IGOR MIRKOVIĆ (Fraktura, Zaprešić, 2004.)

PODACI O KNJIZI:

Igor Mirković: Sretno dijete / monografija o novom valu
(format 26,5 x 23,5 cm, opseg 184 stranice, više od 150 crno bijelih fotografija iz filma Sretno dijete, cijena 159,00 kuna=

Knjiga Igora Mirkovića Sretno dijete iz tiska je izašla upravo na dan premijere filma. Ova knjiga i film produbili su veliki interes medija i kupaca.

Sretno dijete prva je monografija o novom valu, o glazbi, kulturi, novinama, i prije svega ljudima koji su u siva vremena na prijelomu osamdesetih stvarali jednu drugačiju povijest, a da toga nisu bili ni svjesni.
U ovoj osobnoj povijest novoga vala Igor Mirković priča priču o klincima u jednom malom gradu koji se smjestio na repu svih događaja, i njihovoj potrebi da uzburkaju močvaru.
Sretno dijete je priča o Zagrebu i generaciji osamdesetih, o kreativnoj eksploziji koja je stvorila dobre vibracije i glazbom ih proširila na cijelu zemlju.
Sretno dijete priča je o djeci koja su se protiv duhovne tuposti kasnog socijalizma bunila pjesmom, o ljudima koji su htjeli zapad sad i odmah, pa su ga sami za sebe materijalizirali na par metara asfalta.
Sretno dijete je priča o Azri, Bijelom dugmetu, Električnom orgazmu, Filmu, haustoru, Idolima, Pankrtima, Patroli, Prljavom kazalištu, Šarlu akrobati ali i Poletu, Tomu Gotovcu, Džuboksu, Novom kvadratu, Kugla glumištu i drugima koji su učinili da čitav grad pleše kao da je lud.
Sretno dijete je priča o Johnnyju, Jaji, Juri, Giletu, Piku, Maxu, Miši, Rinčiju, Borisu, Vladi, Srđanu, Darku i drugim junacima s albuma, pozornica i s komada pločnika na potezu Kavkaz – Zvečka – Blato.
Sretno dijete je komadić urbane povijesti ispričan kroz oči Igora Mirkovića – tinejdžera koji je sve te promatrao sa strane, koji je novostečene idole vjerno pratio od koncerta do koncerta, koji je pustio da mu mišljenje u presudnim godinama odrastanja mijesi jedna novina – govori o tome kako je ponekad potrebno jako malo da bi se dogodilo nešto što će obilježiti generacije.
Sretno dijete govori da smo unatoč tome što smo odrastali uz ratne filmove u boji i narodne pjesme pune boli, ipak imali sreću da budemo sretna djeca – makar u jednom trenutku, u jednom bljesku koji se možda nikada neće ponoviti.

O Igoru Mirkoviću

Ovo sam ja, Igor Mirković, učenik Obrazovnog centra za jezike, ranih osamdesetih, u vrijeme zbivanja najvažnijeg dijela ove priče.
Dvije godine poslije, otišao sam u Sarajevo, gdje sam u kasarni Viktor Bubanj odslužio trinaest mjeseci vojnog roka, najprije kao pripadnik antiterorističke jedinice, a poslije kao brico koji šiša regrute.
Po povratku u Zagreb, studirao sam i diplomirao politologiju na Fakultetu političkih znanosti, sa stalnom namjerom da od tamo pobjegnem na studij glume, što mi na kraju nije uspjelo.
Nekih šest-sedam godina poslije, počeo sam raditi na televiziji: najprije kao reporter u lokalnom programu, pa sam bio politički izvjestitelj, ratni reporter, urednik emisija Vijesti, Tv Dnevnik, Slikom na sliku, autor emisija "U potrazi", "Javna stvar". Trajalo je to dobrih sedam godina.
Dvanaest, trinaest godina poslije nastanka ove fotografije, pukao mi je film na HTV-u, pa sam dao otkaz, onda sam nakratko sudjelovao u jednom sumnjivom projektu, pa sam i od tamo otišao, i onda slijede dvije čudne godine u kojima sam pisao za novine, pravio radio emsije, neki neovisni tv-magazin... svašta.
Onda sam četrnaest, možda i petnaest godina poslije dospio na Imaginarnu akademiju u Grožnjan, gdje sam napravio prvi dokumentarac ("Orbanići Unplugged"). To mi je u priličnoj mjeri promijenilo ideje što bih sa sobom. Tu sam upoznao družinu s kojom ću raditi Motovun Film Festival.
U vrijeme ove fotografije, bio sam čvrsto uvjeren da se o dvadeset i prvom stoljeću ne isplati razmišljati, jer ću tada već biti prestar.
Početkom novog stoljeća napravio sam još jednu tv-emisiju ("007"), a zaboravio sam napomenuti da sam pet godina prije toga radio za CNN-ovu emisiju World Report, za što sam dobio nagradu te stanice. Osim toga, u životu su me nagrađivali rektor, HRT, Hrvatsko novinarsko društvo i žiri filmskih kritičara. Samo jedna od tih nagrada bila je novčana, što smatram simboličnom konstantom moje autobiografije.
Početkom dvadeset i prvog stoljeća u suradnji s Rajkom Grlićem napokon sam završio film "Novo, novo vrijeme", koji smo radili pune dvije godine, ali se isplatilo.
U vrijeme ove fotografije, još sam živio s mamom, tatom i sestrom, pa tako još dobrih desetak godina. Poslije sam živio kao podstanar u Sopotu, onda u šogorovom stanu u Vrbanićevoj, pa iznad banke u Draškovićevoj i sada me evo u Martićevoj. Zajedno sa mnom, selila se i Silvana, s kojom sam se u međuvremenu vjenčao. Filip se rodio kad smo bili u Vrbanićevoj.
Na ovoj se slici također ne vidi ožiljak na čelu, koji sam zaradio prije mjesec i pol, kada me udario automobil, a ostatak će života biti važan detalj mog osobnog opisa.

U vrijeme ove fotografije, ništa od toga nisam mogao znati. Tada sam bio uvjeren da će život biti rock’n’roll.

Izvadci iz knjige

Osamdeseta je bila u svemu čudna godina. Najavljivala je novo desetljeće, prvo koje je moja generacija svjesno dočekala (jer sedamdesetu, naravno, nismo pamtili), što je u kolektivnoj predodžbi imalo nekakvu simboličnu važnost: ulazimo u novo vrijeme, činilo nam se, kojim će dominirati naš duh, nova muzika, nove tehnologije, a svijet će biti skrojen prema našim mjerama – pa smo, kao i svi klinci koji žude za novim, u to desetljeće, koje smo smatrali našim, ušli s velikim očekivanjima. I doista, dogodilo se da su upravo osamdesete, sve generacijske ideje koje su, kao pod staklenikom rasle na asfaltu zagrebačkog središta, napokon dozrjele i počele davati plodove. I Azra i Film i Kugla i Novi kvadrat i svi drugi koji su se napajali sličnim idejama, probit će uske lokalne okvire, neki i državnu granicu, i doživjeti ozbiljnu afirmaciju; sve ono što je bilo generacijska tajna, brižno čuvana u nekoliko klubova i kafića, postat će roba široke potrošnje. No, sve se to događalo ispod površine, s nekom vrstom zadrške, jer osamdeseta je, barem najdužim svojim dijelom, prolazila kao u vakuumu, u iščekivanju, u usporenom kretanju. Jasnije nego ikad, tada su se vidjeli paralelni svjetovi u kojima smo živjeli: u nekim našim sferama, tlo je podrhtavalo, osjećalo se da smo nadomak velikog praska, a na površini, u medijima, sve je bilo suspregnuto i tiho, kao da je u kući težak bolesnik.
Čitava se zemlja u potaji spremala za trenutak njegove smrti. Povjerljivi glasovi sa svih strana, kojima smo vjerovali više nego li novinarima, govorili su kakvo je stvarno stanje stvari: za svaki izlog spremljena je crno uokvirena fotografija, za svaku kuću zastava koju će objesiti na pola koplja – i tako od najniže do najviše društvene razine. U vojsku netom deportirani urednik Poleta Zoran Franičević, kao friški je regrut noći i noći proveo u stanju pripravnosti, spavajući u čizmama; novine su imale pripravna specijalna izdanja koja je samo trebalo otisnuti, moja sestra, članica cijenjenog amaterskog pjevačkog zbora Joža Vlahović, na probama je uvježbavala žalobni repertoar, uz obaveznu napomenu da je o tim pripremama, je li, bolje ne govoriti izvan zborskih prostorija. Kako tada nisam imao doticaja s tim razinama odgovornosti, niti je o mojoj pubertetskoj osobi bilo što ovisilo, u mojem bezbrižnom svijetu najveći je problem bio što je sve ono meni bitno – koncerti, kina – bilo pod stalnim rizikom otkazivanja.
