46. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (20.3.2004.)

UVODNIK

NEDILJON U TRI (timbeeeeeer!!!)

U svojoj posljednjoj XXX kolumni, Ante Pancirov je spomenuo jedan, još neobjavljeni roman. Riječ je o djelu pod naslovom "Nediljon U Tri". By the way, ni naslov niti radnja romana nemaju nikakve veze sa Stankovićevom nedjeljnom emisijom. Naslov je slučajno sličan, a roman je nastao davno prije početka emitiranja te emisije. Samo što taj roman još uvijek nije izdan. Nadam se da će se i to uskoro dogoditi jer me je to književno djelo nadahnulo da počnem pisati svoje kolumne. Napisao ga je Antin frend, stanoviti Stjepan Skenderović. Prije više od godine dana, pročitavši na internetu djelove romana (slučajno sam naletio na neki site sa on-line knjigama) stupio sam u kontakt s piscem i zamolio ga da mi pošalje roman u cijelosti. Progutao sam ga u samo dva sata i oduševio se. Od silnog oduševljenja preuzeo sam pseudonim Max jer glavni lik romana nosi upravo to ime. Naravno, prije toga pitao sam Stjepana za dopuštenje iako mi zapravo nije ni trebalo... zar ikome treba dozvola za korištenje jednog običnog imena? On je bio počašćen i dao mi punu potporu, a bio je među prvima koji su mi poslali mail pohvale nakon prve kolumne. Često smo u kontaktu, razmjenjujemo spisateljska iskustva (uh kako ovo zvuči pretenciozno - ne bi da sam ja I.G. Kovačić, a on Vladimir Nazor... molit ću vas, bez homoseksualnih aluzija), hrabrimo jedan drugog. Tako bi volio da napokon objavi taj svoj roman jer je riječ o stvarno interesantnom djelu, siguran sam da bi bio čitan, ponajviše među mlađom populacijom, pogotovo zbog današnje narko situacije u Hrvatskoj, a i šire. Ako se mnogima sviđa ovo što ja pišem, onda ne sumnjam da će i Stjepan požnjeti uspjeh. Držim mu palčeve. S ovim sam htio pojasniti odakle mi ideja da se nazovem Max, odakle nadahnuće za kolumne, a usput i da, poput Ante Pancirova, pomognem čovjeku koji je stvarno zaslužio da mu se objavi njegov roman, da bacim jednu simboličnu reklamu. Jer danas ne možeš niti prdnuti bez dobrog marketinga. Zato, potencijalni izdavači, čujte i počujte! Ako želite objaviti hit, hit knjiga se odaziva na ime "Nediljon U Tri", a pisac na ime Stjepan Skenderović! E pa navali narode!

Nakon ovog altruističkog uvoda preći ću na mračnije teme. Dakle... ja, Max Cro Cyber Junkie. Moj život je sranje koje ne vrijedi ni pola kune. Dop i ja, ja i dop, nas dva brata, družimo se sve češće i češće... pa i najčešće. Zasro sam sve što se dalo zasrati. Pao sam niže nego što se dalo očekivati. Ili sam samo ja bio u zabludi? Sad mnogi trljaju ruke i smijulje se jer sam došao do toga da priznam da sam se opet uvalio u govna. Oni su ionako bili sigurni da ću pokleknuti. Koji pametnjakovići... treba imati IQ veći od 150 da bi mogli pretpostaviti u kojem će smjeru moja priča krenuti... moš' si mislit'. A trebao sam lijepo završiti s pisanjem, krenuti u novi život kao čist, detoxiran narkoman, bez trunke sumnje u vlastitu snagu volje. Ma mogao sam jednostavno pozdraviti se s vama i odjahati u suton, pa makar i sa uskim zjenicama. Vi to ionako ne bi vidjeli jer bi vam bio okrenut leđima. A odjahao bi na horsu. I sad jašem na njemu.

U zadnje vrijeme sam čest posjetitelj foruma na www.narkomanija.com, naravno, na onom heroinskom dijelu. Neke stvari koje sam tamo pročitao bitno su mi promijenile pogled na heroinsku ovisnost. Shvatio sam da je moj dosadašnji narkomanski život jedna najobičnija zabava i pizdarija prema nekim životnim pričama ljudi koji se tamo javljaju. Ono, ono je pravi gadni heroinski zajeb. Ali u isto vrijeme ti ljudi se bore, mnogi od njih su čisti i po nekoliko godina, a bili su na dnu dna, tamo gdje ja još nisam kročio niti jednim korakom. I nadam se da ni neću. Užasne stvari su činili prvo sebi pa onda i svima oko sebe. I ipak su se izvukli. Svaka im čast. Stvarno.

