38. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (26.12.2004.)

UVODNIK

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja)

PRVI DIO (22.12.)
Jedva čekam da završe ovi blagdani. Zvučim kontradiktorno jer sam si u isto vrijeme obećao da ću se pošteno počastiti, podivljati do kraja, svjetski se izdrogirati. Nisam, doduše, cijelim svojim bićem posvećen tomu kao što sam bio prijašnjih godina, ali odraditi ću to pa nek ide kvragu sve. Nekako, kao da sebi dugujem pošteno razvaljivanje, a i riječ je o tradiciji iako je ta moja tradicija u suštoj suprotnosti sa svim, ne samo kršćanskim, već zdravorazumskim ponašanjem. Pritom u prvom redu mislim na Badnju večer, a što se tiče Nove Godine to uvijek ispadne spontano. Zasad uopće ne znam gdje ću je dočekati. Nije mi ni bitno. Ali Badnjak je već pomno isplaniran. Tu ne smije biti propusta. U mom gradu postoji običaj da se na taj dan, odnosno kroz noć na Božić, napravi opći raspašoj u dijelu grada koji obiluje kafićima. Lokali su nakalemljenji jedan na drugog, a ima ih otprilike petnaestak. Badnja večer se ne može mjeriti ni s najluđim novogodišnjim ili nekakvim ljetnjim tulumom. Alkohol teče u potocima, a svih vrsta droge ima ko u priči….a priči nikad kraja. Pokraj ustaljenog, legalnog i pomalo dosadnog alkohola, većina ljudi brije na extasy, kokain ili speed. A kad se sve to spoji, dobijete ubojitu kombinaciju od koje poludiš do daske. To se ne da opisati, to treba doživjeti. Ja sam si isplanirao raspored. Ako sve bude OK, nakljukat ću se ili kokom ili pokojim extasy-jem (a možda ih skupa strpam u sebe), a sve to ću zalivati nekim skupim pićem. Špica bi mogla biti žestoka. A kad se moj organizam dobro izmori i kad tamo negdje oko 5h ujutro dizalice popuste, idemo u kulminaciju. Idemo na spuštalicu, na heroin. Takav način dopingiranja praktciram zadnje tri godine. A prvi put kad sam na exstasy priljepio lajnu heroina mislio sam da ću umrijeti. Koji je to bio sudar svjetova, kolizija dva svemira. Big bang. Prvih par sekundi nisam bio svjestan što se događa. Bio sam paraliziran kao krava u klaonici kad dobije udarac maljem u čelo pa tupo gleda ne znajući što ju je snašlo, a onda sam skoro na koljenima odjurio do WC-a gdje sam pokušao povraćati, ali nisam ništa izbacio iz sebe. Grčio sam se na keramičkom podu hvatajući zrak. Nisam mogao niti misliti. Na neki iznimno bolestan način sam uživao u tom po život vrlo opasnom stanju. Želudac mi se prevrtao i stezao. Nisam mogao niti podrignuti da bar malo smanjim pritisak u utrobi. Bio sam potpuno prazan, kao plastična boca koja je već do kraja spoljoštena i zgužvana pa iz nje nema što izići, a potreba za povraćanjem je bila strahovito velika. Pet minuta kasnije došao sam k sebi i ustao s poda. A tada je usljedilo najljepše stanje koje sam ikad osjetio. Vrhunac drogiranja. Savršen mir, savršena lucidnost, nenadjebiva bistrina uma, zadovoljstvo koje se s ničim ne da usporediti, tijelo kao da nisam imao, nisam se uopće osjećao, odmoran, preporođen...nepodnošljiva lakoća postojanja. Bio sam potpuno trijezan i čist, ali u nekoj drugoj dimenziji.

DRUGI DIO (26.12.)