Ta zima i proljeće vjerojatno su jedino razdoblje u ovoj priči uz koje ne vežem neka posebna uzbuđenja: u normalnim okolnostima, svaki bi mjesec, ponekad i svaki tjedan donosio neku novu atrakciju, a sada – sve je kao bilo normalno, ali nekako utišano. Zemlja je živjela u čekanju: kao da su se u svim sferama i na svim razinama uzdržavali nepotrebnih poteza i akcija "dok sve ovo ne prođe"; u svemu se doista ne mogu sjetiti neke izuzetne neizvjesnosti ili kolektivne zabrinutosti, samo tog nejasnog, neosviještenog osjećaja da svi motori oko mene rade u leru.
Moj privatni čamac za spašavanje u toj sveprisutnoj suspregnutoj atmosferi bila je prva, tek izišla velika ploča Pankrta: koristeći tehničku inovaciju moje Tosce 15 – pritiskom na komandu Auto Repeat, ručica s iglom vraćala bi se na početak svaki put kada bi dosegla kraj vinila, što je praktično značilo da se jedna te ista ploča, na nesumnjivu radost ukućana, može ponavljati u beskraj – Pankrtima i njihovom pločom "Dolgcajt" branio sam se od pretjerane ozbiljnosti koja je vladala svuda oko mene.
"Ne računajte na nas...", tresao je moju sobu Pero Lovšin jezivim glasom koji para utrobu, praćen treštećim gitarama, aludirajući na uzornu prorežimsku pjesmu nove velike zvijezde iz Novoga Sada, kantautora Đorđa Balaševića. "Računajte na nas" zvao se original, kojim se poručuje da je mlada generacija, premda ima preduge kose i sluša čudnu muziku, i dalje lojalna idejama socijalizma. Pogotovo u ovom, politički osjetljivom periodu, kada su svih strana stizali iskazi najčvršće odlučnosti da ćemo, što god se dogodilo, ostati nepokolebljivi na Titovom putu, mediji su je agresivnim ponavljanjem pokušavali proglasiti himnom generacije, a ljubljanski punkeri na tu su salvu licemjerja odgovorili točno onako kako se nama činilo da treba. To su bili Pankrti: sirovi zvuk, čista energija i poigravanje dogmama. U svim svojim osobinama, "Dolgcajt" se nije razlikovao od drugih nastupnih ploča – snimljen na brzinu, u skromnim tehničkim uvjetima – no zvučao je bekompromisnije, opasnije, odraslije, a zahvaljujući činjenici da se pojavio u vremenu vakuuma, kada se s objavom drugih sličnih ploča uglavnom čekalo "da sve ovo prođe", odjeknuo je još glasnije, zvučao još buntovnije.
U gotovo svim specijaliziranim izborima, nastupni album Pankrta uvjerljivo je odnio naslov domaćeg izdanja godine i grupa je sačuvala status predvodnika. Kao i u slučaju Prljavog kazališta, već samom pojavom na tržištu naši novinski autoriteti za pitanja rock'n'rolla proglasili su ploču antologijskom, a mi smo se vladali u skladu s tom uputom – odjednom bi se činilo kao da u kući nemamo ni jednu drugu ploču, osim Pankrta. Uopće, kako bi se pojavilo koje novo izdanje, u potpunosti bi iz naših života istisnulo sva prethodna, i mi bismo raubali taj komad vinila kao da nam je zadnji u životu.
"Jaz sm na liniji, nč se ne more spremenit...", izvikivao je neprekidno Pero Lovšin na mom gramofonu, dok su društveno-politički radnici na televiziji u sobi mojih roditelja jednako papagajski, birokratski suho ponavljali neke prilično slične parole, jedino što su ih oni izgovarali ozbiljno, smirenim glasom i bez trunke ironije.
U to je vrijeme epicentar novog vala bio u neupadljivoj, po svemu neuglednoj baraci. Drvena prizemnica tik uz parkiralište Studentskog centra više ne postoji – mnogo godina poslije izgorjela je u nekom slučajnom požaru, pa tako od hrama subkulture nije ostala ni daska na dasci, što uz nužnu dozu patetike možemo smatrati prilično simboličnim završetkom – a tada je bila dodijeljena na korištenje Kugla glumištu. Družina je ovdje u skučenom prostoru pripremala predstave, a s eksplozijom nove glazbe u podstanare su primili i nekoliko rock-grupa koje su se smjenjivale na probama. Tako je u zimu osamdesete negrijana kućica bez zahoda postala glavni laboratorij zagrebačke scene. Kugla glumište bilo je na vrhuncu kreativne moći, napokon priznato, traženo, stalno na putu, u neprekidnim izvedbama predstave Cirkus plava zvijezda ili djevojčica sa zlatnim ribicama, na najrazličitijim mjestima, u raznim gradovima, na ovom ili onom festivalu. Studentska kazališna družina dopirala je tako na mjesta i manifestacije o kojima su velika zagrebačka kazališta uglavnom mogla sanjati: identično kao na glazbenoj sceni, šaka drskih klinaca nadmašila je tradicionalne autoritete.

Početkom osamdesetih Kugla je bila čvrsto povezana s glazbenom scenom. Mnogi kasnije proslavljeni rockeri koketirali su ili surađivali s grupom. Kugla je bila čudna struktura bez formalnog unutrašnjeg ustroja, bez popisa članova, a u prihvaćanju novopridošlih grupa je bila vrlo selektivna, pripuštajući samo one koji su razumjeli njezin unutrašnji kod i umjetnički jezik. Ta poticajna atmosfera obavijena privlačnom mistifikacijom bila je magnet za sve vrste mladih kreativaca, pa tako i muzičare; u njihovim predstavama redovito se sviralo, tako da su kroz Kugla bend prošli Jurij Novoselić Kuzma i Damir Prica Capri, poslije saksofonisti Filma i Haustora, a idejama grupe bili su fascinirani Jura Stublić, Johnny Štulić, Srđan Sacher, vjerojatno i još neki glazbenici, koji su nastojali što češće biti negdje u blizini.
Zahvaljujući toj bliskosti, dogodilo se nekako prirodno da su muzičari počeli održavati svoje probe u prostorijama Kugla glumišta. U pokrajnju sobu bez prozora, koju su u združenoj radnoj akciji raščistili od krame koja se ovdje godinama skupljala, uselili su Film i Azra, a nakon dugog perioda više-manje rekreativnog sviranja, Rundek i Sacher ovdje su pokušavali napokon uspostaviti ozbiljnu grupu, koja će uskoro dobiti ime Haustor.
Bio je to idilični period u kojem su, kako će to jednom poslije uobličiti Maks Juričić, "svi jedni drugima bili svježi likovi": nitko nikome nije dosadio ili se zamjerio, njihovi odnosi nisu imali opterećenja iz prošlosti, međusobno su jedni druge otkrivali, pa su i grupe koje će uskoro postati prilično raznorodne i često suzdržane u međusobnim odnosima, vježbale u istim prostorijama i nerijetko dijelile opremu.
U vrijeme proba u Kugla glumištu – a tada još nije bilo ni te prve ploče, ni masovnog obožavanja – cjelokupna formacija Azre raspolagala je jednom gitarom i jednim basom, oba instrumenta prilično sumnjive kvalitete, bez potrebnih pojačala i zvučnika. Tko zna što bi bilo s grupom – kao uostalom i s ostalim grupama, koje su rijetko bile bolje opremljene – da nije bilo tog principa rock’n’roll zadruge, po kojem su na probama u zajedničkom prostoru, dogovorom ili potajno, jedni od drugih posuđivali dijelove opreme koji su im nedostajali. Ovako udruženi, jedni su drugima krpali rupe.
