Priča oJoseu

Eliseo Alberto de Diego

(Fraktura, Zagreb, 2002.)

O ROMANU:

Roman Priča o Joséu metaforična je storija u kojoj se ogleda suvremeno ljudsko društvo, kriminal, zločin i kazna. Roman je to pisan u najboljoj maniri magičnog realizma južnoameričkih autora.
Mladi kubanski emigrant José živi i radi s ocem stolarom na Floridi. Međutim, njegov se život u potpunosti promijenio kada je u želji da obrani svoju prvu ljubav kao sedamnaestogodišnjak ubio čovjeka. S 33 godine postao je sve ono što društvo u zatvoru od kriminalca može stvoriti i tada mu se pruža šansa da umanji kaznu tako da dio odsluži u zoološkom vrtu kao živi primjerak svoje vrste - čovjeka. U tako stečenoj "slobodi" i novom životu, José postaje medijska zvijezda. Ponovno se zaljubljuje, a priča dobiva neočekivan obrat.
Priča o Joséu roman je o čežnji za slobodom, ljubavlju, ispričan na posve neobičan i zanimljiv način.

1. POGLAVLJE:

Bog bi želio da Bog postoji. Zbog tužnih stvari u životu, u nedjelju 13. veljače 1983, dan uoči Svetog Valentina, emigrant José González Alea smatrao se dužnim ubiti u obranu ljubavi, što je zakoniti oblik ubojstva u samoobrani. Imao je sedam tisuća tristo noći da zaboravi taj uzgredni događaj, i na kraju je u tome i uspio, no tijekom dugog vremena nije mogao ništa drugo nego prisjećati ga se. Jednoga utorka, dok je u ćeliji čekao posjet oca Anselma Jordána, José je nakanio iscijediti najbolje iz svog zlog sjećanja i tom je prilikom iskopao tek tri gorke kapi: sjenu Dorothy Frei (malene Lulú) koja je izgubila obrise među polusjenkama ćelije, oči mrtvaca u trenutku kada mu je zabijao stolarsko dlijeto i glas suca dok je diktirao presudu. Svjedočenje djevojke utjecalo bi na odluku porote, tako je rekao njegov službeni odvjetnik, no José se pozvao na pravo da zaštititi identitet jedinog svjedoka koji je mogao dokazati njegovu nevinost. Tom časnom gestom, svojstvenom sedamnaestogodišnjem kavaliru, koji do gluposti živi u iluzijama, odrekao se slobode i mladosti. Sada je punio trideset i tri godine, i nije imao kome povjeriti svoj strah. Prema naredbi upravitelja zatvora, tog su mu jutra dozvolili da ostane u krevetu dulje nego što je bilo dozvoljeno, nakon ručka ostao je u blagovaonici, ne obazirući se na poziv za izlazak, a kada su mu se približili stražari izrazio je iznenađujući zahtjev: "Želim vidjeti Anselma", te je vratio nedirnuti poslužavnik. Nitko se nije suprotstavio. U predvečerje, zatvorenici su slušali kako kao i uvijek, u ritmu rumbe, pjeva isti napjev, Billy the Kid oženio se malenom Lulú… José je bio Kubanac. Iz Atarésa, opasne četvrti. U suton su sunčeve zrake ulazile kroz krovni otvor i osvjetljavale dijelove murala, kojeg je ugrebao u zid. Oko zaljeva uskoga ušća, lepezasto se širio grad kojim je dominirao kip Krista, provirujući licem iznad polja radara.

