44. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (22.2.2004.)

UVODNIK

TREĆE UHO (slušaj vamo!)

Jeeebote! Neki dan mi je prijateljica donijela iz Zagreba nekakav časopic, bilten, šta ti ja znam, kako da to nazovem... zove se UHO. Fino, reko ja, pa da vidimo što to unutra ima. A ono unutra pravi šou! Pravo, iskonsko narko bogohuljenje, ako bi se pitalo prosječnog Hrvata koji nema veze sa drogama. Pročitao sam sve, od A do Ž i ostao paf. Zar je moguće da to netko piše, na taj način razmišlja, a na kraju, ima i muda to tiskati? Imam podosta istomišljenika s kojima se poznajem osobno ili preko mail-ova, ali ovo je nešto veće od toga. Osjećam se kao da sam rijetka endemska vrsta koja je, nakon par milijuna godina beskorisnog postojanja slučajno naletjela na primjerka svoje vrste. OK, ovo je bio drugi broj, možda je u prvom bilo riječi o nečem sasvim drugom, a vjerojatno će u sljedećim brojevima (ako ih uopće bude, jer postoji razumna šansa da ih neki utjecajni puritanac-konzervativac zabrani) govoriti u nekim drugim temama. Ali ja imam samo ovaj broj pa ću se posvetiti tomu. Tema je narkomanska. Priča se i o Ibogainu. Ali ono što me najviše iznenadilo jest članak o IDUD (u slobodnom prijevodu, kratica za Međunarodni dan konzumenata teških droga(?!)), skupu u Kopenhagenu. Čega li se razvijeni zapadni (u ovom slučaju sjeverni) svijet neće dosjetiti? Skandinavci su u tome najjači. To je bilo već sedmo održavanje. Nakon službenog dijela tijekom kojeg se održavaju razne radionice i vježbaonice, polaznici (profesionalci, aktivisti i obični junkiji) u kasnije sate mogu svratiti u takozvani Ťsafe roomť gdje mogu povući dim hašiša, šmrk kokaina, a ima i heroina. Citiram: Ťatmosfera je opuštena i prilično vesela, a najveći eksces je bilo poneko kljucanje dobro okrpljenih uzvanika. Ludilo! Ne želim sada sve prepisivati pa vam preporučam da nekako nabavite taj drugi broj UHA i tamo ćete sve moći vidjeti. Ili još bolje, posjetite njihovu web adresu: www.uho.hr.

I tako, nakon prvotnog iznenađenja, otišao sam pogledati njihov site i shvatio da se i u prvom broju pisalo, a i u svakom će se sljedećem govoriti isključivo od drogama i to o teškim jer kratica UHO znači Udruga Hrvatskih Ovisnika, a ovisnost o lakim drogama nikad nije znanstveno dokazana. Super, baš sam ugodno iznenađen. Znači ima još nas ovisnika koji znaju pisati i ne libe se objavljivati svoja slobodoumna mišljenja. Ispričavam se ako sam krivo i naprečac zaključio jer nigdje se ne navodi da su urednici i suradnici UHA narkomani, ali sigurno je da su imali dovoljno iskustava sa opijatima. Sam site izgleda pristojno i nenametljivo, sa slikom čaški Papaver Somniferum-a na vrhu home page-a. Odmah mi je sve bilo kristalno jasno. Za neupućene, Papaver Somniferum je opojni mak iz kojeg se dobija opijum, a u kojem smjeru daljnje kemijske prerade vode, valjda već pretpostavljate. Ima tu i dosta linkova, raznih informacija o drogama... ma sve što vas može zanimati u vezi s opijatima. Toplo preporučam.

A kako su izgledali moji dani ovih dana? Pa ništa naročito se nije događalo. I dalje se povremeno drogiram i uživam u slobodi za koju sam se sam izborio. Bilo mi je jako teško biti pokorni, svakodnevni rob heroina. A kad sam se izvukao iz paklenog kruga, tada je sve postalo ugodnije. I baš to mi treba i baš zato sam spomenuo UHO jer oni zagovaraju pravo na upotrebu i pravo na izbor. U tome je i klica moje ideje. Ne bih se želio baš zauvijek rastati od heroina, ali još manje bi želio biti svakodnevni ovisnik. Teško je pronaći zlatnu sredinu prvenstveno zato jer toga kod dopa ni nema. Opet se vraćamo na onu staru izreku koja kaže: Ťili se drogiraj svaki dan ili nemoj više nikadť. Što god radio, radi to do kraja, stjeraj ga do jaja. No ja bi još uvijek želio nositi naziv narkofil, umjesto narkoman. Volio bi uspjeti u naumu da uzmimam heroin na način kako Ťobičniť ljudi puše marihuanu, onako povremeno, kad se ekipa skupi kod nekog doma, pa se zarola koji jox. Samo što se u mojoj situaciji baci pokoji kamenčić dopa na foliju. Lagao se razgovara, bistri se politika ili filozofija, sluša se glazba, igraju se društvene igre, monopol ili nogomet na Playstation-u, kartamo ili gledamo neki dobar film na DVD-u. Nešto se pojede, popije, nema kljucanja (ili ima, ali samo u simboličnom obimu), nema povraćanja, nema skandala, nitko nas ne dira, nema straha od murije. Sve kao i u onim, u UHU opisanim safe room-ovima u Danskoj. To je krajnji cilj. Pravo na izbor. I baš me briga što je heroin s onu stranu zakona i što su općenito sve droge u ilegali. Ja nikom ne smetam, ne dilam, nikoga ne tjeram da se drogira. Jedan kulturni odnos prema drogama, to je ono što ja želim. Jer, ma što vi mislili o tome, droga jest vrsta kulture. I to kultura sa puno duljom tradicijom od običnog alkohola koji je, nažalost, toliko raširen i općeprihvaćen u našem društvu. U nas je sasvim prihvatljivo zaliti se ko svinja, napraviti ršum u nekoj birtiji, doći doma i dati ženi šaku u oko pa nju i djecu istjerati na ulicu dok susjedi samo plaho, kao miševi, povirivaju iza zavjesa i drže se prve zapovijedi Flote Federacije iz serije Zvjezdane Staze, odnosno, vode politiku nemiješanja.