Nakon prvog singla, Azra je krenula u ofenzivu, i sve što je postigla, rezultat je isključivo njihove čudesne upornosti: iza Johnnyja i njegova dva Sancha Panse nije bilo nikakve mašinerije, mecena, moćnih zaštitnika. Čak i Polet, koji je u stopu pratio svaki važniji korak Kazališta ili Filma, bio je nekako hladan prema Azri – kao da je Štulić razlazom s postavom koja će oformiti Film izgubio redakcijsku naklonost. O televiziji da i ne govorimo: prekapajući po arhivi televizijskih snimaka, praktički nisam pronašao tragova o ranoj fazi postojanja grupe – televizija je bila izrazito rezervirana prema svim novim grupama, a prema Azri posebno. Sve ove objektivne hendikepe nadoknađivali su, kao i uvijek u Štulićevim projektima, frenetičnom aktivnošću. Hrnjak i Leiner bili su spremni odano slijediti Johnnyja u njegovoj fanatičnoj misiji, Azra je napokon postala grupa sa stabilnom postavom i od samog početka krenuli su kao ispaljeni iz katapulta. Obilazili bi koncerte drugih izvođača, bez obzira tko bi te večeri svirao u Lapu ili Centru, oni su bili blizu, negdje uz pozornicu, i čekali priliku da se kao nenajavljeni dodatak programu pojave pred publikom i odsviraju svojih pet udarnih hitova. Bila je to strategija neprestanog pojavljivanja, korištenja svake prilike da se izađe pred publiku. Štulić je tu doktrinu čak matematički uobličio u tvrdnji da jedan koncert vrijedi koliko deset proba i Azra je tako, svojim trudom i znojem, uspjela osigurati sveprisutnost bez pomoći medija. Rijetki su bili stalni, pa i povremeni posjetitelji tih nekoliko gradskih klubova, koji i prije objavljivanja ploče nisu dobro poznavali barem udarne pjesme Azrina materijala.
"Moram priznati da nisam bio previše fasciniran njihovim prvim singlom, ali poslije sam ih slušao u Lapidariju i shvatio da je grupa zrela za studio", kaže danas Siniša Škarica, urednik u Jugotonu. Škarica je, bez sumnje, bio važna osoba za konačni ishod Azrine karijere: smatrali su ga izuzetno naklonjenim Štuliću, tako da je Johnny mogao računati s dobrim tretmanom u najvećoj državnoj diskografskoj kući, što u velikoj mjeri pokazuje i činjenica da je Azra u sljedeće dvije i pol godine objavila čak šest albuma s pjesmama raspoređenim na deset velikih ploča – toliko ih je, naime, kada se Johnnyjevi famozni dvostruki i trostruki albumi rastave na pojedinačne komade vinila. Deset velikih ploča u dvije i pol godine – i u svjetskim je razmjerima to rekordan rezultat, posljedica gotovo desetogodišnje akumulacije u kojoj je Štulić skladao, a nije objavljivao. Kad je jednom krenulo, Škarica je, bez mnogo pregovaranja, spremno izdavao sve materijale koje bi Štulić pripremio, što je status koji nije imao nitko osim Azre.
A krenulo je u proljeće osamdesete: grupa je ugovorila prvu ploču s Jugotonom. Okolnosti su ukazivale na to da bi s ulaskom u studio bilo pametnije pričekati još koji mjesec – mentor iz sjene Hus Hasanefendić nije se mogao prihvatiti produciranja ploče, jer bio je u punom koncertnom zamahu s Parnim valjkom, tako da je bilo jasno kako se ovoga puta na njegovo iskustvo ne može računati. Ni studio Janka Mlinarića Trulog, prekaljene rock-legende iz šezdesetih, u kojem su se glazbenici novog vala najbolje snalazili, nije bio slobodan. Trooly Sound Service jedna je od ključnih institucija zagrebačke scene: rađaonica u kojoj su tehnički uvjeti bili daleko od idealnih, – kad bi, na primjer, u dvorištu Truli nekog vraga radio s bušilicom, grupe su slale delegate koji bi ga molili da na trenutak prestane, kako se zujanje električnog alata, uslijed slabe zvučne izolacije, ne bi čulo na snimci. Aali taj je studio zadovoljavao najvažniju psihološku pretpostavku za uspješno snimanje – ovdje je bilo dovoljno strpljenja za potpuno neiskusne glazbenike. Marino Pelajić, basist Filma, veli da ih je Truli jednom doslovno potjerao kući, propisavši dopunsko vježbanje, ljut što su na snimanje stigli nedovoljno pripremljeni. U svakom drugom studiju, indiferentni bi tehničar hladno snimio takvu polupripremljenu verziju, i popravka ne bi bilo. Premda nitko ne voli kad ga šalju na popravni, mladi su rockeri to čudno, poluočinsko iskazivanje brige znali cijeniti: svi su prve snimke radili kod Trulog.
Štulić je ovdje snimio prvi singl (baš kao i sve kasnije albume), ali sada nije imao strpljenja čekati na slobodne termine, činilo mu se da je što brže snimanje ploče pitanje života i smrti. Odlučio je prihvatiti mogućnost snimanja u neomiljenom Jugotonovom studiju u Jadran-filmu. S druge strane, prihvatio je sugestije da posao producenta povjeri Dragi Mlinarcu, rockeru iz šezdesetih koji je, u nadahnuću novim valom osuvremenivši svoj zvuk, proživljavao drugu mladost: nerijetko je nastupao u paketu s novim sastavima, u istim klubovima, i uskoro su ga počeli smatrati pridruženim članom scene, nekom vrstom doajena. Kako je Mlinarec imao i nužno studijsko iskustvo i očite simpatije za novu glazbu, doimao se dobrom zamjenom za Husa, no to će se pokazati nesretnom odlukom: pomirljiv i neagresivan kakav je bio, nikako se, po općoj ocjeni aktera scene, nije mogao suprotstaviti Štulićevoj tvrdoglavosti. Grupa je tako ušla u studio bez efikasne, smirujuće protuteže Johnnyjevoj debitantskoj gorljivosti, nije bilo osobe koja je mogla racionalno kanalizirati njegovu eruptivnu želju da napokon snimi ploču.
Rezultat će se pojaviti negdje sredinom godine i, po prevladavajućem sudu, bit će veličanstveni promašaj. S vremenskim odmakom, ispast će to antologijska ploča, ali ništa na snimci nije zvučalo onako kako je trebalo: u silnoj želji da se napravi najbolji album svih vremena i još nečuveni zvuk, baš sve se sklopilo krivo. U ukupnom katalogu muzike novoga vala nema sličnog primjera tako slabašne gitare iz koje su, studijskim zahvatima, isisali svu snagu: Štulićev vokal naglašeno je u prvom planu, kao da je najjača, a ne najdvojbenija karta grupe. Nakon brojnih prigovora grupama zagrebačke scene da nalikuju na ovaj ili onaj strani uzor, Azri je uspjelo napraviti album koji doista ne sliči ni na što snimljeno prije – s tim da u ovom slučaju ta okolnost nije kompliment.
Očekivani trijumf pretvorio se u fijasko. Suočen s kritikama na svakom koraku, Štulić je bio beskrajno nesretan zbog konačnog ishoda. Težina neuspjeha svaljena je na leđa Drage Mlinarca – po općem mišljenju, sjajan materijal upropašten je neprikladnom produkcijom.
"Producentski posao bio je vrlo nezahvalan", kaže nesuđeni Azrin producent Hasandefendić. "Ako je album bio dobar, zasluge bi išle grupi, a ako nije valjao – krivnja bi pala na producenta. Mlinarec sigurno nije imao puno utjecaja na Johnnyja, bio je nedovoljno agresivan. Sjećam se kad je jednom, u jeku loših kritika, došao u Zvečku, i prišao Johnnyju, koji je tamo stajao. Drago je skinuo sunčane naočale, pogledao ga i rekao: Možeš me ošamariti, ali nemoj naokolo pričati da sam ja kriv za lošu produkciju."
Pa ipak, ni svi kratki spojevi koji su se dogodili u studiju nisu uspjeli dotući snagu materijala. Ploča će zaraznom snagom privlačiti nove i nove poklonike i posve sigurno neće unazaditi razvoj grupe: teško je povjerovati da bi Azra s uspješnijim prvijencem dosegla veću popularnost od one koju će vrlo brzo dostići.
Sjećam se vrlo jasno Azrina koncerta u Studentskom centru – ne mogu točno odrediti je li bio neposredno prije ili poslije izdavanja njihovog prvog albuma, ali definitivno je bila osamdeseta – sjećam se svog čuđenja kada sam došao do blagajne za prodaju ulaznica i ustvrdio da se oko prozorčića na parkiralištu u Savskoj tiska neorganizirana horda od tristo, možda i četiristo ljudi. Gurali su se prema prozorčiću sa svih strana, kao da se dijele zlatne poluge, masa se gibala u valovima, čas lijevo, čas desno, naprijed i natrag, i nakon prve zbunjenosti, pred tim me prizorom obuzelo dobro raspoloženje. Imao sam osjećaj da prisustvujem trijumfu, da ova pomama za našim grupama znači pobjedu generacijske ideje, i spremno sam dao svoj doprinos: po uzoru na nekolicinu koji su to učinili prije mene, uspeo sam se na dugačke rešetke koje su, na nekih metar i dvadeset od zemlje, štitile prozorska stakla, i tako se verući po šipkama, s gornje sam se strane probio do blagajne, iznad glava natiskane mase. Ulaznicu sam kupio doslovce viseći s rešetaka, jednom se rukom pridržavajući poput majmuna, a drugom gurajući novac kroz prozorčić na blagajni, koji je bio ispod potplata mojih cipela, prečku ili dvije niže od nogu: ne sjećam se da sam se ikada poslije upustio u sličan poduhvat, ali bio je to uzvišen trenutak koji je tražio maksimum od svakog pojedinca, svatko je od nas morao biti spreman učiniti čudo. Ili sam barem tako doživio jednu banalnu, neorganiziranu gužvu.