José je poskočio i snagom ruku uspio doseći krovni otvor, narančasto sunce - i Dorothy Frei u daljini. Prvi put vidio ju je u nekoj diskoteci u Caracol Beachu, na Badnjak 1982, njezine osamnaestogodišnje grudi poskakivale su ispod lagane majice. Imala je kratku kosu i šiljati nos. Kubanac se zaludio u trideset sekundi bestežinskog promatranja. Jedva da joj je uspio išta reći prije nego što je zagrljena, s mišićavim mladićem, pobjegla na motoru, a njemu je ostala bol u tijelu, koju ništa nije moglo stišati, ni ljekoviti napitak od lipe, niti noćne šetnje plažom. Mjesec i pol tražio ju je po kupalištima toplica, na raznim zabavama, a pronašao ju je u salonu za uljepšavanje u Santa Feu, gdje je Dorothy radila kao frizerka. Taj slučajni susret bio je dokaz koji ga je uvjerio da će, na kraju, biti sretan. U sedam dana šišao se četiri puta, zadnji je put izašao iz salona obrijan na nulericu kao kakva zvijezda L. A. Lakersa. Za njegovog oca, stolara Menelaa Gonzáleza, bio je to očiti znak da momak prolazi kroz teško razdoblje. Kada akrobat skakuće s trapeza na trapez bez zaštitnih mreža, najbolji način da mu se pruži pomoć je moljenje svetom Telmu, zaštitniku putnika. To je učinio Menelao. Tjednima prije bijega s Kube zapamtio je molitvu i opsesivno zavolio njene stihove. Između Božića i noći prije Sv. Valentina, njegov je sin zanemario posao u stolarskoj radionici. Bio je odsutan mislima. "Obješeni ti je za petama", rekla mu je gatara u turskoj kavani, a njezina su predviđanja samo ponovno potvrdila ono što je u dlanu vidio stari Perucho Carbonell, njegov krsni kum, kojeg je priupitao za savjet u staračkom domu slobodnih zidara Santa Fea. Pronašao ga je u aleji bijelih ljiljana, kako plete rukavice za zimu: "Tvoja koža, mladiću, ima temperaturu iguane." Otkada je, od šećerne bolesti, oslijepio, Perucho je gledao jagodicama prstiju. "Obećaj mi da ćeš učiniti suprotno od onoga što budeš želio, kada ćeš htjeti reći da, reci ne, ako ti se strašno spava, ostani budan, a ako te mori glad, siši naranče. Sve ono za čime žudiš, bit će protiv tebe", rekao je i pospremio vunicu. Kada je čuo korake svoga kumčeta kako se udaljavaju hodnikom, znao je da ništa i nitko neće moći zaustaviti lavinu boli koja je lebdjela nad njime. Nije trebalo dugo čekati, rastresen zbog privlačnosti nesuzdrživog i tajnog osjećaja, José je bio dokaz da ljubav može razoriti čovjeka u jednom treptaju, noge stolaca lijepio je na ormare, daske je blanjao do debljine kartona. Na jednim je vratima umjesto djeteline s tri lista, izrezbario karikaturu Plutona kako jede kolač od jagode. "To je prestrašno, sine, oblaci nisu stvoreni da se hoda po njima, nego da se lebdi iznad njih", rekao je Menelao, "osoba tvoje nestalnosti trebala bi se posvetiti izradi kolijevki." Za razliku od Menelaa, Regli, starijoj Joséovoj sestri, sve je bilo jasno, ako je za doručak sirovu mrkvu umakao u čokoladu i ako je krpao hlače i urezivao slovo L u kokosove palme, mora da je bio zaljubljen poput budale, jer samo zaljubljene budale izlaze na ulicu s krivo zakopčanom košuljom, rupom na hlačama, remenom izvan petlje i različitim cipelama, desnom crnom i lijevom smeđe-sivom.
"Obuci se lijepo, brate. Pazi na to. Izgledaš poput strašila. Što će misliti frizerka? Kada se vratiš u stvarnost, doživjet ćeš strašan tresak."
"Noćas me nemojte čekati."
José je mirisao na mirisnu vodicu od lavande.
"Sretno sine. Imaš li novaca?", rekao je Menelao.

