(kolumna no. 62, 25.07.2006.)

Ako ikad umrem...

Prešao sam šezdesetu! Jesam, ljudi moji, jesam. Ma dobro, nisam naravno mislio na godine, daleko je još do šezdesete, nego na broj kolumni na zbrdazdola. Nije ni čudno stoga da se webmasteru srušilo računalo i sve otišlo u kurac. Jer, ja malo toga radim otpočetka do kraja, sustavno i kvalitetno. Malo stvari ja dovedem do kraja. Valjda zato što ne volim krajeve. Zato kod XXX - a kraja nema. Sve je počelo slučajno, kad sam poslao frajeru prvu priču, a odonda je prošlo prilično godina. I svaki put kad pišem novi XXX, uživam, i baš mi je nekako stalo do toga. Doslovno osjetim neku smirenost dok izbacujem iz sebe sve ono što nemam gdje izbaciti, što ne smijem ili ne mogu staviti u neki klasični medij. Sveti internet, i sveti svi naši portali.
Bilo je u ovih par godina i više od 60 storija puno uspona i padova. Kako su gotovo sve priče osobne i subjektivne, odličan su presjek kroz moj obični smrtnički život. Ipak, po svemu sudeći nije bilo dosadno, jer mailovi onih koji čitaju XXX pristižu svo ovo vrijeme. Dakle, nije to bilo neko autobiografsko preseravanje umišljenog, samoljubivog i narcisoidnog kurvinog sina, nego tek općenito preseravanje u prvom licu.
Ovaj uvod u kojem pičim o kolumnama, prvih 60, djeluje kao da više neću pisati, jer nekakvi rezimei i analize, pišu se na kraju. Naprotiv, nadam se da će još dugo trajati XXX i da će i stotka jednom doći. Samo mislim da bi mogao malo vratiti film i češće pisati o sranjima koja se događaju naokolo, a manje o sebi i svojim sranjima. Jer što nekoga boli K za mene i moja sranja. Jedino, ako kroz vlastita sranja mogu analizirati globalna, onda je to prava umjetnost i pravi posao.
Ovih dana, i nema nekih specijalnih sranja o kojima bi pisao. Osim bliskoistoičnog sranja, a to je big shit. Stvarno gadno. Mislim da će tako biti još dugo. Možda čak do kraja civilizacije, barem one u ovom, sadašnjem obliku. Jer počelo je kad su raspeli Isusa Krista, a onda bi moglo trajati do njegova drugog uskrsnuća. Ili do kraja postojanja kršćanstva. Iskreno, fasciniraju me ti komplicirani odnosi kod velikih sukoba koji traju desetljećima, da ne kažem stoljećima. Iako ništa nije vječno, neki povijesni sukobi danas su nam ultra pase, jednako koliko su neki normalni, uobičajeni jer smo na njih navikli. Francuzi i Nijemci danas su temelj Europske Unije, Hrvati i Srbi sutra će biti temelj regije, a s obzirom da je Nostradamus kazao da će nakon 2000 - te dvije zemlje između Alpa i Karpata vladati svijetom, možda nas stvarno čeka med i mlijeko. Jasno mi je kako će mnogima ova ideja zazvučati smiješno, tragično smiješno jer će pomisliti da sam pukao, ali zapravo ništa nije nemoguće. Ko je mogao vjerovati još prije par godina da će Sanader srdačno zbijati šale sa srpskim premijerom usred Hrvatske, sve to uz društvo Stipe Mesića s kojim će šef HDZ-a biti totalno cool i happy. Tko je mogao zamisliti još ne tako davno da će se cijeli svijet sprdati s katastrofalnom razinom demokracije u SAD-u i da će ta zemlja biti 2006. ozbiljno sjebana glede kvalitete ljudskih prava. Da će u istoj zemlji mediji biti strogo kontrolirani iz dubokih podruma zgrade od bijelog bračkog kamena u pensilvanijskoj aveniji, a većina građana bolesno debelo, umno retardirano i neškolovano.... a ko je mogao to pomisliti... Tko zna, je li to božja kazna za bahatost ili samo sudbinska slučajnost. Ako je kazna, što onda čeka neke druge? Kako nebo tretira zločin iz ludosti, zbog opsjednutosti i krive percepcije svetog pisma? Kako nebo uopće tretira zločin, pitam se često. Nije mi jasno idu li u isti pakao američki vojnici koji smišljeno maltretiraju i zlostavljaju iračke teroriste kao i muslimanski fanatici koji bombaškim napadima ubijaju sebe i što više "nevjernika" usput. I kako u isti pakao može otići neki šmokljan koji je u afektu ubio lijevo krilo lokalnog drugoligaša kojeg je zatekao u krevetu s milom ženicom onoga dana kad je ranije stigao s puta.