Koncerta se sjećam po nezapamćenoj temperaturi u dvorani Studentskog centra, bili smo doslovce tijelom na tijelu, bez mogućnosti da se krećemo svojom voljom, da krenemo mimo smjera kojim nas nosi gomila. Kako sam već odavno prošao granicu dobi u kojoj bih gužvi mogao pridavati bilo kakva romantična svojstva, danas mi se čini da je ta masa oznojenih i natiskanih tijela morala biti nešto apsolutno strašno: no, primarni osjećaj, koji sam iz te večeri sačuvao u najdonjim pretincima pamćenja, je ugoda, veselje, sreća što nas je sve više i što se dobro zabavljamo, radost što je čitava stvar prerasla okvire koji su joj bili zadani, što urbana ideja pobjeđuje.
Jasno se sjećam tog koncerta, a mnogi drugi, jednako dobri i podjednako posjećeni nestali su iz pamćenja. U mojoj osobnoj, nesvjesnoj interpretaciji stvari, on je zadobio posebno mjesto, predstavljao je graničnu točku. Poslije će velike gužve na ulazima i publika natiskana do krajnjih granica izdržljivosti postati više-manje redovita pojava, ali ovo je bilo prvi put da sam i sam u tome sudjelovao, tu sliku mase koja se bori za karte pred Studentskim centrom zapamtio sam kao simboličnu sliku početka novog vala kao masovne pojave.

Širom Jugoslavije Zagreb je tada postajao opće priznat kao najživlje rock’n’roll središte, ozbiljno ugrozivši dotada neupitan primat Sarajeva. Zahvaljujući Bijelom dugmetu i nekolicini satelitskih grupa (Teška industrija, Vatreni poljubac, Cod...) od polovine sedamdesetih tu je titulu čvrsto držao najveći bosanski grad, i onda je, osamdesete, došlo do obrata. Novine iz drugih krajeva zemlje, čak i one koje nisu bile specijalizirane za rock, raspisale su se o plimnom valu koji stiže iz Zagreba – o fenomenu, tako su u povišenom tonu interpretirali buđenje naše scene – i nekako smo, pod utjecajem svih tih ekstatičnih napisa koji su stizali s raznih strana, i mi sami svoj grad preko noći počeli doživljavati kao vrijednost. Više nam se nije činio dosadnim sivim mjestom u kojem, silom prilika, moramo prerano na spavanje; odjednom nam se činilo kako čitav grad živi za svoju muziku i da je pitanje lokalne časti, neka vrsta obaveze, da i mi tu damo svoj doprinos. Negdje od tog vremena, pa sljedeće dvije-tri godine, neću propustiti valjda nijedan koncert.
"Unatoč problemima, punk cvjeta u Jugoslaviji – barem u dvije najzapadnije republike, Sloveniji i Hrvatskoj", u povećem tekstu, prelomljenom preko dvije velike strane, javlja Melody Maker, vodeći svjetski rock-magazin, a problemi koji se spominju odnose se na upražnjenu Titovu stolicu i političku neizvjesnost koja iz toga proizlazi. "Činjenica da se u državi na rubu propasti punk ipak tolerira, dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga države djelomično ovisi o stupnju dopuštene društvene kritike – ako ništa drugo, jugoslavenski sastavi nisu doživjeli sudbinu njihovih čeških istomišljenika, čiji su napori bili nagrađeni tako što su ih stavili iza rešetaka."
Novinar Chris Bohn o iskustvu "nesvrstanog punka" (kako je tekst bio i naslovljen) svjedočio je prije svega kao o političkom presedanu unutar socijalističkog svijeta, a sve uspoređeno s primjerom Češke ili Poljske, gdje je punk doslovce bio riskantna, poluilegalna djelatnost koja se prakticirala u garažama i na sličnim skrovitim mjestima.
Mi smo ovakvim tekstovima pridavali iznimnu važnost – što je osjećaj koji, zacijelo, nitko tko nije odrastao u malenoj zemlji na periferiji nikada neće shvatiti – nama se svaka vijest da je neki glas o našoj muzici prodro do dalekog svijeta činila kolektivnim uspjehom. I kad se nekako pročulo da je Jello Biafra, neukrotivi pjevač nove američke punk-atrakcije Dead Kennedysa u nekom opskurnom kalifornijskom dućanu naletio na prvi singl Pankrta, kupio ga i navodno pohvalio, nama se i taj šašavi slučaj činio bitnim, a kako ne bi to što su naše, domaće grupe dospjele do Melody Makera... Nema sumnje da smo pridavali veliko, preveliko značenje tim usputnim događajima, ali tako smo formirali svijest o našoj sceni kao o presedanu, o nečemu čega drugdje nema, nerijetko čak i pretjerujući u toj samosvijesti.

Zagreb je tada, koliko god to danas zvučalo smiješno, doista počeo vjerovati da je London: u silnoj želji da se otresu provincije, djeca interraila očajnički su trebala tu kolektivnu halucinaciju. Da se razumijemo, ta iznenada narasla generacijska samosvijest ne znači da su svi kolektivno izgubili razum i osjećaj za realnost – a on je govorio da je London i dalje predodređen za velike stvari, a Zagreb za male i da se u tome ništa nije promijenilo –ali osjećali smo da se posvuda oko nas nešto događa, da smo u središtu vitalnog procesa, da se močvara uzburkala. London je bio metafora za uzbuđenje koje su osjećali akteri scene, za osjećaj da po dobre stvari ne treba nužno ići negdje drugdje, da naši koncerti nisu tek slabašni odjek nekih dalekih i velikih koncerata, nego nešto živo, autentično i stvarno.
Na razini hladnih činjenica, stvarni jaz između nas i njih, između duhanskog puta i svijeta, ostao je isti kakav je i bio: svatko tko je htio vidjeti Pink Floyd uživo – a rock-veterani upravo su se na veličanstven način vratili iz mrtvih novim, superuspješnim dvostrukim albumom The Wall, a pjesma "Another Brick in the Wall" bila je nesumnjivo najveći hit godine – i dalje je morao na prilično dalek put, do Pariza, Münchena ili Milana, ne sjećam se više koji je bio najbliži grad gdje su iskrcali svoju golemu, dotad na rock-koncertu neviđenu opremu i scenografiju. Jer, Pink Floydi će, pisale su sve novine, na prosceniju, između benda i publike, tijekom koncerta izgraditi golemi zid od velikih, bijelih cigli i neko će vrijeme svirati posve obzidani, iz gledališta nevidljivi, da bi ga na kraju u spektakularnoj eksploziji srušili Taj je koncert bio nešto apsolutno prekretno, dotad neviđeno, nad scenom su se pred očima publike napuhavale goleme, poput zgrade velike lutke, predstavu su pratili ekrani, animirani filmovi i projekcije... Upravo ta turneja pokrenut će do danas neugaslu modu preskupih stadionskih rock-spektakala s pozornicama koje se moraju graditi po nekoliko dana, pa će odmah i Rolling Stonesi, koji su još nedavno nastupali na jednostavnoj bini našeg Doma sportova, na sljedeću turneju krenuti vrlo slično opremljeni, a za njima i svi ostali. Tako je Europa ušla u osamdesete, s rockom koji je definitivno izgubio nevinost.

Bližila se, dakle, 1981., svakim je danom u gradu bilo sve uzbudljivije i zabavnije, sve više razloga da se sve kasnije vraćamo kući, a kao za vraga, ulice su postale prokleto nesigurne, batine se moglo dobiti samo tako, iz čista mira, lakše nego ikada prije.