Često se dotičem TV programa. E pa ne mogu ne spomenuti film koji je nedavno bio na programu, a riječ je o Trainspotting-u. Dosad sam ga gledao samo jednom i to tek kad se pojavio, tamo negdje sredinom devedesetih. Onda mi je sve to bilo smiješno i zanimljivo. Nisam imao nikakvih doticaja, a kamoli, nedaj Bože, problema sa heroinom. Ali zato kad sam ga nekidan ponovo pogledao, zgadio mi se cijeli moj život jer sam znao da se krećem trnovitom stazom prema dnu, prema tom filmu. Jednog dana ću se, ako ne prestanem sa uzimanjem dopa, pretvoriti u Marka Rentona. A to nikome ne želim u životu, ponajmanje sebi. Film sam gledao kod Mikija, a ostatak društva činili su Inge, Martina, Gogo i Tomi... svi smo bili urokani... a nema ni smisla gledati Trainspotting ako nisi na nekoj drogi (poželjno je da to bude heroin), zar ne? To je kao prešutni zakon. No Gogo i Tomi su još uvijek (iako se s heroinom druže puno dulje nego ja) u daleko boljoj poziciji od mene, uopće nisu ovisni. Uzimaju dop u prosjeku jednom tjedno (pa i rjeđe) i taj ritam održavaju već godinama. Ponekad pauziraju i po nekoliko mjeseci, bez frke. Ne mogu shvatiti kako im to uspijeva. Čak su na tom nivou da nemaju gdje nabaviti dopa pa im, u ovakvim posebnim vikendaškim prilikama, dop nabavljam ja. Svaka im čast, skidam kapu, klanjam se do poda. I to je sav moj komentar.

Trainspotting me doslovce uplašio, ali strah je trajao vrlo kratko, tek do nove krize, do momenta kad se brišu sva obećanja i kad ti je potreban samo dop. Nije uopće važno kako ćeš doći do njega, koga ćeš zajebati, od koga ćeš posuditi lovu (a znaš da je vjerojatno nikad nećeš vratiti), hoće li ti kasnije biti žao što si opet poklekao. Ništa nije važno u tom momentu. Samo heroin. Što ovo znači? Znači to da sam se opet vratio na stare staze slave i da opet svaki dan uzimam dop. Ne mogu više bez njega. Zapeo sam o ispucali kamen, skondrljao se prema dolje i više ne pale stare motivacije koje su prije bile učinkovite prilikom ostavljanja dopa. Sad se više ne mogu uvjeriti u neke stvari jer su se pokazale neučinkovite, a više ni sam sebi ne vjerujem. To je ono najgore, kad ne možeš niti sebi vjerovati. U mojoj glavi živi samo misao kako je život bez dopa užasan, siv, gadljiv, bezvrijedan. Osjećam se kao Renton nakon određenog vremena čistoće. Prazno. I što činiti u tom slučaju? Pa isto što i junaci filma. Oni su, također nakon stanovitog vremena čistoće jednog dana svi shvatili da im se taj čisti život ne sviđa i demokratski odlučili da se vraćaju heroinu. Tako je i najbolje, kad barem znaš što želiš i što ne želiš. A ne ono hoću-neću. Malo ću se drogirati pa kad isfuram film onda ću se malo očistiti. Nema toga kod dopa. Kod nas se ide do kraja.

Jedan od sudionika na narko-forumu kaže da su jedina tri odredišta za narkomana zatvor, institucija ili smrt. I ima jebeno pravo. A gdje da se ja uputim? Sve je to ista staza, sve do pred sam kraj kad se račva na tri puteljka koja su iznimno kratka, možeš im vidjeti kraj pa stoga možeš i odlučiti gdje ćeš se uputiti. To je jedina pozitivna stvar. Imaš pravo na izbor. Iako, u tom trenutku, kad već dođeš do raskrižja, svejedno ti je gdje ćeš završiti jer si ionako već dovoljno obezglavljen i sjeban do daske.

