RADE JARAK
Sol
(izvadak iz romana)

(Fraktura, Zagreb, 2003.)

Roman je nastao prema Šoljanovoj kratkoj priči Otok. Svi likovi u romanu su izmišljeni. Izmišljeni su i događaji, hoteli, vile, restorani i kafići, čak ni gradovi nisu stvarni.
Autor

Čitavo vrijeme sam imao osjećaj da me netko promatra iz dobro odabrana zaklona.
Henry James, Stezanje zavrtnja

Prije puta

Moj život sve donedavno nije bio sretan, a kada je sreća napokon došla shvatio sam je kao dio posla, kao nešto što se samo po sebi razumije, a ne kao pravu sreću, pa sam možda već tad napravio grešku. Možda je to bio onaj krivi korak napravljen na samom početku, kad stvari još nisu ni postojale u današnjem obliku; korak koji me je odveo krivim putem, ravno u bol i nesreću. Dakle, počet ću od tog prvog, "sretnog" trenutka, usko vezanog za moje zanimanje: ja sam, naime, pisac. Zapravo, nikad nisam bio odviše ambiciozan - čak nisam studirao književnost. Završio sam geodeziju, dosadan fakultet, ali sam u slobodno vrijeme pisao. Piskarao sam za svoj gušt i na kraju sam objavio nekoliko djela: zbirku pjesama, priča, te jedan roman. Moje knjige nisu imale velikog uspjeha, ali nisu prošle ni sasvim loše. Pomogle su mi da upoznam nekoliko pisaca i pjesnika s kojima sam održavao veze, naravno koliko je to dozvoljavao naš izrazito razvijeni egoizam, i moje su ambicije bile prilično zadovoljene. Bio sam svjestan da je pisanje moja tamna strana, neistraženi dio mene, onaj dio koji sam s vremenom zanemario. Nisam dovoljno razvio talent, a sada je kasno - mislio sam. Možda, da sam pisanju posvetio više vremena, da nisam protratio puste godine na terevenke i provode - možda bih napisao nešto što zaista vrijedi. Ovako, otac mi je našao posao u geodetskom uredu: posao sam otaljavao teška srca i navečer u zadimljenim kafićima uživao sumnjivu literarnu slavu. A onda se dogodilo nešto neobično - na jednom prevodilačkom seminaru, koji se održavao na našoj obali u paketu sa suncem i morem, nekom je prevoditelju zapeo za oko moj roman, možda zato što je bio napisan jednostavnim jezikom pa se mogao lako prevesti, te ga je odlučio prevesti na francuski. Izdavač je pristao: zašto ne? Ne pruža se uvijek takva prilika. Roman je preveden i objavljen u Francuskoj. Dogodilo se nešto što nisam očekivao niti u snu: za otprilike godinu dana rasprodano je prvo izdanje. Potom je slijedilo drugo, pa treće; glad publike bila je nevjerojatna. Roman se prodao u skoro sto tisuća primjeraka. Bio sam dvaput u Francuskoj i nastupao na promocijama, mucao sam svakakve bezvezarije, nisam znao ni tri poštene riječi na tom jeziku - i s engleskim sam loš, ma ja sam pravi antitalent za jezike.
Svejedno, zaradio sam veliku lovu. Kupio sam garsonjeru u novogradnji. Nisam se umislio: ne znam što je ljude natjeralo da kupuju moj roman. To je po mom mišljenju sasvim prosječno štivo, možda je prevoditelj skrivio čudo? Ako me neki kritičar pokuša uvjeriti u suprotno, da je to remek-djelo, neću mu vjerovati. Uslijedio je prijevod na talijanski i engleski, ali tamo se roman nije prodavao tako dobro - valjda su shvatili da u njemu nema ništa posebno. Ugovor za drugi roman nudili su mi razni izdavači, ali nisam imao novu ideju. Doduše, započeo sam par rukopisa, ali nisam dospio dalje od dvadesetak stranica. Mislim da je uspjeh posredno ukazao na moje slabosti: nisam mogao ništa pisati, izgubio sam povjerenje u sebe. Uspjeh mi je smetao kao da nosim prepariranog patka oko vrata. U zemlji sam postao važna književna ličnost, ne zato što sam to želio - nego takvi su novinari. Nisam želio davati intervjue i nisu objavili niti jednu moju sliku. Isprva, to je povampirilo medije i još više mi podiglo popularnost, ali s vremenom stvari su se smirile. Moja se popularnost polako topila; bio sam poput duha. Nije me poznavala prodavačica u dućanu, niti prodavač na kiosku gdje sam redovito kupovao Dylan Doga i Zagora, imao sam odbojnost prema slavi, čak određeni strah.