Do naših kina stigli su Ratnici podzemlja, film koji smo dugo i zainteresirano iščekivali, jer sve je govorilo da je to slikovnica skrojena po našem ukusu: mračna romansa o tinejdžerskim bandama, balada o pripadnosti grupi, a sve to zbiva se u New Yorku, u podzemnim željeznicama kojima se još nikada nismo vozili, išaranim velikim, šarenim grafitima kakvi do nas još nisu prodrli. The Warriors Waltera Hilla bili su bajka o noći u velikom gradu, a upravo to – noć i veliki grad – bilo je više-manje jedino što nas je u tom trenutku zanimalo; no, bio je to i film koji je romantičnom vizijom veličao tinejdžerske bande i njihove obračune, što je jednakom snagom privlačilo i neke druge klince, naše znatno agresivnije vršnjake. Ratnici podzemlja ubrzo su nam prisjeli, jer su se, nadahnuti filmom, dečki skloni tučama počeli organizirati u skupine i kružiti gradom u potrazi za neagresivnim primjercima podatnim za maltretiranje. Ja sam, nepotrebno je isticati, uvijek pripadao ovoj drugoj skupini; na mom teritoriju operirali su Martićevici, i zato će za mene oni ostati metafora straha koji sam proživljavao, ali bilo je tu i raznih drugih, još opasnijih formacija, uglavnom sastavljenih od klipana s periferije, s rubova grada, gdje sljedbenici Warriorsa po definiciji bolje uspijevaju. Svaki od mojih prijatelja imao je različite teorije o ulicama ili mjestima kamo ne valja zalaziti: netko bi tvrdio kako navečer nikako ne valja ići u Balkan prolaz, jer je zatvoren sa svih strana i kad te zaskoče, nemaš kamo pobjeći – uostalom, tamo su prebili Peru; drugi bi tvrdili da su zapravo najopasnije uske stepenice koje vode do Gornjeg grada, jer štemeri tamo sačekuju rulju koja ide u Lap i žicaju lovu; treći bi savjetovao treće, četvrti četvrto, a ja se sjećam da sam se uglavnom držao tih naputaka i gradom se kretao promišljeno i oprezno, kao da sam baš ja, kao u filmu, pripadnik bande protiv koje su se urotile sve ostale. Danas više nemam pojma kojih se ulica treba kloniti: dok sjedim u kafiću nasuprot kuće i dokono miješam šećer u kavi koju mi se nije dalo samome skuhati, smiješeći se gledam naokolo po opasnoj četvrti moga djetinjstva i zabavljam se idejom da bi iza nekog ugla mogao iskrsnuti neki ostarjeli Martićevac, ruku punih vrećica s tržnice. Uglavnom svi su ostali živi i zdravi, i mi i oni, zlosretniji bi prošli s modricama i lomovima, ozljedama koje su odavno zarasle. Danas mi zvuči nestvarnim, ali gola je istina da smo kroz tu, najintenzivniju godinu novoga vala prolazili sa stalnim nespokojem koji nam je, kao kamenčić u cipeli, priječio da se potpuno prepustimo ushitu. Koncerata je odjednom bilo svake večeri i na sve strane, a nakon svake bi se svirke nesigurnim ulicama i zlokobnim noćnim tramvajima trebalo vratiti kući...
Naš je mikrosvijet odjednom postao prekrcan zbivanjima. Sumnjam da smo ikada prije tog prosinca morali birati hoćemo li na ovaj ili onaj koncert, jer prilike kada bi dva nastupa bila zakazana iste večeri, u istom terminu gotovo nitko nije pamtio. A sada smo doživjeli i to: četvrtog prosinca, na primjer, u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" svira kvartet proslavljenog jazz-vibrafonista Garya Burtona, u kino-dvorani Studentskog centra dva puta iste večeri – od osam i u ponoć – nastupa Buldožer, a u Lapidariju riječki Kaos i Električni orgazam sviraju u sklopu manifestacije Yu-rock moment, ili skraćeno YURM, koja se te zime održava prvi put. Sve istoga dana. Bile su to slatke muke: i zbog novca, i zbog elementarnih pravila fizike, nismo mogli biti na različitim mjestima u isto vrijeme i valjalo je donositi teške odluke. Te večeri, ja sam otišao na Buldožere, od osam; sjećam se čak i termina, zbog vrlo banalnog razloga – Buldožeri, sada već oslabljeni zbog nedavnog odlaska nepredvidivog pjevača Marka Brecelja, promovirali su novi album Izlog jeftinih slatkiša i kao specijalnu scensku atrakciju uz hit-pjesmu "Žene i muškarci" najavili su ženski striptiz. Nepotrebno je napominjati da s tom vrstom erotskog programa nisam imao nikakvih izravnih iskustava, a laž bi bila da me nije zanimao, pa bih rekao da je možda upravo taj moment bio presudan da u silnoj ponudi odaberem baš ovaj koncert – premda to, dakako, nikada ne bih priznao. Bila je to čudna svirka, nismo navikli rock'n'roll gledati sa stolaca i nekako sam čitavo vrijeme iščekivao hoće li ili neće: i onda, kada se na kraju napokon pojavila nevoljka striptizeta, veliko nas je razočaranje obuzelo kada se s pozornice povukla ne završivši posao, čini mi se da je prekinula stigavši do donjeg rublja, i po zakucima Studentskog centra, među mojim prijateljima, govorilo se kako raspolažu pouzdanom informacijom da će se na onom drugom, ponoćnom koncertu, svući do kraja. Ali mi više nismo imali novca i tako je prilika propala ...
Tog prosinca, čitav je svijet bio obuzet zbivanjima u Poljskoj: proturežimski sindikat Solidarnost imao je već deset milijuna članova i bilo je jasno da je vrag odnio šalu, da stvari izmiču kontroli. Lech Walessa, brodogradilište Lenjin, nezavisni sindikati u Gdansku, Sopotu i Gdini... svuda se govorilo samo o Poljskoj, svi su nagađali hoće li komunisti – nemilosrdno i nasilno, kao šezdeset i osme u Češkoj – ugušiti pobunu. Rekao bih da je jedina iznimka, jedini teritorij neobuzet globalnom zabrinutošću zbog nove antisocijalističke pobune, jedini duhovni prostor gdje je nešto drugo bilo važnije bila zona naših koncerata: oni, u svoj svojoj iznenadnoj množini i uzbudljivosti, činili su nas u priličnoj mjeri nezainteresiranima za sve što se zbiva izvan zatvorenog svijeta naših klubova.
Zadnjih tjedana osamdesete centar svih zbivanja bio je Lapidarij, tamo se održavao niz koncerata objedinjenih kraticom YURM. Yu-rock moment zamišljen je kao smotra novih zanimljivih izvođača, neka vrsta godišnje inventure grupa na pragu afirmacije. Ideja će se održati lijep broj godina, tisuće sastava sa svih strana nadobudno će slati svoje kazete u nadi da će se tako izvući iz amorfne mase nepoznatih, ali nikada poslije YURM nije bio tako snažan i uzbudljiv, kao u svom prvom izdanju. Svake večeri po dvije grupe, u tri do četiri koncerta tjedno, jedni za drugima u Lapu su prodefilirali Lačni Franz, Problemi, Kaos, Električni orgazam, Buldogi, Šarlo Akrobata, Patrola, Pekinška patka, Butik, Film, Haustor i još barem toliko onih koji će se, protokom vremena, pokazati manje bitnima – svi u dva tjedna! Tu ujedno počinje i period u kojem sjećanja naših junaka postaju sve nepouzdanija, u kojima je sve teže odvojiti događaj od događaja, puno je bilo koncerata, mnogo šankova, suviše ljudi koji su od njih htjeli ovo ili ono, sve se izmiješalo i ispreplelo.
"Izgled grada odjednom se promijenio", potvrdit će Mirko Ilić. "Sve je radilo duže, rulja je puno više izlazila, samo što se meni sve to stopilo u jedan dugački dan i jednu vrlo, vrlo dugu noć."
Kao, uostalom, i svima ostalima.
