| ANTHRAX
28.6.2005. Zagreb, Pauk
Znam da živite u uvjerenju da je posao rock-novinara neprekinuta
orgija u VIP prostoru s obnaženim manekenkama i nekakvim čudnim
brašnom, ali nije uvijek tako. Ponekad se dotični novinar mora sam
zaputiti na koncert Anthraxa jer nema baš više frendova metalaca
(tojest, ima dvojicu ali oni štede za Napalm Death) i onda mora
na ulazu konstatirati da ipak nije na popisu usprkos silnim telefoniranjima
i razgovorom s organizatorom. To je često double-or-nothing igra:
ili ne platiš ništa ili platiš najskuplju kartu (ako karata još
uopće ima).
Pauk je fino popunjen, taman toliko da nije gužva. Većinom momci
u crnim majicama i kratkim vojničkim hlačama. Dolazim do nekih modnih
zaključaka: prava ekipa, oni koji znaju kak se moderni metalac treba
furat, oni furaju kratke trofrtaljke. To su hlače koje taman pokrivaju
koljena. Njih neuspješno imitira skupina s dugim trofrtaljkama -
hlačama koje dosižu pola potkoljenice. Ti prate modu s reklama i
kupuju odjeću kad tata vozi u Billu. Treća skupina su tradicionalisti
koji furaju dugačke vojničke hlače - tu čovjek ne može puno pogriješiti.
Četvrta, vrlo rijetka skupina nosi kratke vojničke hlače koje pokazuju
koljena i nisu trofrtaljke. Nemarni su, njima je praktičnost važnija
od dojma. U petu skupinu možemo svrstati one koji su nosili traperice
i sličnu neutralnu odjeću i prema tome nisu bili subkulturno određeni.
Pogodite u kojoj sam grupi ja bio i osvojite Audi A4!
Uskoro počinje svirati neki domaći bend, mislim Nailed. Zvuče solidno,
ali značajniji odaziv publike polučuju tek kad su odsvirali malo
Sepulture i stare Metallice.
Onda bogu fala srećem kolegu novinara Matka, korpulentnog Dalmoša
koji je tuko po pivi kao da je negazirana Jana i osvjetlao mi relativno
dosadnu večer. Svira tema iz Blues Brothers i na stage izlazi Anthrax.
Novi stari pjevač (Joey Belladona) je mršav, ima dugu kovrčevu crnu
kosu. Smiješan je, liči na Alice Coopera ali djetinjastije. Tu je
i ćelavi gitarist gustih obrva i kozje bradice Scott Ian koji je
pred skoro 20 godina patentirao izgled koji je dan danas popularan.
Publika je oduševljena. Znaju sve stvari, a ja ih baš i ne znam.
Zbunjen sam tim vokalom koji zapjevava u klasičnom heavy metal stilu,
ko Bruce Dickinson. Ovo nije Anthrax kojeg se ja sjećam. Uopće nisu
odsvirali Bring the Noise! Niti Caught in a mosh, kolko sam skužio.
Jedina stvar koju znam je Im the man a to je i jedina stvar koju
ne pjeva Belladona nego Ian i basist Frank Bello.
Malo me smeta njihov profesionalizam. Od prve do zadnje note su
jednako ufurani. Nema spontanog ushita, nema umora ni padova. Odrađuju
koncert profesionalno ufurani. Poze na stageu su uvježbane tisuću
puta. Sviraju točno sat i pol. Publika je tražila još jedan bis
s toliko oduševljenja koliko se rijetko viđa, ali oni profesionalno
srdačno pozdravljaju i odlaze. Ne bih bio toliko kritičan da se
ne radi o Anthraxu, bendu kojeg pamtim po inventivnosti i duhovitosti.
Pamtim ih i po crossoveru a ove večeri su prikazali speed metal.
Odsvirali su stvar od Pantere a mogli su i nešto originalnije.
No nema veze. Publika je bila sretna, atmosfera je bila dobra, prostor
isto, razglas baš i ne, ali sve zajedno odličan koncert makar meni
bio slab.
OZREN HARLOVIĆ
|