Ah, gotovo je. Badnjak sam proveo po planu i programu. Kao pravi kršćanin nakrcao sam se narkoticima i uživao sve do jutra. Najdraže mi je kad me netko pita što sam radio, a ja odgovorim da sam sodomio i gomorio. Idemo ispočetka.
Već sam par dana ranije počeo raditi na tome da mi se ne dogodi kao prošlih godina kad do same večeri ne bi znao s čime raspolažem. Razgranao sam svoje pipke u potrazi za kvalitetnim stimulansima. Igrao sam na dva fronta, bio u potrazi i za kokainom i za extasy-jem tako da ako jedno ne upali da imam drugo. Jer, provesti tu večer u onom grotlu grijeha i bluda što se centar grada zove bez dopinga ravno je samoubojstvu. Na kraju, uspio sam nabaviti i gram koke i jedan kvalitetni bombon. Nisam žalio para. Nikad mi nije žao dati za takvo nešto, a i onako to radim jednom do dva puta godišnje pa nema beda. Kad se radi, nek' se radi pošteno. Jel' tako? Što se tiče dopa, tu sam na domaćem terenu i nisam se bojao da ću ostat visjeti u zraku nakon razbijanja Ťdizalicamať. I tu sam se isprsio pa sam uzeo gram, da mi ne pofali. To poslijepodne sam se dobro naspavao, da imam snage podnijeti šok koji sam si priredio. Iskreno govoreći, ovo mi je bio prvi put da u istu večer uzimam i kokain i extasy pa nisam baš znao što me čeka. Kod bombona nikad ne možeš znati kakav je, hoće li te razbiti ko pičku ili će samo bockati i gladiti, bez flasha. A da budem iskren, ni sa kokom se nisam dovoljno puta družio da bi znao kako ću reagirati na taj spoj tria fantastikus, znači, kokain, exstasy i na kraju, heroin. No, najbitnije je da sam ja već dan prije u ladici imao sve potrebne stvari.
Sama večer je počela tako da sam prvo otišao do jednog prijatelja, Mikija, koji ima svoj stan. Tamo se skupilo nas desetak cura i momaka. Svatko je imao neke droge kod sebe, a ni alkohola nije nedostajalo. Vrtili su se i jointi, ali ja sam preskočio taj dio priče jer mi trava uopće ne čini dobro i osjećam se jako glup kad se ispušim. Da je kojom srećom bilo hašiša, ne bih ga odbio. Ipak je razlika između hašiša i marihuane, nebo-zemlja. Pijuckao sam gin-tonic, onako više simbolično. Oni koji su imali koke, povremeno bi se povlačili u kuhinju gdje bi se slagale crte, a ja, osim što sam šmrkao, čak sam i pušio koku, na bocu. Naravno, ne mogu ja da ne posegnem za ritualom pušenja. Nisam nešto bio zadovoljan sa kvalitetom bijelog praha pa sam negdje oko 23h čvaknuo bombon. Nakon toga, nešto prije ponoći, uputili smo se u grad. A tamo, u centru zbivanja, u krcatim kafićima čovjek na čovjeku, glazba svira pun gas, sve pijano i drogirano. Petarde, lascivni plesovi, pokoja tuča, milijun decibela. To ni nenormalan čovjek poput mene ne može podnijeti bez droge, a kamoli netko normalan. Pomislio sam što bi bilo kad bi svoje starce ubacio u taj pretis-lonac. Sigurno bi svisnuli od muke i šoka. Misao sam podijelio s Mikijem pa smo se obojica slatko nasmijali. Prošli smo par mjesta dok nismo našli mjesto koje nam paše. U većini lokala svirala je domaća glazba i to ona najgore vrste, a u ovom našem je zapravo bi nekakav mali techno party. To mi je bila prava prilika, taman da potrošim svoj exstasy. Bombon me počeo prati relativno kasno, tek oko 1h poslije ponoći. Nije bio nešto jak, ali dobro me i ravnomjerno vozio. Tko zna, možda su si koka i bombon smetali jedno drugome. Ali daleko od toga da nije bilo dobro. Posebno je bio ugodan prvi pravi dodir bombona. Nešto mi je igralo u stopalima, a unutarnja toplina koja je prema vani puštala hladnoću (paradoks svojstven samo extasy-ju i kokainu) penjala se prema gore. Jasno sam je osjetio u bedrima, pa u guzici, onda u utrobi i prsima i na kraju je eksplodirala negdje iza očiju. To je značilo da je ludilo definitvno otpočelo. Iako sam imao još nešto malo kokaina, nisam osjećao nikakvu potrebu da se s njim podebljam. A i u kafiću je bila tolika gužva da nisam imao nikakve mogućnosti da se probijem do WC-a i tamo napudram nos. Zatvorio sam oči i prepustio se glazbi koja me nosila. U glavi sam ćutio svaki udarac basa i mozak mi je, skupa s očima, pulsirao na koliko je god bpm-a D.J. vrtio svoje ploče. Sav sam bio vlažan iako je to bio samo lažni dojam. Dovoljno sam puta pojeo exstasy da poznajem svaku stvarnu ili lažnu pojavu koja ga prati. Vrijeme mi je brzo proletjelo i negdje oko 4h sam s Mikijem digao sidro i otišli smo opet kod njega u stan smiriti podivljale duhove. Naravno, riječ je bilo o konzumaciji dopa. Moram priznati da općenito nisam neki ljubitelj Ťdizalicať pa sam jedva čekao povući taj prvi dim dopa. Nema ništa ljepše. Bez ikakve žurbe, uz ugodan razgovor, raspakirao sam dop, srolao duvku te ispeglao foliju, a Miki je učinio isto. Prvi dim je bio božanstven. To bi usporedio s gramofonom na kojem je dotad svirala jedna strana ploče, a kad sam povukao prvi dim dopa D.J. preokrenuo na B-side i uletio mi je jedan sasvim drugačiji film, chill-out, nebesko zadovoljstvo. Zahvaljujući tome što heroin nisam šmrkao već samo pušio, nije došlo do paklenog sudara, šoka od kojeg bi mi se uzdrmao cijeli organizam. Ovako je bilo još ljepše, zato jer je ugodnije. Opet me pogodila nepodnošljiva lakoća postojanja. Zatvorenih očiju izvodio sam svoj monolog o ljepoti života i svega što nam on nudi, a Miki je samo klimao glavom, bez itijedne riječi. Prekid tog prelijepog osjećanja nisam dočekao budan. Oko 8h sam otišao doma i izvalio se u krevet. Spavao sam relativno kratko. Ustao sam već u 14h. Nisam se baš savršeno osjećao pa sam se odmah podebljao sa još nekoliko dimova dopa. Očito da su kokain i exstasy još uvijek turpijali u meni pa oni dimovi u zoru nisu bili dovoljni da ubiju njihovo djelovanje iako mi se tada činilo da sam potpuno smiren. Mislio sam se što da sad činim…..jedna kavica bi mi savršeno legla. Dan je bio sunčan pa sam ga odlučio proživjeti dok mi je još uvijek lijepo. Ostalo mi je još dva dima dopa koje sam ostavio za pred počinak. A sve mi se činilo da ću opet posjetiti krevet vrlo brzo. Sva ta sila narkotika zvjerski me je umorila.