Tako smo se, u uzbuđenju i stalnim koncertima, spremali dočekati sretnu Novu osamdeset i prvu, godinu koja će, tada je već bilo jasno, donijeti promjenu odnosa snaga na domaćoj sceni. Definitivna potvrda stigla je s pločom koja se upravo pojavila u trgovinama. Doživjeti stotu, nova ploča Bijelog dugmeta, bučno je najavljivana kao totalni obrat u karijeri izumitelja pastirskog rocka: s novinskih fotografija smiješila se grupa izmijenjena do neprepoznatljivosti – Bregović se ošišao na frizuru koju smo zvali talijanka, kratka kosa s dugim šiškama koje su, začešljane na stranu, padale preko jednog oka, a pjevač Bebek lišio se svih svojih zaštitnih znakova, duge kovrčave kose, pa čak i brkova! I ostatak grupe dao se dizajnirati u tom smjeru – iz odjeće su izbačene masivne krznene bunde i ostali post-hipi modni detalji, sve je na njima bilo šareno ili nosilo ska-uzorak, crno-bijele kockice. Petorica iz Bijelog dugmeta odjednom su izgledali kao mnogi od nas, teško ih je bilo prepoznati, a zvuk grupe promijenili su još radikalnije! Bijelo dugme odjednom je podsjećalo na Prljavo kazalište, Bogović je sa svih strana, s radija i televizije, pjevao "Mi plešemo", a refren glavnog, tek objavljenog hita Bijelog dugmeta bio je još rezolutniji – "Svi marš na ples!". I tako, pjesmu po pjesmu, teško je bilo ustanoviti tko je tu superzvijezda, a tko nova nada, jer vremena su se promijenila, Bregović je shvatio da je vrag odnio šalu i u času se okrenuo oko svoje osi, odustao je od pozicije u kojoj on diktira pravila, prilagodio se i prihvatio diktate drugih. Uostalom, upravo se on poduhvatio produciranja prve male ploče Idola koja se upravo snimala, tražio sve načine da uhvati priključak s izvođačima koji mu donedavna nisu bili ni do koljena. Preko noći, u nepunih godinu dana, nemjerljiva razlika između Davida i Golijata istopila se i gotovo nestala. Nekoliko mjeseci poslije, Bijelo dugme, predodređeno uvijek za najveće dvorane, nastupit će u minijaturnom Kulušiću, u klubu koji su proslavili Azra, Haustor i Idoli, i ovdje će snimiti ploču uživo, baš kao što je to nešto prije njih učinila grupa Film.
Dolaskom osamdeset i prve počinje priča o zlatnom dobu Kulušića, koja se klubu u Hrvojevoj ulici dogodila lako i prirodno, gotovo kao logična posljedica svega što se događalo uokolo. Scena je sazrijevala, stasala, i napokon prerasla fazu improvizacije – njihovi koncerti odavna više nisu bili poluamaterske srednjoškolske svirke, a Lapidarij i Studentski centar ipak su bili za nuždu prilagođeni koncertni prostori, mjesta koja su bila dobra zato što boljih nije bilo. Koncerti u Kulušiću u startu su stoga djelovali organiziranije, ozbiljnije, svečanije, pa su zrelost i profesionalnost, koje su baš u to vrijeme dosegli sami izvođači, tako dobile primjereno mjesto zbivanja. U našem gradu uvijek se događalo obrnuto, neafirmirani umjetnici takvih bi se, elementarnih pogodnosti – kao što su bolji studio ili dobra oprema – domogli prekasno, kada već odavno ne bi bili inventivni ni uzbudljivi; Kulušić je stoga rijedak primjer kvalitativnog skoka koji se dogodio baš kada je trebalo, u najbolje moguće vrijeme. Na simboličnoj razini, prijelaz iz improviziranih klubova u Kulušić jasno je odražavao kvalitativni skok kroz koji su, baš u isto vrijeme, prolazili Azra, Film ili Haustor.
I u samim grupama je, više ili manje osviješteno, sazrijevala spoznaja da su vremena rekreativnog sviranja prošla, da igra u koju su se upustili, sama od sebe, ulazi u novu kvalitetu: članovi grupa koji to nisu mogli ili nisu htjeli slijediti, otpadali su, na njihovo mjesto dolazili su drugi.
"Banda ljudi koji su se okupili po afinitetu i zbog zadovoljstva odjednom se počela profesionalizirati," veli Darko Rundek, jer baš u takvom jednom slučaju članovi Haustora odlučili su zamijeniti bubnjara, koji nije bio dorastao svirati zahtjevnije koncerte, "a ta profesionalizacija nosila je konzekvence: odjednom to kaj nam je netko frend nije više bilo dovoljan razlog da ostane u grupi."
Po istom obrascu, iz grupe Film otpao je bubnjar Branko Hromatko, koji nikada nije pokazivao afinitete da mu glazba postane mnogo više od hobija. A baš u to vrijeme Hromatku je došlo vrijeme za vojsku, što je ubrzalo rasplet koji bi se vjerojatno i bez toga dogodio.
Piko Stančić, koji će doći na njegovo mjesto, već je dugo bio blizak grupi, producirao je snimke za prvu malu ploču, i sve što radi Film očito mu se dopadalo, bilo je najsličnije suvremenom pop-zvuku kakvom je naginjao. Stančićevo priključivanje grupi pokazat će se zbog mnogih razloga prijelomnim: basist Marino Pelajić sjeća se tako da se, uslijed njegova dolaska, zabrinuo i zamislio. U njegovu poimanju, Piko je bio glazbenik druge, više kategorije, čovjek s desetogodišnjim iskustvom na rock-sceni, koji se ne zabavlja, nego živi od glazbe. Baraccuda je s druge strane svoju glazbenu misiju i dalje doživljavao privremenom, u svom projektu budućnosti on se pripremao za neko konvencionalno građansko zanimanje. Dolazak novog bubnjara bio je za njega ona točka spoznaje, kada čovjek odjednom sagleda situaciju koju do tada, nošen inercijom, nije uspijevao spoznati: Film je postao ozbiljna grupa, studenti su postali profesionalni muzičari.
Osim psihološke, priključivanje Stančića značilo je i vrlo praktičnu prekretnicu. Bio je znatno agresivniji bubnjar od svog prethodnika, potpuno nenaklonjen stereotipnom, nenametljivom držanju ritma koji muzičari nazivaju ravnjak, Piko je udarao na sve strane i odjednom je zvučna slika bila puna bubnjeva, sve je prštalo od dotad neoslobođene energije.
"On je svirao kao drvosječa, kao velika, okrutna mašina za mljevenje mesa", opisuje Jura Stublić doprinos novoga bubnjara, i tu negdje počinje vrijeme kada je grupa dotakla dotad nedosegnute vrhunce: po mojim nejasnim sjećanjima – jer ovdje počinje veseli period kada je i meni sve teže razlučiti što je bilo prije, a što poslije, što gore, što dolje, gdje prestaje jedan koncert, a počinje drugi – grupu Film do ljeta sam slušao sigurno petnaest ili dvadeset puta, u prosjeku barem dva puta mjesečno, a ponekad i dva puta tjedno; premda sam ih pratio u stopu, išao za njima iz kluba u klub, rekao bih da nisam bio jedini. Film je tada poklonike privlačio neodoljivom, magnetnom snagom, poput dječaka s frulom iz dječje priče, za njima je išla kolona uvjerenih obožavatelja koji su ih htjeli slušati još i još. Koncerte su svirali u kratkim rafalima: besprijekorno uvježbani, petnaestak pjesama oni bi izveli u četrdeset, ponekad i trideset i pet minuta. Doslovno bez pauza, predaha ili ne dao Bog naštimavanja gitara, energijom Ramonesa, predstava bi počela uvodom s puhačkom dionicom u "Neprilagođen", i kada bi se ta pjesma zahuktala do ritmičkog vrhunca, bombardiranje slušatelja ne bi prestalo sve dok, četrdesetak minuta poslije, Jura Stublić ne bi dva-tri puta pompozno viknuo "Ovo je bio Film! Ovo je bio Film!" – i svi bi nestali s pozornice. Bio bi to čisti energetski udar.
"Za jedan koncert u Kulušiću, Stublićeva mama sašila nam je pet košulja od istog, crnog materijala", govori Maks Juričić. "Jedina mogućnost izbora tu je bila da je svatko od nas mogao reći želi li klasični okovratnik ili rusku kragnu. Obukli smo te košulje, uz njih crne samterice, i to je bio nekakav image."
Dečki u crnom, kako su ih zahvaljujući krojačkom umijeću mame Stublić ubrzo prozvali novinari, uskoro će postati vladari Kulušića. Ako je moguće izdvojiti grupu koja je presudno pridonijela profiliranju Zebre, onda je to Film. Upravo oni održali su prve koncerte na kojima je dvorana postala pretijesna, pa su ih zbog toga počeli organizirati u serijama od po nekoliko dana (i prestiž se mjerio nadmetanjem koji izvođač ima snage za dužu seriju). Tada je već bilo očito da je družina novog vala zrela za nastup u većim prostorima, ali prikladnih u Zagrebu nije bilo: prva sljedeća stepenica iznad malih klubova bile su velike sportske dvorane, tek poslije će se pojaviti neke povoljne međuvarijante kapaciteta tisuću, tisuću petsto ljudi. Tako su nove grupe u početku bile osuđene na male klubove, a poslije će tu nužnost pretvoriti u stilski odabir – klupske svirke postale su zaštitni znak scene, kada su i imali snage privući znatno brojniju publiku, uglavnom bi ostajali u klubovima, koje su doživljavali domaćim terenom, mjestom gdje njihova svirka postiže najbolje rezultate.