Sreća. José je osvojio malenu Lulú na balkonu kina, gdje se genijalno dosjetio kako ubrzati poneka milovanja na ludom putu prema sreći. Osjetio se toliko slobodan u svom skrovištu da joj se čak usudio mijesiti desnu dojku. Više ništa nije moglo zaustaviti njegovu želju da je učini svojom ženom. Svojom prvom ženom. Svojom prvom suprugom. Vrlo malo su saznali o indokineskim ljubavima o kojima se radilo u filmu, jer posvetili su se ljubljenju u posljednjem redu, dok su dijelili vrećicu kokica. Poneki rastuženi gledatelj mora da se zapitao zbog čega ono dvoje mladih cupka po foajeu ako su protagonisti umrli u Tonkinškom zaljevu prilikom potonuća jedrenjaka koji ih je vodio u bolju budućnost. José i Dorothy Frei nastavili su podgrijavati strasti na klupi Coral parka, koja se nalazila blizu rotonde izvora, između djelića rumbi koje je Kubanac čuo na bembésima* Atarésa, uvjerili su se da seks ne mora biti grijeh, kao što je mislila ona, nego možda čudo, kao što je želio on. Billy the Kid oženio se malenom Lulú…, pjevali su. A onda su se njihove pješčane kule raspale u trenutku. Neki je pijanac, prijeteći pištoljem, namjerio silovati Dorothy Frei. Za vrijeme suđenja saznalo se, zvao se Wesley Cravan, star dvadeset i jednu godinu, igrač američkog nogometa, prethodno nekažnjavan, koji je od podneva pio u nekom podrumskom baru, s jasnom namjerom da utopi tugu koju nitko nije uspio odgonetnuti. U trenutku napada Wesleyu Cravenu već je bilo svejedno, a Joséov je strah bio tako velik da ga je četiri puta ubo stolarskim dlijetom. Quarterback** je osvojio nekoliko jardi i srušio se na leđa iza grma ruža. Oči su mu izgledale poput žabljih. José mu je bacio jaknu na lice. Lulú je drhtala.
Prva Joséova reakcija bila je da nestane, ali neka druga vrsta straha obavila je njegovo tijelo. Znao je da bježanje predstavlja korak unatrag, okretanje leđa zidu, a prije ili kasnije zidu je kraj i nema povratka. José je odveo malenu Lulú do autobusne stanice i dao joj je, ni ne znajući, dvadeset i šesti, ujedno i posljednji, poljubac njihovih usana. Lulú je stisnula nos uza staklo. José je obavio dva telefonska razgovora iz javne govornice, nazvao je svoga oca i prvu pomoć. U kući se nisu javili. "Probudi se, tata!" Za deset minuta došla su ambulantna kola - i kiša, koja sve ispire. Bolničari su pronašli sportsko tijelo Wesleya Cravana i jaknu zamrljan krvlju. "Moja je", rekao je José i približio se prošavši između žalosnih vrbi. "Također i oružje." Lisice su bile toplije nego njegove ruke. U policijskoj je stanici rekao istinu koje se sjećao, ispričao je kako mu se sledila krv u žilama kada je osjetio Colt '45 zalijepljen među obrvama poput zle misli, priznao je da je zabio alat do drške jedan, dva, tri, četiri puta, ali je pazio da ne razotkrije ime djevojke, preuzimajući na sebe potpunu odgovornost za događaj. Na pitanje istražitelja, pokušao je objasniti zašto uvijek nosi dlijeto u jakni. Daktilografkinja je pogriješila, i u zapisnik, tamo gdje bi trebalo stajati dlijeto, zapisala je bodež. Na toj je pogrešci svoju obranu bazirao nekompetentni kriminalist Spencer Lund, službeni odvjetnik, čime je pridonio da članovi porote smatraju njegovog klijenta vulgarnim banditom, a ne mladim stolarskim šegrtom koji je urezao slovo L u sve palme Caracol Beacha. José je bio osuđen na 20 godina zatvora. Više nikada nije čuo ništa o malenoj Lulú, osim u svojim snovima. Nije bilo gore kazne od zaborava.