Neću se uopće doticati heroina već ću samo reći da čak i ako vas policija ukeba sa bezazlenim jointom trave, odmah budete proglašeni narkomanom, i to upravo od onog frajera koji je prošlu noć prebio suprugu i poslao je s dječicom (koja su ujedno i njegova, ali to nema veze, i mala kćer je također kurvetina) na hladnu vjetrometinu. A da sve još malo začini i da predstava bude zaokružena, još ih je i desetak minuta, uz gromoglasne povike ganjao oko kuće s kuhinjskim nožem. Onda se vratio u kuću, izmoren kao medvjed pao na kauč u dnevnom boravku i usput, onako u padu, nogom razbio vazu i glasno zahrkao pa se nasmrt uplašeni ostatak obitelji, hodajući na prstima ušuljao natrag u tu kuću nesreće. Ili se žena, još u papučama i kućnoj kaljini skupa s dvoje nejači koji su bili u pidžamama sakrila kod sestre i njenog dobroćudnog muža koji, eto glupana, ne pije. Ali dobit će ona svoje kad se uzorni pater familias sutra probudi i odmah izjutra počne mlatiti po kratkima u lokalnom bircu otrovno strijeljajući zakrvavljenim očima sve oko sebe, tlačeći jadnu konobaricu i naglas razmišljajući gdje bi ona drolja od njegove ženetine mogla biti. I kad skuži, teturajući će pohitati do svastike koja je... a što drugo doli kurvetina, i tamo će također napraviti scenu. No možda taj put policija ipak intervenira (osim ako nisu zauzeti ganjanjem nekog petnaestogodišnjaka sa jointom) pa spreme pijančinu na sigurno, dok se ne otrijezni. Nakon toga će ga pustiti na slobodu (a što bi drugo?), a već navečer će se priča ponoviti, možda s malo krvavijim ili čak smrtnim ishodom. I takvi nam sude. Ne mogu zaključiti ništa drugo osim da je život kurva. Ali jedna vrlo iskvarena i podla kurva. Kao, ona tebi daje pičke, ali ti si taj koji se osjeća izjebano. I nije samo meni, kao jednom narkiću, loše u životu. Malo ljudi će vam reći da im je dobro u životu. To je baš čudno. Čovjek nikad nije zadovoljan. Pa čemu onda cijela ta zajebancija? A tko vam je kriv kad ste se rodili? Upravo vi, taj mali spermić, vi ste bili najbrži, najizdržljiviji i najuporniji prilikom te veličanstvene, larger than life, utrke u kojoj je sudjelovalo na milijune vaših konkurenata. Tko vas je tjerao da prvi dođete do cilja? Da je bilo samo malo više pameti... ali tko je to tada mogao znati? Jednostavno, tata vas je bez pitanja ispalio u svemir i nije bilo vremena za razmišljanje. A i bila je prevelika gužva, mora se priznati.

Kad se događa nered tolikih razmjera, nemate potreban mir da sjednete, dobro promislite i tek onda odlučite što vam je činiti. To me podsjeća na startove utrka triatlona kad se gomila natjecatelja punim trkom stušti u plićak i svi divljački mlataraju rukama i nogama, laktaju se i bore za što bolju poziciju, more se zapjeni kao prilikom lova na tune kad se nesretne ribe bore za svoj život. Samo što u triatlonu nema krvi. Ali znoja ima i previše. Vjerojatno se takvo nešto slično odvija prilikom utrke malih spermića. Tko će prvi stići do jajne stanice i osvojiti tu utvrdu koja se ne da tako lako osvojiti? Tko će uspjeti probiti njenu membranu, razbiti glavom taj zid i postati čovjekom? Očito da sam upravo ja bio taj koji je uspio, a i vi svi ostali koji ste imali tu čast i privilegiju roditi se. Malo promislite i upitajte se, je li moguće, kad pogledate što se sve na ovom svijetu izrodilo, da prvi do cilja dođe uvijek najbolji? Kakvi su onda bili ostali ako je najbolji bio, recimo, Ljubo Ćesić Rojs ili George W. Bush, a takvih primjera ima gdje god se okreneš? Hm, hm, opako pitanje. Ostaviti ću vas da malo kontemplirate na tu temu, a ja idem dalje.

