat će nastojati kontrolirati sve, sve brže i kvalitetnije kako tehnološki progres bude napredovao. U svakom trenutku će željeti znati gdje si, s kim si i što misliš. Hackeri će ih zezati... i nadzezati.

Najzanimljivije je što se iz perspektive vremena u kojem se sve to događa, ništa neće promijeniti. Budućnost će i dalje biti puna neizvjesnosti, a prošlost smiješna i naivna, doduše, ponekad romantična.

Ne treba se bojati budućnosti, ozonskih rupa, efekta staklenika i globalnog zagađenja. To zemlja samo korača dalje, a kad jednom prestane biti funkcionalna, baciti ćemo je u smeće kao staru krpu i preseliti negdje drugdje. Osim ako ona prije ne zgazi nas ( takve mogućnosti nema u Bibliji). No, sve je to dio progresa, a štakori i žohari, ionako će preživjeti sve. Zato sam uvijek za underground. Nema sunca, ali zato nema ni opeklina.

Jašući uz budućnost, njuškati ću i noćas po internetu, možda napokon složim onaj nacrt kako s lažnom kreditnom karticom spojenom na ploter ili laptop, opelješiti bankomate. Budućnost je već tu, a ja se namjeravam osladiti. Nedavno sam pisao u jednoj novini o frajeru koji s malenim, jedva vidljivim uređajem pljačka kockarnice diljem zemlje. Daljinski diže chip na poker aparatu, obiđe nekoliko kockarnica i nakupi pristojnu lovu. On je najbolji primjer kako ni od najsavršenije tehnologija u rukama idiota nema puno koristi. Umjesto da radi malo pomalo, bio je previše lakom, pa je u jednoj kockarnici nabrijao iznos veći od granice kojom su gazde (ilegalno, dakako) baždarili stroj. Zgazili su ga. Vjerojatno je ta tužna priča najbolja pouka za kraj ovotjedne kolumne.

Tehnologija u rukama idiota može nas zgaziti prije nego što uopće ugazimo u budućnost. Savršeno je, a tako i tragično, što je za to dovoljan samo pokoji klik na tastaturi. I eto ti velikog buuuummma. Čista patetika, pravo štivo za XXX. Astalavista baby, I ll be back...

Ante Pancirov




Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.