U nekim je situacijama sjećanje jedan od oblika nježnosti. Tada se zove nostalgija. Ima ljudi koji ne znaju što učiniti s njome. José, na primjer. Petnaest godina nakon zločina, primoran da donese odluku koja će mu promijeniti život, osjetio se bespomoćnim. Ponovno je slušao bubnjeve kubanskog guaguancóa*, a malena Lulú nije imala lica. José ga je potrošio, priželjkujući je svake noći ispod pokrivača. U šatoru sastavljenom od prekriženih koljena prepuštao se obilnim masturbacijama. Svaki je dan prolazio brzinom puža, koliko god da se vještinom brodolomca trudio prebroditi svoju nepovratno izgubljenu supružnicu. Gašenjem svjetala u ćelijama, postajao bi zatočenikom svojih želja. Posuđivao im je ruke. Dorothy Frei ga je zavela, ona ga je ukrotila. Njezina slika je blijedjela, prvo je izgubila vršak brade, barem osnovni obris vilice, zatim zube, pa usta i luk obrva, možda gustih, pogled je, više nego oči, odolijevao stalnim zloupotrebama očaja, dok nekadašnja ljubav nije završila pretvorena u čistu mržnju. Od nje su ostali samo kratka kosa i šiljati nos, i tako ju je urezao u zid ćelije, djevojka koja šeće u sjeni palmi, koje nikada nisu postojale na havanskom malecónu* - gdje sunce zalazi na horizontu, a ne iza radara Meteorološkog instituta kako je prema sjećanju oblikovao José. Jer njegovo je sjećanje bilo ogromni kaos, stotine milja odvajale su ga od njegovog otoka, izgubljenog zauvijek u surovoj magli djetinjstva. Mural je prikazivao nestvaran svijet koji povezuje dijelove Atarésa s kutcima Key Biscaynea i Santa Fea, bez ikakvog logičnog ili zemljopisnog kriterija. Tamo gdje se gradić Alamar proteže prema plažama na istoku, izronile su toplice Caracol Beacha, Brickell Avenue završavala je naglo u šetalištu del Prado i na svakom je uglu imala postavljene lavove od bronce. Coral park se produživao do onoga što bi trebao biti Park bratstva, oblikujući onu istu šumu tužnih vrba, a zajedno s tako prepoznatljivim zgradama poput Foscae, Capitolinia Nacional ili Plaze de la Revolución, dižu se Hotel Fontainebleau i Freedom Tower, stara secesijska carinarnica koja je ugostila prve prognane Kubance. Odjednom, prisjetio se drugog pejzaža, spomenika generalu Antoniju Maceu, možda kuće nekog prijatelja ili bejzbol igrališta u Cerru, njima je pridodao eklektičnu kuglu, te je svojevoljno prilagodio stvarnost svojim konfuzijama. Café Esther's otvarao je svoja vrata na Ulicu generala Máxima Gómeza, ali Ulica Gómez nije se nalazila kod Ulice Neptuno y Zulueta s restoranom El Floridita na uglu, nego na obalama Fort Lauderdalea. José je zamislio kartu-sliku na kojoj su se jahte milijunaša popravljale u brodogradilištima Casablance, a dimnjaci Tallapiedre dimili su se iznad Haileaha, a ne u predgrađu Melones, dok je Menelaova radionica graničila sa slastičarnicom Coppelia, a autocesta s četiri traka spajala je 8. ulicu u Miamiju i havanski Tunel, prelijećući pod oštrim kutom kip Krista, koji je s postolja izgledao kao da je spreman oprostiti svojim razmetnim sinovima. Narančasto se sunce utapalo na horizontu. José je pustio željezne šipke i pao. Dopuzao je do kreveta. Otac Anselmo Jordán kasnio je cijelo stoljeće. Uskoro su trebali upaliti žarulje.

