BASEMENT JAXX & Heineken DJ Thirst
30.7.2005. Rovinj, Centar "MONVI"

Rovinj je imao čast biti domaćin Heineken DJ Thirst finala, u kojem se birao najbolji evropski DJ koji zarađuje neku opremu i ide na svjetsko finale. A to je usput iskombinirano s nastupom Basement Jaxx (tj. njihovim DJ setom), Rogera Sancheza i Sandera Kleinenberga. Te čudno izmješane večeri nastupilo je čak devet izvođača, po principu za svakog ponešto. To je u skladu s filozofijom zabavnog centra Monvi, u kojem je bio party. Monvi je nalik shopping centru, samo ne prodaje robu nego zabavu. Sadrži klubove (svaki sa svojom točno definiranom muzikom), kafiće, pizzerije, igrice, itd. Na nekoliko metara udaljenosti piče Joksimović i Doorsi, a turistička (mahom sjevernoevropska) mladež lica razvaljenih alkoholom glavinja između, rigajući po svojim košuljama kakve su jedino Nijemci na cijelom svijetu u stanju odjenuti.
Zbog natrpanog rasporeda Heineken DJ-i dobijaju samo po petnaestak minuta. Najavljuje ih s lošim forama Stupni iz Blackouta.
Imao sam prilike vidjeti Rumunja (Raoul) koji je nastupio s jako dobrim pjevačem, markantnim crncem. Zatim Nijemac (Teekay) koji je puštao zanimljivo (neki progressive house?) ali je nažalost njegov partner na udaraljkama gazio preko svega. Postoji jedna zdrava logika koja kaže da ako DJ koji je radio stvar nije stavio u nju bongose (ili flautu ili sax), onda ona bolje zvuči bez bongosa (tj. flaute ili saxa), jer da nije tako, on bi ih, jelte, već stavio. Onda nastupa glazbeno nebitna Portugalka (Miss Nat), kojoj je najveći adut što je žensko. Iza nje Izraelac nalik mesaru (Reshef Benisti) koji je započeo sa zanimljivim bliskoistočnim napjevom i odmah se obrukao jer ga nije uspio umiksat u sljedeću stvar. Došlo je do loma i morao je naprosto stišati jednu stvar i dić drugu. Nastavio je još gore, s minimalom koji uopće nije pasao u atmosferu. Zadnji je bio Danac (Ronin) čiji je set bio neorginalan ali plesan i vješto odrađen. U toj je konkurenciji Ronin zasluženo pobijedio.

Napokon dolaze Basement Jaxx i otvaraju set s nekom filmskom muzikom na koju vežu M.I.A. ‘Bucky done gone’. I trpaju svega i svačega, od White Stripes i Eurhytmics do Snoop Dogga i Kelis, u prilagođenim verzijama. Zabavno, originalno, plesno. Zapitao sam se u čemu je problem s onim Heinekenovcima. Zašto ne mogu i oni tako puštati? U usporedbi s Jaxxima dosadni su i neinventivni. Od nekakvih prvaka Evrope očekivao bi da pokažu da je muzika te vrste napredovala u zadnjih deset godina. Nažalost, Jaxxi su svirali samo nekih sat i 45 (od kojih sam uludo potrošio pol sata boreći se za cugu na šanku i tražeći prijatelje koji su tražili mene jer me predugo nije bilo). Marko je kasnije imao prilike popričati s Felixom i kaže da je čovjek jako pristojan i ugodan. Zahvalio mu se na pohvalama i objasnio da nisu svirali Good Luck jer nisu stigli (Where’s your head at su stigli, na moje veselje).
Zatim dolazi Roger Sanchez u prigodnoj crnoj siledžici s modernim lubanjama i zavodljivo se cereka ispod neophodnih sunčanih naočala. Njegove nabildane, preplanule ruke, ukrašene atraktivnim tetovažama, odmah su vratile stvari na svoje mjesto. Kaki bejzment đeks kad je tu Rođo Sančez? Vadi ba testeru i ajmo pilit. I tako je seljo Sanchez pilio skoro dva sata. Monotono, grubo, antipatično piljenje, koje nije ni za slušat na bombonu a kamoli čist.
Zadnjih dva sata pripalo je simpatičnom Sanderu Kleinenbergu koji je nešto lakšom muzikom i čestim dizalicama zabavio upornu publiku. U pet ujutro prostor je i dalje bio fino popunjen. Bio je veseo i čak je podijelio par autograma. Lijepo sunčano jutro dočekalo je kraj partya, oko 6.15.

OZREN HARLOVIĆ