Danas je prekrasan dan. A jučer je padala kiša, cijeli dan, kao da nikad prestati neće. Imam razloga vjerovati da je to bila nebeska osveta za dan ranije, koji je, kao i današnji, bio naprosto prekrasan. Uvijek me ovakvo vrijeme nagoni na razmišljanje o dopu, kako ga nabaviti i pošteno se urokati, besciljno se voziti autom, usput slušati glazbu i sanjariti s onom polovicom mozga koja ti ne treba za održavanje pažnje da u vožnji ne sletiš u neku provaliju. Suprotno općem mišljenju, mene upravo lijepo vrijeme vuče ka dopu. Mnogi misle da se ljudi drogiraju kad nemaju pametnijeg posla, kad je ružno vrijeme pa ne mogu izići vani i malo uhvatiti sunca i svježeg zraka, kad žele ubiti neki sivi dan, zaboraviti na nevolje koje ga tište. Aaa ne, dragi moji! Upravo je obrnuto. Ali samo kod nas, malo žešćih narkića kojima je dop odavno prestao biti razonoda u nedostatku bolje zabave. Nama je dop smisao postojanja i baš kad je lijepo vrijeme imamo potrebu da ga još više uljepšamo. Carpe Diem, a ako ga podebljaš s heroinom sve će biti još ljepše. Uvijek se sjećam takvih sunčanih dana, a ona siva, vlažna i kišovita doba blijede s okrutnom sigurnošću, kao kuhinjska krpa.
Jasno se osjeća dolazak proljeća. Još uvijek ne miriši, ali ja znam... ne pitajte me kako... jednostavno znam. I to ne zbog toga što svi mi znamo da nakon zime dolazi proljeće već vam pričam o nečemu drugom. Kad bi me netko uspavao na nekoliko godina i probudio me usred jednog zimskog dana, ja bih dobro znao jesu li me probudili u studenom ili u veljači. Zvučim kao prvoklasni puvander koji je popio svu pamet svijeta, ali nije to. Ma samo se radi o kemijskom poremećaju u mom mozgu prouzrokovanom prekomjernim korištenjem heroina, a i ostalih droga. Na mnoge stvari sam postao neosjetljiv dok druge osjećam jasnije nego normalna osoba. Sad sam kao pas koji može nanjušiti proljeće iza ugla.

Želio bih se vratiti još jednom na temu ljubavi. Sinoć, a i danas popodne sam gledao film "Romeo i Julija" s Leonardom DiCapriom i Clare Danes u ulogama nesretnih ljubavnika. Već sam nekoliko puta gledao taj film, ali svaki puta ga gledam s nesmanjenim oduševljenjem i pažnjom. Očaranost, to je pravi izraz za moj doživljaj filma. To je to. To je ljubav. To ja želim, to i ništa drugo, ništa manje od toga. Želim da me ljubav pregazi poput brzog vlaka, da u sekundi postanem njen rob. Želim u njenim očima vidjeti svu blistavu budućnost svijeta, našu nerođenu djecu, cijeli naš život, želim vidjeti samog sebe. Želim se tako zatelebati da mi njen lik nikad ne dosadi, da se do kraja života ne umorim od nje. I ono najbitnije, da mi je njen život važniji od moga. To bi bio neopisiv uspjeh za ovakvog narkomanskog egoista kao što sam ja. Je li uopće moguće tako bespomoćno se zaljubiti? Ima li nade da se i meni to dogodi? Jesam li prestar za takvo nešto? Već mi se jednom dogodila ljubav na prvi pogled, tako jaka ljubav da je ostala nepromijenjena i na stoti pogled. Ali tada sam imao samo 17 godina. To i jesu prave godine za slijepu očaranost drugim bićem koje te tako snažno privlači da se ne znaš niti možeš, a niti se želiš oduprijeti divljem magnetizmu zaljubljenosti. I nemaš pojma zašto se sve to događa... i baš te briga zašto se događa. Čista droga. Još uvijek vjerujem u pravu i neopisivo snažnu ljubav. Zapravo, ne vjerujem da ću ikad i pristati na nešto manje. Ili će Ona biti sve u mojem svijetu ili je neće biti. Pa čak i po cijenu da ostanem vječno sam. Spreman sam na sve. Ionako sam se dobro istrenirao za samoću.

Ostajte mi dobro i veselo
Volim vas sve

Vaš

Max, Cro Cyber Junkie, 22.2.2004.

ARHIVA KOLUMNI:

LJUBAV (zvono od mutnog stakla), kolumna no. 43, 6.2.2004.

VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004.

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)