Bivši robijaš, Ruy Doktor, krivotvoritelj putovnica, napisao je u svojoj knjizi neugodnih sjećanja da je ponekad vikendom nekakav ženski parfem znao preplaviti zatvor, "miris na frizeraj", kaže u šali. Pretpostavio je, bez dokaza, kako je Kubanac zaveo Gala Lautiera, iliti Mačku, džepara s Martiniquea koji je bio predodređen da vlada u toj košnici opasnih trutova. Sigurno je samo da je José prestao biti José. Dosadio je samome sebi. Nije odgovarao na očeva pisma. Živio je klonulog duha. Kada se odrekao svog vlastitog dostojanstva naučio je iskorištavati nemoćne i uživati u poroku kao u vrlini. Zaboravio je vrijednost dobrote, plemenitost oprosta, svrhu požrtvovnosti. Ubrzo je svrgnuo fašista Leea Sheltona s čela najopasnije bande u zatvoru. Od tog trenutka počeli su ga zvati Pepe Kid. Mnogi su optuženici bježali od njegovog prisustva. Nasilje truje. Kada je prestao izvoditi ludosti (štrajkovi glađu, neposlušnosti, tri pokušaja bijega), lista njegovih nedjela narasla je do te mjere da je sudac njegovoj kazni dodao trideset godina. Na dan kada su mu izrekli kaznu, Perucho Carbonell pješačio je od staračkog doma slobodnih zidara do Državne kaznionice i zatražio je da vidi svoje kumče. José ga nije želio vidjeti, ali ga je nešto, nakon što je preispitao sebe samoga, uplašilo da bi ovo mogao biti njihov zadnji susret te je na posjet došao bosonog. U sobi nije sjeo na stolicu na kojoj sjede optuženici, nego je stao uza zid koristeći prednosti koju mu je davala sljepoća njegovog kuma. "On je starac", pomislio je José. Promatrao ga je u tišini, želio je napamet naučiti kako izgleda. Nikada ga nije vidio tako sijedog, ili je možda duga i neuredna kosa još više isticala polarnu bjelinu otpalih vlasi. Dvije duboke brazde urezale su mu se u obraze. Lice, rijeka zelenih bora. Štap - komad drveta guayabe. Kaki košulja, zakopčana na vratu. Naramenice. U džepu, olovka. Njegovi su cvikeri bili zašiljeni na krajevima poput ženskih, bili su presvijetli da bi sakrili te mrtve oči koje su nekada bile vizionarske. "Znam da si ovdje, nećeš me prevariti", rekao je starac. "Osjećam tvoj miris, a to je miris na sumpor. Ne predaj se. Ne odriči se života." Perucho je pola sata iza stakla pleo šal. Zviždukao je neku melodiju, čije riječi govore o rastanku, Nemoj me pitati zbog čega sam tužan, jer ti to nikada neću reći, dijelila si sa mnom moje radosti, ali nisi moje patnje, zašto?… "Sine, zašto bježiš? Ovaj šal nije za tebe", rekao je Perucho dok je odlazio, naslonjen na štap - i pod težinom tolikih godina, grana se, iako tvrda, savinula. Joséa više nitko nije došao posjetiti.
Galo je bio jedini koji se usudio nastaviti družiti s Kubancem, i od pretendenta pretvorio se u njegovog osobnog čuvara. Možda ovi pojmovi nisu potpuno točni. Junaštvo i vjernost nisu dovoljni da bi objasnili njegovo ponašanje srednjovjekovnog štitonoše, u liku vitkoga Sancha, uvijek na usluzi drugom smušenom Quijoteu. Treba shvatiti potrebu za idolom u pubertetu za kojim se pati u toj dobi, posebno kada se mladost troši u nekom smetlištu tako negostoljubivom poput strogo čuvanog zatvora, okružen ubojicama, silovateljima, trgovcima drogom i ponekim nesretnim i nevinim. José se nije rugao njegovim ruževima a la Naomi Campbell, niti njegovom nestašnom micanju prćaste stražnjice, niti njegovoj perici - danas plavoj, sutra bakrenoj. Ruy je prepoznao korisnost takvog odnosa. Galovo mršavo tijelo obilovalo je željom za životom, ali također, reći će to on sam u jednom srdito tužnom pismu, bio je "sapun na podu kupaonice." Tko je ikada bio uhićen, razumije stravično značenje ove rečenice.
Izmučena samoća može biti iskustvo koje nagriza. Čovjek ostaje u vrtlogu svoga vlastitog uragana, odijeljen vizijama vanjskoga svijeta koji je uvijek centrifugalan, od kojeg dolaze leteći fragmenti, iskrivljeni glasovi, prolazna lica. Drugim riječima, samoća je slična zabavnom parku u kojem su svi strojevi upaljeni (autići, veliki kotači, patke na pomičnim šinama, rollercosteri), no nema nikog živog na vrtuljcima. Šećerna vuna, širi se oko strojeva dok potpuno ne prekrije čitav park. José to nije znao, nitko mu to nije rekao. Naučio je na vlastitoj koži. Oh, malena, nevidljiva Lulú. Billy the Kid oženio se… Pjevanje je bilo jedini dopušteni način sjećanja. Jeka u paviljonima umnažala je ritam rumbe.