Međutim, tantijemi su stizali. Uselio sam garsonjeru, trideset i dva kvadrata, na petom katu, skoro u centru. Maknuo sam se od staraca; bratu sam dao deset somova da otiđe na Love parade u Berlin, to mu je bila najveća želja. Mišićav je i jak, istetoviran nerazumljivim znakovima po čitavom tijelu - što će raditi u Berlinu, ne znam, niti me previše zanima. Još se nije vratio, javio se razglednicom iz Osla.
Starcima sam dao nešto love, ali ne onoliko koliko sam možda trebao, tek koju tisuću ili dvije, no nakon kupnje stana već sam bio skoro spiskao novac. Osjećao sam se glupo, nisam znao što bi sa svojom slavom, čak ni pisanje nisam smatrao svojim pravim poslom. Stari me nagovarao da napišem novu stvar, pa makar i najgore smeće, eh da sam bar znao kako ili što. Možda sam trebao ponuditi njemu da piše.
Ova užasna samohvala, ovaj odurni početak nužan je uvod u samu stvar. A "stvar" se zove Naja, moja cura. Prohodali smo prije čitave gužve, što mi daje stanovitu sigurnost da me voli zbog drugih stvari. Nije neka ljepotica, ako ćemo suditi po macho ukusu, ali je sigurno žena mog života. Nismo se vjenčali, jer ona tek završava studij dizajna. Smatram da je puno pametnija od mene i to ne kažem sa zavišću. Ona me cijeni i hrabro je preživjela moju slavu. Vrlo je inteligentna, a tome dodajmo i tipičnu žensku intuiciju i dobit ćemo sjajnu osobu. Osam je godina mlađa od mene; možda me zato cijeni, možda me zato ne smatra suparnikom na kreativnom planu, jer sam jednostavno stariji, u drugoj kategoriji. Njezina ljepota nije izazovna, nije od onih guski koje vas love poznatim oružjem, pretvarajući se u objekt muške požude - ona je karakterna. Ona nije Lolita, ulickana barbika na visokim petama, nego svjesna žena, ljudsko biće od krvi i mesa, pametnija od mene, ponavljam, i ima divne, bistre plave oči.
Ovaj opis Naje ipak nije dovoljan, odviše je samozadovoljan, odviše je racionalan, odviše je muški. Moram reći da mi je teško opisati tu osobu; njezinih mana vrlo sam svjestan, ali ona me u isto vrijeme potpuno ispunjava, iznutra me iznova stvara, čini moj život stabilnim i konačnim - ono što je prije bilo lutanje, čista slučajnost i igra, sad je postalo dovršeno i konačno. Dakle, kako opisati tu osobu? Priznajem da će mi to biti jako teško. I znam da nikad u tome neću uspjeti do kraja.
Baš smo sređivali novu gajbu kad se javio Danko. Zapravo, Danko se javio baš dok smo vodili ljubav, isprobavajući kvalitetu novog kreveta kupljenog u Ikeai. Podigao sam slušalicu, znojan (bilo je ljeto) i još uvijek zadihan - Halo.
- Ha, Igore, jesi li to ti?
Nisam prepoznao glas. Naja je jahala na meni. Frizura joj je bila raščupana, na čelo su joj padali ljubičasti pramenovi. Gledala me ispod njih, vještica.
- Jesam. Tko je to?
- Oštrić. Danko Oštrić, jebem ti strinu! Pa gdje si čovječe?
- Eh, tu sam - rekao sam rezignirano. Danko Oštrić nije bila najgora opcija koja me mogla pogoditi, ali nipošto nije bio najbolja. Dobro, bilo je većih gnjavatora. On je moj frend iz djetinjstva. Sjetio sam se da sam ga nedavno sreo u Gjuri i da smo se zapili, pričali smo polupijani uz nekakve grozne pive od kojih sam ujutro povraćao.
- Što radiš čovječe? - rekao sam reda radi.
- Vidim da si postao slavan. Poželio sam te nazvati, ali ne da ti se uližem, nego zato jer sam te se jednostavno sjetio kad sam ti pročitao ime u novinama.
To je bilo ono što sam mrzio, ono čega sam se bojao. Grozni publicitet, slava lažnog pisca koja nije mogla donijeti ništa dobro. Već sam htio zaurlati. Naja je mlohavo, nezainteresirano sjedila na mome trbuhu. Gledao sam u mali srebreni kolut koji je prolazio kroz njezin savršeni pupak. Prsten u pupku! U moje vrijeme to je bio znak pobune, ako ne čiste shizofrenije, a danas to je obična moda. Uvjeren sam da je Naja najstaloženija i najstabilnija osoba koju poznajem. Onaj preko je žvakao riječi, kao da očekuje da ću se rastopiti na spomen novina.
- Pa, Igore, da se nađemo na piću, ako imaš vremena? Predložio bih ti nešto.
Počeo sam vrtjeti film o Oštriću. Bili smo kompići iz djetinjstva, odrasli smo u istom kvartu, skupa smo snifali ljepilo, skupa smo išli na razgovore s psihologom kad su nas otkucali starcima da snifamo i takve stvari. On je postao trgovac, kasnije se prebacio u međunarodnu trgovinu, tako mi je rekao prekjučer u Gjuri, prodavao je traktore ili motokultivatore - u svakom slučaju neko slično sranje. Zaradio je lovu. Eto, još jedan igrač koji puca na veliko.