Vratio bi se na jedan moment u Badnjoj večeri. Iz Mikijevog stana sam otišao ranije jer sam morao nešto skoknuti doma pa sam se dogovorio s ekipom da se nađemo pokraj katedrale. Na dogovoreno mjesto sam stigao nešto ranije od njih pa sam morao čekati na onoj stravičnoj hladnoći. Iako sam bio našmrkan i naduvan koke, a i bombon je počeo lagano u meni kuhati, svejedno sam se tresao od leda. Pokraj mene su se stacionirali neki pijani momci pa sam se dobro zabavljao razgovarajući s njima iako ih sad ne bi niti prepoznao. Na Badnju noć su svi, uključujući i mene, veseli i komunikativni. Baš licemjerno. Ali to je tako i nikako drukčije. Bilo je to taman desetak minuta prije ponoći i rijeka ljudi se slijevala prema katedrali da prisustvuju polnoćki. A ja? Meni, liku odavno posvađanim s Bogom, nije niti palo na pamet da uđem u Njegovu kuću. Posljednji put sam prisustvovao polnoćki prije desetak godina i dandanas me muka i sram uhvate kad se sjetim te epizode. Naime, pred polazak u grad, nalizao sam se votke i čvaknuo nekoliko opakih tableta, a i zapalio se pokoji joint hašiša. Tada ga je još bilo u ovoj zemlji. I nas četvorica, Ron, Kiki, Blixa i ja, onako odvaljeni, odlučismo usput svratiti u katedralu. Ooo, stravične li pogreške. Ugurali smo se u masu ljudi, mnogima smo dobrano izgazili cipele, i stacionirali se na desnoj strani, pokraj jednog manjeg oltara. I onda, odjednom, Blixa je počeo povraćati, i to upravo podno oltara. Glasno je izbacivao neku gadnu crvenkastu tekućinu, na užas prisutnih vjernika. Ron, Kiki i ja smo se udaljili praveći se da ne poznajemo nesretnika. Njih dvojica su vjerojatno pobjegli, a ja sam ostao pjevati božićne pjesme. Onako pijan i natabletiran ljuljao sam se i kolutao očima, ali pjevati nisam prestajao. Ali tada me uhvatila jaka štucavica. No ni tada nisam umukao već sam još glasnije, bez trunke srama, pjevao iako su me mnogi prijekorno strijeljali pogledima. U crkvi bi se svako malo, između riječi pjesama, začulo moje visoko Ťhik!ť. Ljudi su se već počeli okretati prema meni. Ali ja se nisam dalo smesti. Onda mi je pažnju privukao zbor u kojem se bilo dosta mladih djevojaka. Primjetio sam jednu izrazito zgodnu plavušu i natremice se zabuljio u nju. No, pošto sam bio pijan ko čep, pogled mi se uduplavao i mutio. Znajući da su mi oči otišle debelo ukriž, rukom sam zatvorio jedno oko ne bi li poništio trodimenzionalnost prizora i bolje vidio djevojku u zboru. Ali tada, protivno svim zakonima fizike i optike, slika koju sam ja vidio i dalje je ostajala uduplana. Počeo sam se opasno ljuljati i gubiti tlo pod nogama. Znao sam da je krajnje vrijeme da se prestanem sramotiti. Poluslijep, čupajući ljudima jakne i kapute, progurao sam se kroz masu nezadovoljnika koji su potiho komentirali moju antikršćansku pojavu. Izletio sam kroz veliki masivni portal tako brzo da se doimalo kao da me je katedrala ispljunula, te odbeveljao prema mjestu gdje ima više takvih kao ja. Ostatka večeri se niti ne sjećam. Jedino što mi je ostalo u sjećanju jest scena kad sam se vratio kući. Sjedio sam na termoakumulacionoj peći i u mraku grickao neki kolačić od oraha. Majka se probudila, zagrlila me i poljubila čestitavši mi Božić. A ja sam joj se samo potiho zahvalio što mi je pripremila krevet da se ja ne moram mučiti s razvlačenjem plahta i pokrivača……ili pak kao kronični pijanac lijegati u nenamješten krevet.