Gadna su ta pitanja, a najgore što mi nitko ne zna odgovoriti na njih. Stvarno mi je ponekad žao što nikad nisam volio učiti jer sam mogao završiti nekakvu božju školu, a usput psihologiju i povijest, kako bi bolje skužio okolnosti. Jebeno je htjeti svašta a ne napraviti ništa. Ja sam, na sreću, davno odustao od svestranosti i svaštarenja, ali sam zato pronašao posao u kojem ću moći kopati po svemu i zapravo se ne isključivati iz ničega. Da nije tako, vjerojatno bi pukao. Jer nema toga što bi ja mogao raditi, a da se ne smijem petljati u druge stvari pritom. Da radim u nekakvom uredu i iz dana u dan petljam po istome. Ma nema šanse. Čovjek je sam kovač svoje sreće, a barem što se posla tiče, ja sam dobro skovao. Kao da se prezivam Kovač, a kako se prezivam onako kako se prezivam, imam nekakve veze s drugim željezom, onim u lancima, pancirima. Zapravo, ja sam kao pancir košulja. Prezime je navodno došlo od lanaca u kojima je neki moj predak okovao Turčine. Jednom je navodno donio doma 17 turskih glava koje je osobno mačetom odrubio. Bio je gadan taj moj pra pra pra djed, čudo da ima ovako lošeg unuka koji je učinio sve da izbjegne služenje vojnoga roka, jer mu se fućka lagano za sva ta militaristička sranja. No, ako ništa drugo, barem je moj pokojni djed Joso sigurno ponosan na mene, ili bi bio da je živ. Jer dida je bio anarhista, i to najveći na svijetu. To je bila najjača čunka, moj jedini životni uzor. Nikome se taj nije klanjao i nikoga se nije bojao. Ni komunista ni fašista. I jedni i drugi su ga vezivali žicom, ali ih je sve nadživio. Na žalost, bio sam premlad da ga skužim dok je bio živ. Nije mi bilo jasno zašto ljudi gaze Tita i partiju, navijaju za otcjepljenje i za crven bijeli plavi s grbom, a još više gaze po Anti Paveliću? Osamdesetih, kad sam bio klinac i kad su murjaci u civili došli praviti sranja onoga ljeta kad nas je posjetila rodbina s one strane oceana, meni je u glavi vladao strašni kaos. Ubijala me ta politika. Ništa mi nije bilo jasno. Klinci u razredu bili su mahom djeca oficira JNA, a ja sam morao na vjeronauk. Ovi što su sa starim pili whiskey i zazivali republiku, pozivali na nezavisnu državu ako treba i oružjem, pljuvali su po Paveliću, a Ante mi je u to doba, kao klincu, bio glavni sinonim za nezavisnu državu. I tako je to trajalo do devedesetih kad smo mi klinci brijali da smo ustaše i bili ponosni na to. Koje sranje, koje pranje mozga i koliko je zajebano neznanje. Tako je lako zadojiti masu, tako je jednostavno manipulirati da je to nemoguće. Ali, na sreću, danas je super. Danas je sve lijepo i krasno i da mi je netko rekao još 1999. godine da će već sada biti ovako politički podnošljivo, vjerojatno mu ne bi vjerovao. Jer strahovao sam, bojao se da će puno više vremena morati proći. Pogotovo kad je HDZ opet došao na vlast. Stvarno sam se bio usrao. Ali, Sanader je stvarno odradio posao, što jest jest. Samo da još poradi na gospodarstvu. Mada vjerujem sad da će nakon turističke sezone neke stvari bolje izgledati i mirisati.