Ponekad se sjetim Rona ili nekih drugih osoba koje su uspjele. Još više razmišljam o osobama koje nikad nisu ni bile na dopu. Kako li je njihov život lijep. Nemaju pojma što su izbjegli, nemaju pojma koliko su sretni. Svi se ljudi nečim drogiraju, samo što je razlika u drogi i u tome je li njihova zdrava ili nezdrava... i vodi li ka uspjehu ili neuspjehu. Zar sam ja morao nabasati na najgoru od svih?! Pa ne mogu vjerovati da se meni ovo događa. Dođe mi da se ubijem. Dužan sam i Bogu i vragu, na sve strane. Pitam se zašto su mi svi ti ljudi uopće i posuđivali novce kad, ili dobro znaju, ili samo naslućuju gdje završavaju njihove pare? Ja nikad ne bi nekom tipu poput mene posudio više od 20 kuna pa da plivam u ne znam kakvoj lovi. Čudno je to. Kako ti samo odeblja obraz, ne sramiš se pitati, smišljaš svakave laži i muljaš samo da bi došao do para, makar samo za taj dan. A sutra ćemo razmišljati ispočetka, sutra je novi dan. I tako svaki, svaki jebeni dan. Vrtim se u krugu, trčim kao glupavi pas za svojim repom. U što sam se to pretvorio?

Eto, priznao sam, teška srca, s mukom prevalio preko usta gorku istinu. Predugo sam je zaobilazio. Sigurno ste primjetili kako rijetko kad pišem o vlastitom odnosu prema dopu. E pa evo vam sad prave istine. Jeste li sretni? A tako sam želio da moja priča dobije happy end, da i drugim ovisnicima dam malo nade da se može... ali ne može se, dragi moji heroinaši... ne može se tako lako. I na rubu sam toga da izjavim kako mi treba stručna pomoć. Ali još ne, još ću se malo boriti, još ću se malo mučiti pa kad još više zaserem svoj život, a i živote svojih bližnjih, onda ću podignuti bijelu zastavu i reći: "nosite me gdje god znate, samo me skinite s ovog jebenog heroina".

Sad je jednoj osobi (a možda i više njih) pala na pamet kataklizmična riječ "Ibogain?". Da, i to je stavljeno u razmatranje. Ali da bude potpuno iskren, nekako previše vjerujem u uspjeh operacije Ibogain (a malo se i bojim što bi sve moglo isplivati na površinu, kakvi se demoni kriju u mojoj podsvijesti i samo čekaju da im otvorim vrata po kojima već godinama žuljaju svojim oštrim kandžama) pa stoga još uvijek nekako ne želim uzeti supstancu koja će me uspješno udaljiti od dopa. Koji sam ja kreten? Dobro znam gdje je siguran izlaz iz ovog sranja, a još uvijek nikako ne želim kupiti kartu i otputovati u bolje sutra. To govori samo za sebe. Previše volim dop da bi ga se tek tako odrekao. Tko i što može zamijeniti ona predivna popodneva kad se naduvaš ili našmrčeš dopa, pa se voziš autom ususret suncu, postojiš samo da bi postojao. A kad uzmeš Ibogain, više ti to ne prestavlja ništa naročito, dop više nije najvažnija stvar u tvom životu. I onda gubiš jedini preostali razlog za život. Kako onda ubijati dane? Nema više želje, nema više akcije, nema uzbuđenja i isčekivanja, nema unezvjerenih telefonskih poziva i konspiracije, nema onog paklenskog olakšanja kad nakon iz apstinencijske krize uskočiš u sasvim suprotno stanje, ko da skočiš u bazen prepun guste tople vode i glasno uzdahneš, zatvoriš oči... i nema te... nema te. Zar da se samo jednim dvodnevnim tretmanom nekakvom mističnom biljkom lišim svega toga?

Morao sam ovo napisati jer želim biti sto posto iskren s vama. Lažem i muljam svima oko sebe, roditeljima, prijateljima... pa ne želim još i vama lagati. To bi bio vrhunac. Bar ovdje mogu biti iskren do kraja. Iako, ni ovdje nisam uvijek bio iskren. Sve mi se čini tako bezizlazno. Sanjam gomile dopa, gomile para, sanjam kako vraćam dugove, sanjam kako je sve u najboljem redu. Ah, pusti snovi.

Max, Cro Cyber Junkie, 7.3.2004.

ARHIVA KOLUMNI:

KLUB PISACA (moj Tyler Durden i ja), kolumna no. 45, 8.2.2004.

TREĆE UHO (slušaj vamo!), kolumna no. 44, 22.2.2004.

LJUBAV (zvono od mutnog stakla), kolumna no. 43, 6.2.2004.

VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004.

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)