No da se ja vratim u sadašnjost. Usprkos tome što su večer, noć i božićna zora prošli sasvim OK, mislim da mi je ovo bio posljednji Badnjak koji sam proveo na taj način. Nisam više u godinama da pravim narko mašinu od sebe. Nije da fizički ne mogu podnijeti speedball (koktel kokaina i heroina) orgijanje, već se psihički uopće ne osjećam tako dobro kako sam se osjećao prijašnjih godina. Nema više onog davnog uzbuđenja, vječnog osmjeha na licu, ultimativne ljubavi prema cijelom svijetu kad te krpa extasy. Zapravo, cijelu večer sam bio smrtno ozbiljan i smetao mi je svatko tko bi mi prišao čestitati Božić. Makinalno sam odrađivao taj ritual rukovanja i ljubljenja. Nije više kao prije. Ja sam drukčiji nego prije, ali i svijet se nekako promijenio.
Kažem da neću više na ovaj način slaviti Božić. Ali što mi je alternativa? Nju još nisam stvorio. Imam godinu dana da to učinim. Moram pronaći normalno društvo, djevojku možda…..ma šta možda?! Moram to obvezatno učiniti. Jer, bez toga nema normalnog života za mene. No, dragi moji čitatelji, vi nećete biti svjedoci tih događaja jer se uskoro rastajemo. Kroz nešto više od deset mjeseci i skoro 40 kolumni našeg druženja mogli ste pratiti moje mjene. Nadam se da sam išao prema naprijed. Barem se ja osjećam jači i bolji nego kad sam, u veljači, objavio svoju prvu kolumnu. Bilo je kroz ovaj period posrtanja i ponovnih uzdizanja, ali generalno gledajući dojam je pozitivan. Veseliji sam, optimističniji, pronašao sam nove motive za život bez heroina iako se povremeno i dalje družim s njim. Nova godina je, kao i svakom čovjeku, dobar motiv za bilo kakve promjene nabolje. Već sam složio listu stvari koje moram obaviti tijekom 2004.-te. Popis je zahtjevan i ako uspijem ostvariti samo polovicu od zadanog mogu biti zadovoljan. Ne želim objaviti tu listu jer ipak, neke stvari moraju ostati unutar samo moje intime. A na taj način se osjećam opuštenije, nema pritiska javnosti bez obzira što je cijeli moj projekt oko kolumne zapravo anoniman. Nitko ne zna tko sam, a još manje itko može biti siguran da je sve što sam dosad napisao uopće istina.

Sve vas pozdravljam i želim vam sretan Božić. I nek vam se ostvari sve ono što i sami sebi želite.

Max, Cro Cyber Junkie, 26.12.2003.

ARHIVA KOLUMNI:

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)