U veljači osamdeset i prve Film je tako zakazao dva koncerta u Kulušiću, uz namjeru da tom prilikom snime nastup i objave ploču uživo. Bila je to neočekivana odluka, jer njihov se album, po svim najavama, svakoga dana trebao pojaviti u prodavaonicama, pa je nakana da odmah objave još jednu, živu ploču, i tako praktički debitiraju s dva različita izdanja, bila prilično zbunjujuća. No, članovi grupe shvatili su da je svirka s novim bubnjarom znatno drukčija, i prije nego što je ploča objavljena, Film jednostavno više nije zvučao isto kao na snimci.
U ljubljanskim je studijama još u postavi svirao Hromatko: kako je njegov odlazak iz Filma, po prvoj ideji, trebao biti privremen, dok se ne vrati iz vojske, tako je snimanje ploče zamišljeno kao njegov posljednji angažman prije nego što se prijavi u kasarnu.
No, stvari su od početka krenule krivim putem: umjesto rada u najmodernijem studiju u zemlji, snimanje je ispalo traljavo i rastegnulo se kao žvakaća guma. Dvadesetčetverokanalna režija u dvorani Tivoli nije osposobljena na vrijeme, pa se zbog toga snimalo na rate i u nastavcima: najprije u malom osmokanalnom studiju, pa se ponovno čekalo otvaranje novog studija, da bi se zatim, kada je napokon osposobljen, ustanovilo da već napravljene snimke nisu u potpunosti kompatibilne s pultom na kojem bi ih trebalo miksati, da se u tranziciji s osam na dvadeset i četiri kanala nekom čarolijom izgubio svaki treći udarac bubnja, da se ne čuje, jednostavno ga nema... i tako bi, da skratimo priču, možda bilo pregrubo reći da je sve krenulo krivo, ali sigurno je bilo daleko od snimanja iz snova. Ipak, dvanaest pjesama bilo je spremno za vinil i trebalo je odrediti njihov redoslijed na ploči: svi u grupi predviđali su uspjeh pjesmi "Neprilagođen", voljeli su i "Odvedi me iz ovog grada", kladili bi se u "Radio Ljubav" i "Modernu djevojku", ali do nesuglasica je došlo uslijed stalnog Stublićevog inzistiranja da se jedna od posljednjih pjesama koje je napisao, "Zamisli život u ritmu muzike za ples" pozicionira na istaknuto mjesto. Jura je smatrao da je pjesma siguran hit, nitko se drugi s njime nije slagao.
"Bila je to pjesma s predumišljajem," objašnjava Maks Juričić, "a ove druge bile su pjesme iz stvarnog života. Nije bila kao 'Kad si mlad', 'Zajedno', 'Moderna djevojka', bila je programatska pjesma i možda mi zato nikada nije legla."
Tu se rasplamsao jedan u nizu sporova u kojem je Stublić bio na jednoj, a ostatak grupe na suprotstavljenoj strani – jer tako je Film u to vrijeme uglavnom funkcionirao. Stublić je ovoga puta popustio, ali događaji koji će uslijediti donijet će mu naknadnu satisfakciju: premda su "Zamisli" zgurali negdje u sredinu B-strane, na mjesto s kojeg će se isticati što je manje moguće, pjesma je postala najveći hit prvog albuma, a čudna je podudarnost da je tako još jedna antologijska pjesma – baš kao i "Moja prva ljubav" –stekla slavu unatoč što je oni koji su je svirali – nisu voljeli. U godinama koje slijede, ta će se pjesma pretvoriti u zaštitni znak Filma, a život u ritmu muzike za ples u metaforu koja opisuje slatki život tadašnjeg Zagreba. Ako su ranije Stublićeve pjesme vjeran opis života pred Zvečkom, ova je – s predumišljajem ili bez njega, svejedno – istom preciznošću slavila duh večeri u zagrebačkim klubovima, rađanje noćnog života kakav do tada nije postojao.

Branimir Štulić u to je vrijeme već odlučio odvojiti se od ostatka scene i krenuti svojim putem. Izrazito alergičan na bilo kakvo trpanje u pretince i ladice, neprekidno je isticao kako sa svima ostalima nema nikakve veze: zato je upadljivo izbjegavao sve kolektivne manifestacije i istupe, nije ga bilo ni na kakvim "pozdravima" ni zajedničkim koncertima i u tome će ostati dosljedan do kraja karijere. "Johnny nikako nije dopuštao ne samo svrstavanje Azre u isti odeljak sa još nekim, nego čak ni poređenje", piše Džuboksov novinar Dragan Kremer, koji je s njime razgovarao početkom osamdeset i prve. Nekoliko tjedana nakon "Pozdrava" Azra u Beograd stiže samostalno i kao uspio pokušaj demonstracije moći, puni pet koncerata u tri dana, a i u sljedećem gostovanju održat će pet koncerata u nizu, što je bio jasan pokazatelj da je grupa ušla u frenetični slijed stalnih nastupa. Konačni saldo Štulićeve kreativne eksplozije bio je tristo pedeset koncerata u tri godine, što je prosjek kojem se nitko od ostalih nije ni približio. "Bila je to prava azromanija", sažet će svoja sjećanja Boris Leiner, a Mišo Hrnjak opisat će standardni obrazac nastajanja pjesama.
"Za vrijeme tonske probe, dok bismo pripremali instrumente, Johnny bi došao s novom melodijom, i dok su tehničari postavljali zvuk, mi bismo napravili kostur toj novoj pjesmi. Te iste večeri, on bi obično napisao riječi i već treću večer svirali bismo novu pjesmu na koncertima..."
Sve što se tada događalo s Azrom bilo je frenetično, brzo i zaokruženo u velike brojeve. Pola godine nakon prvog albuma, grupa je objavila novi singl, "Lijepe žene prolaze kroz grad", na kojem glavni vokal pjeva Boris Leiner: u stalnoj težnji da grupa što više nalikuje Beatlesima, Johnny je forsirao da sva trojica preuzmu pjevačke dionice. S Borisom Leinerom to je nekako i išlo – valjalo je samo svladati njegovu nevoljkost, što je Štulić riješio metodom pritiska – međutim, Mišo Hrnjak nikako nije bio čovjek od pjevanja. Tu bi uglavnom izbijali stalni nesporazumi, Johnnyja je njegovo falšanje ponekad dovodilo do ludila, i već u toj fazi, basist je neprekidno bio na rubu ispadanja iz grupe.
"Četiri puta Johnny me izbacio iz benda", svjedoči Hrnjak, no strasti bi se, kroz nekoliko dana, uvijek smirile. Azra je bila u punom pogonu i Štulić, sve i da je htio, nije imao vremena za personalne promjene.
Nekih devet mjeseci nakon prve ploče, Azra će objaviti novi, ovoga puta dvostruki album. Još pola godine poslije, objavit će trostruki koncertni, pa još pola godine poslije dvostruki studijski. U dvije godine, grupa će snimiti oko osamdeset pjesama, koje će se, od tada do danas, prodati u svima drugima nedohvatljivim nakladama. Točne brojke je, obzirom na čudni put koji će imati Johnnyjeve snimke nakon raspada grupe, teško odrediti – Boris Leiner procjenjuje da se ukupni broj prodanih nosača zvuka mogao popeti i do milijun.
Već tada Azra je stekla masovnu publiku kakva je ostalim grupama – osim možda Idolima, u njihovom najkomercijalnijem periodu – bila daleko iznad dometa. Na vrhuncu popularnosti, Štulić, Leiner i Hrnjak zakazali su u Kulušiću pet koncerata za redom – što nikada nikome drugome nije palo na pamet – da bi im, suočeni s rasprodanom dvoranom, pribrojili još dva. Svirali su sedam dana u nizu, puni tjedan od ponedjeljka do nedjelje, i tako postigli apsolutni rekord kluba u Hrvojevoj ulici. U potpunoj suprotnosti s kratkim, koncentriranim nastupima Filma, Idola ili Haustora, Azra bi na koncertu, također bez odmora i zastajkivanja, izvodila oko pedeset pjesama, dva i pol sata neprekidne svirke. Štulić nikada nije štedio publiku, nikada nije ograničavao repertoar samo na objavljene pjesme, nikada se nije pribojavao da će im nepoznate pjesme dosaditi – tu vrstu kalkuliranja on jednostavno nije razumio.