A ja? Meni je fakat dobro, dobro kako već dugo nije bilo. Stvarno, ništa mi ne nedostaje, barem ne od stvari koje realno mogu imati. Očito, spustio sam se na zemlju i odustao od visokih plafona, bili oni jaguar ili neki nedostižni komad kakvog očito neću imati. Mada, ponekad mi se čini, da je glupo biti tako oštar prema sebi i unaprijed se diskvalificirati. Ko to kaže da jednom možda ipak neću voziti Jaguara i ševiti nešto što mi danas možda i nije dostižno. Ševio sam ja štošta što mi po defaultu možda i ne sliči, i radio puno toga što bi malo tko vezao uz mene. Ali danas to uopće nije bitno jer u ovom životu na žalost prolazi samo i isključivo konstanta. Vrijedi samo ono što zadržiš, a ono što si imao, kao da nisi. Kao i imanje kad umreš. Jebiga, ništa ne možeš ponijeti sa sobom u grob. Iza tebe tvoja imanja ostaju kao spomenici... možda, jer vrlo brzo spomenici postaju nečije nekretnine, onih živih. Vječna su samo djela, umjetnost, izumi i slično. Samo to. Konstanta živi kratko, dok si živ, a poslije je ionako sve svejedno. Nema tu velike filozofije i puno premišljanja. Veli mi Bracan, jedan od starih ljudi koji žive u mojoj zgradi veli da je život sranje veliko. Nije mu lako. Prije dva mjeseca umrla mu je žena i sad je sam. Ponekad se zadržim ispred zgrade na staroj klupi, samo da mu olakšam malo, da ga utješim. Kupim mu pivo i slušam ga, pokušavam malo dignuti, dati smisao njegovom starom životu. 75 godina ima, a sa suprugom kao da mu je sve otišlo u grob. Želim samo jedno, veli, da me pokopaju pokraj nje i da zajedno trunemo. Ništa mi drugo više ne treba. Ja sam svoje odradio, odživio. Jedino, veli još, pitam se zašto nije bog ili vrag, tko već je tamo gore, uzeo prvo mene jer ženama je lakše. Ja ništa ne znam, ništa ne mogu bez nje i zato sam gotov. A kad umreš, brzo padneš u zaborav i više te se nitko ne sjeća. Tako je to. Živiš, a onda odjednom, kao da nikad nisi ni bio živ. Pa čemu onda sva ova patnja, dovraga, pita se stari. Kažem mu, ali Bracane, kažu da smrt nije kraj, da idemo na neko bolje mjesto, ali on je uvjeren ipak da je jedino što slijedi - trunjenje. I ništa drugo. Jedino što bi volio stari romantik jest, da truni s voljenom. I to mi je baš nekako lijepo. Lijep kraj, ali samo ako imaš sreće da čak i pred, onako star možeš voljeti nekoga. Jer mnogi jedva čekaju da njihova rospija otegne papke, da je vrag odnese. Mnogi. Rijetki završe s onima koje vole. Ako već nemam jaguara, nadam se da neću trunuti sam, ili s nekim kostima koje mi nikad nisu bile bliske. O smrti, crna damo, postojana i sigurna, budi blaga kada dođeš... neizbježna i tamna visosti, poklopcu života, nekome si spas, nekome prokletstvo, ali svima si budućnost. Iznimki nema, ni pravila. Dolaziš, odnosiš, varaš rijetko onima kojima se posreći... vražja ili božja, isto je. Kad te nema.

Ante Pancirov


ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.