- Odmah pređi na stvar, Oštriću. Don't fuck with me...
- Imam jednu vikendicu, ma što vikendicu, pravu vilu. Dobio sam je na korištenje, da je vidiš pao bi na dupe. Predsjednik države ne smije u takvu vilu uvući šupak, pojeli bi ga novinari! Pozivam te malo dolje, na par dana, da mi ne bude dosadno, da se maknemo od smoga. Možeš i curu povesti, vrlo je poželjno. Fali mi društvo, kužiš?
Računao sam u glavi, zbrajao i oduzimao, podvlačio crte i izvlačio drugi korijen: Oštrić, snifanje, traktori, pijanstvo u Gjuri, vikendica, vila, predsjednik države, poželjna cura, par dana, smog.
- Okej. Nije loše. Možda i zabrijemo dolje.
- To stari. Ali, brzo razmisli, već za par dana trebali bi biti dolje. Ideš?
- Okej. Nađemo se na kavi?
Naja me gledala upitno, razočarano. Ja sam gledao njezin struk, nije imala ni gram sala, što se za mene nije moglo reći. Danko je rekao ime nekog kafića u centru, a ja sam rekao sat i spustio slušalicu.
Skočila je s mene, prilično odlučno, i otišla do prozora. Bio sam još uvijek izvaljen na krevetu, a ona stvar mi se savila kao palma koju je iskrivio vjetar. Priuštila mi je samo pogled otpozadi, gledao sam njezinu kvrgavu kralježnicu, oštre lopatice i male plosnate guzove, nije imala lijepo tijelo - ali bila je savršeno mršava. Shvaćate li bit te perverzne estetike, bila je mršava kao Kate Moss. Stajala je pored prozora rukama prekrivši grudi.
Ostao sam ležati u svom krevetu, u svojoj garsonjeri (što je bio nedostižan san većini mladih ljudi u ovoj nesretnoj zemlji) i rekao: - Što je s tobom? Naja! Upravo sam dobio poziv za ljetovanje. Što kažeš o desetak dana na moru, u vikendici, možda čak u vili?
Okrenula se i dalje držeći ruke preko sisa - tako da nisam vidio njezine tamne, šiljate bradavice (koje sam, u stvari znao napamet), podigla je obrve, što je naboralo njezinu ne baš savršeno glatku kožu na čelu (posuta pjegicama, flekicama) i rekla: - Na more? Zezaš me? Pa to je super.
Gledao sam njezin smeđi dlakavi trokutić i rekao: - Dođi da obavimo to dok se još vidi.
Opet je zajahala na mene. Pokušali smo svršiti, ali nije išlo. Isprva mekani pokreti sve više su se pretvarali u suho trljanje i znoj (bilo je jako vruće). Odustali smo s lažnim osmjehom na usnama.
Pošao sam oprati zube i dok sam nervozno trljao rascvjetalom četkicom po desnima očekujući okus krvi, trbuh mi se tresao u ritmu, kao kakvom umornom kamiondžiji. Pitao sam se što to Naju drži uz mene, što je veže uz ovako salom potkoženog tipa. Očito su bile godine u pitanju, imponirali su joj stariji frajeri. Pljunuo sam u lavabo i pogledao se u ogledalo. Izgledao sam podbuhlo i otečeno. Oduvijek sam bio debeljuškast, no suzbijao sam trbuh treniranjem nogometa i plivanja, tek negdje u tridesetim kad sam se opustio i oprostio od sporta, priroda je došla na svoje. Danas, imao sam nekoliko novih masnih bubuljica na hrptu nosa. Zašto me Naja voli, ponovo sam se upitao. Možda se radi o ljubavi, pomislio sam. Možda ljubav nije bila isključena.
Obukli smo se i otišli u grad, do kafića gdje smo ugovorili sastanak. Naručili smo kave i sjeli. Čekajući, Naji sam ukratko složio čitavu priču o Oštriću - naravno izuzevši snifanje i odvikavanje, tu groznu epizodu koja je uključivala zabrinute starce, direktora škole i milicionere s crvenim zvijezdama na kapi - tek toliko da se ne prepadne kad ga vidi.

(listopad 2003.)

Rade Jarak rođen je u Dubrovniku 1968. godine. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Piše poeziju i prozu, objavljuje eseje i kritičke tekstove o domaćoj poeziji i prozi.
Do sada je objavio zbirke poezije Demon u pari kupaonice (Meandar 2000) i Vlak za Bangalore (Naklada MD, 2001) te roman Kiša (Naklada MD, 2001).
Priče iz zbirke Termiti (Fraktura, 2002.) objavljivane su u u Večernjem listu, Jutarnjem listu, Vijencu, Zarezu, Libri liberi, Nacionalu i Quorumu između 1999. i 2002. godine. Priča "Nino Rovinjež" dobila je prvu nagradu na natječaju Večernjeg lista za kratku priču 2001, a priča "Čudo na otoku" treću nagradu na natječaju za Židovsku priču "Bejahad" 2002.