"A poslije koncerta, Johnny bi znao skinuti cipelu i iz nje istresti deci i pol znoja" posve uvjereno tvrdi Boris Leiner, dodajući tako još jednu u nizu priča o Štuliću u kojima je teško ustvrditi gdje prestaje stvarnost, a počinje mit. "Takvi su to bili koncerti..."
Od koncerta do koncerta, trojac je živio životom koji odgovara romantičnim predodžbama o rock'n'rollu – ili na pozornici, ili u studiju, ili na putu, neprekidno zajedno, uz prezasićenu koncentraciju zbivanja i događaja, u stalnom pokretu.
"Negdje iza ponoći završili smo svirku negdje u blizini Zagreba, i odmah autom krenuli prema Skopju", priča Mišo Hrnjak. "Sutra navečer imali smo tamo koncert, prije toga neki intervju na radiju i morali smo žuriti. Ja sam vozio, a tek sam položio ispit. Boris i Johnny su spavali. Čitavim putem preko Beograda i onda na jug prema Skopju – negdje iza Niša pokušao sam prestići dva kamiona, ali se iza zavoja odjednom preda mnom pojavio veliki crveni auto i jedva smo se mimoišli. Mogli smo poginuti sva trojica..."
Takvi kratki bljeskovi uglavnom su jedino što je preživjelo u sjećanjima glavnih junaka, bljeskovi koji svjedoče da su, zajedno sa slavom, dobili i život kaotičnog ritma, koji ih je doveo na rub pucanja.
"Osamdeset i prva bila je grozna, stalno smo svirali i uopće nas nije bilo kod kuće", složit će se Davorin Bogović. "To nisu bile turneje poput ovih danas, kada tri koncerta zovu turnejom – bili bismo na putu i po mjesec dana."
Ta izuzetna godina u kratkoj povijesti novog vala burna je i zbog toga što se, kao posljedica svih ploča i koncerata, u životima svih aktera, pojavio novac. Nije tu bilo mnogo novca, složit će se svi redom – i doista, lako je utvrditi da se nitko nije domogao svote s kojom bi mogao započeti neki ozbiljniji plan ili investiciju, a kamoli s kojom bi se zbrinuo na duže vrijeme.
"Nitko od novovalovaca nije kupio razglas, čak ni kombi", sažeo je Maks Juričić.
No, bilo je dosta za bezbrižan život. Bogović se sjeća da je tog ljeta dobio predujam honorara za ploču Crno bijeli svijet, "bilo je to dosta love", kako je rekao, i sve se potrošilo u dva tjedna. S punim džepovima otišao je u Bašku na otoku Krku, gdje je imao i stan i hranu, tako da to ne treba pribrojiti popisu troškova, i prijatelje častio "kao u vesternima", s bocom na šanku. Viski je tada bio razmjerno rijetka pojava, piće za bogatije koje se nije moglo dobiti baš u svakoj birtiji, a za hotelskim barom, gdje je Bogović naručivao, imali su jednu jedinu vrstu – Teachers. Naručio bi čitavu bocu i čaša koliko je bilo prijatelja, častio bi čitavo društvo, rastakao bi viski dok ne bi stigli do dna, pa bi onda naručio novu bocu – Davorin Bogović tvrdi da su likvidirali sve zalihe Teachersa u Baškoj, a posljednju bocu ponijeli su "za po putu", i ispraznili je, navodno, za vožnje do Zagreba.
Dubravom još i danas kruže sočne legende o taksijima, rundama i uopće – provodu za čitavo društvo, koje je Rinči galantno plaćao.
"Svega je bilo puno – i koncerta i novaca, trošili smo i sebe i lovu doista neumjereno", složit će se Leiner.
Kao u melodramama, stigla je zaslužena satisfakcija za sve one dane koje su proveli praktički praznih džepova. U počecima, trojka u Azri dijelila bi honorare na jednake dijelove. Sada su promijenili pravila: Štuliću, kao skladatelju, pripada polovica, a Leinier i Hrnjak dijele drugu polovicu. U ono što je u počecima bila zajednička strast i zabava, kreativna igra, uvlačila se ekonomska logika.
Oni su jurili iz grada do grada, ja s koncerta na koncert – i jedni i drugi sad ovdje, sad tamo, kao kuglice u fliperu, koji su, recimo usput, u to vrijeme bili iznova otkriveni trend, pomodna igra koju smo po diktatu naših životnih autoriteta prihvatili kao stil generacije ("pet dinara u džuboks, pet dinara u fliper, pet piva u sebe", pjevao je Jura Stublić, a Polet je, uz agresivnu reklamu, organizirao natjecanje u fliperima) Navečer na koncertima, a danju uglavnom na ulici, jer tog su se proljeća, ako se dobro sjećam, na ulicama pojavile ulične terase. Pizzerija Zadar na cvjetnom trgu, i opskurni lokal uz Jugoton u Bogovićevoj – nikako mu se ne mogu sjetiti imena, pouzdano znam tek da smo ga zvali Šok soba – prvi su na trotoar iznijeli stolove i stolice. Bio je tu i Kavkaz, još nešto poslije jedna ili dvije birtije u gradskom središtu – na gradskim se ulicama pojavilo tih nekoliko terasa, što osobno pamtim kao jedan od najvažnijih događaja iz vremena svog školovanja, čudesnu preobrazbu dosadnih ulica koja nam je omogućila da u potpunosti i komforno uživamo u jedinom što nas je zanimalo – gubljenju vremena na gradskom asfaltu. Kad danas pokušam zbrojiti kolike sam sate proveo na terasi u Bogovićevoj ili na svojoj stalnoj osmatračnici pred Malim Kavkazom, ne mogu a da pritom, uz dubok uzdah, ne zavrtim glavom. Sjedili smo satima, danima i tjednima, bez osobitog posla, promatrajući prolaznike ili pažljivo prateći kako nad ulazom u kino Zagreb mijenjanju reklamna platna s ispisanim imenima filmova – najprije Ko to tamo peva, pa nekoliko mjeseci poslije Samo jednom se ljubi, Sjećaš li se, Dolly Bell, jer uza sve ostalo, osamdeset i prve su i s festivala domaće produkcije u Puli stizali filmovi koje ćemo, kao dio generacijske povijesti, prepričavati ostatak života. Svuda oko nas rasle su goleme bundeve, i to na škrtim i oduvijek slabo rodnim poljima, a mi smo se brzo navikli na to obilje, nismo gubili vrijeme razmišljajući je li uvijek bilo tako, nesvjesno smo vjerovali da će od sada uvijek tako biti i da je to jedino važno... Izravno s velikog beogradskog filmskog festivala FEST u kina je također stigao i Dečko koji obećava, film Miše Radivojevića, koji je rekordnom brzinom na celuloidnu vrpcu prenio bajku o beogradskoj muzičkoj sceni u nastajanju. Bila je to priča o momku koji je napustio studij medicine i predao se rock'n'rollu – što je odluka koju bi svatko od nas također bez dvoumljenja potpisao – u kojoj glume likovi iz Šarla akrobate, sviraju Idoli, a sve se događa u SKC-u, film u kojem se likovi ponašaju drsko i preziru tabue, film u kojem su stari frustrirani, a mladi superiorni, film impregniran pjesmama Pankrta, Parafa, Kazališta, Orgazma, film u kojem se, kao i u najboljim pločama tog vremena, osjeća nešto od mirisa i okusa vremena, iz kojeg se može iščitati fascinacija koju smo svi mi redom osjećali... Nova je scena tako, praktično u istom paketu s novim grupama, porodila i pravi, istinski film, možda jedini rock-film ikada snimljen u Jugoslaviji, proširila se i na veliko platno, što je u našem doživljaju imalo iznimnu težinu: smatrali smo to znakom da se naša muzika proširila i u sfere koje smo smatrali ozbiljnijom, vrednijom umjetnošću.
Donedavna zatvorene institucije nadmetale su se odjednom koja će zauzeti otvorenije stajalište prema invaziji rockera, otvarala su se vrata donedavna čvrsto zatvorenih utvrda. Muzička omladina na primjer, pretplatni ciklus kojim se srednjoškolce i starije osnovce nastoji privoljeti da zavole operu i klasičnu glazbu – premda je učinak uglavnom bio potpuno obrnut – u svoj je program te godine uvrstila i rock-koncert. Odabir je, reda radi, bio pomalo konzervativan, za brojnu muzičku omladinu na tri je uzastopna koncerta u istom danu svirala neekscesna grupa Leb i sol, ali ipak: bio je to slučaj koji se nikada prije nije mogao dogoditi.