"Oprosti zbog kašnjenja", rekao je otac Jordán prilikom ulaska u ćeliju u društvu Morantea, zatvorskog čuvara. Pala je noć. "Kažu da želiš razgovarati sa mnom. Što se događa, sine?"
"Što, što se događa?", José je spustio glavu i promrmljao nešto. Kada je podigao lice, rekao je: "Kako bi bilo da pričamo o kurvama?", nasmijao se. I Morante se nasmijao. Anselmo im je dopustio da urliču koliko su htjeli. Kubanac je izbacivao riječi između balavih napadaja smijeha. Mucao je: "Vi ćete pomisliti da sam pravi kučkin sin. I imate pravo."
"I ja to potvrđujem, oče", rekao je Morante.
"Varaš se José. Prepoznajem taj ton. Tvoja drskost prikriva uplašeno mače."
José je napravio patetičnu grimasu.
"Nisam preplašen."
"Zašto onda neprekidno trepćeš?", uzvratio mu je svećenik.
Morante se ispričao, morao je dovršiti križaljku. Udaljio se hodnikom. S časopisom u ruci dodirivao je vibrafon rešetki ćelija.
"Uzmi si vremena José. I ja sam seronja."

Župljanske domene oca Jordána obuhvaćale su neuralgične točke Santa Fea, državni zatvor, privatnu ludnicu, nekoliko studija za snimanje pornografskih filmova, te sportski stadion, aluminijsku arenu koja se mogla pretvoriti u boksački ring. U deset godina apostolske misije naslušao se perverzija koje su nepojmljive jednom svećeniku, i čak su poglavari nuncijature priznavali junačke podvige njegove službe. Oprostio je grijehe osmorici osuđenika na smrt, imao je beskrajno strpljenje za slušanje progoniteljskih delirija svojih bolesnih luđaka, bio je uz dvojicu bivših šampiona teške kategorije u trenutcima njihove smrti i brinuo se za mnogobrojne protuhe koje su pile zatrovani špirit ispod mostova autoceste, i iako ga je većina katolika Santa Fea obožavala zbog njegove duhovnosti iskušane teškim iskustvima, bojali su se njegovih izljeva. Bolje rečeno, njegovih andaluzijskih izljeva. Njegovoj čvrstoj posvećenosti pozivu treba dodati vulkanski temperament, divlju zbirku vulgarnih poslovica i Rasputinov genij. Među osuđenicima se ponašao kao osuđenik, a pred boksačima nikada nije pokazivao svoj džeb*, makar ga stisnuli uz uže. Zainteresirao se za Joséov slučaj, jer je u jednom trenutku svoje misionarske kalvarije imao priliku polaziti tečaj o sv. Ivanu Bosku u sjemeništu u Havani, i nakon toga je pomno pratio inkarnacije maloga otoka. Ipak, čitavo desetljeće nije uspio smekšati oklop Havanca i već ga je smatrao izgubljenim slučajem, kada mu je čuvar Morante rekao da ga Pepe Kid želi hitno vidjeti. Ima dana koji nikada ne završavaju, dolaze obilježeni crveno da se ne zaboravi kako je svojevoljnost srž života - svejedno jesu li zaslužene ili ne sve njegove iracionalne izvedenice. Svećenik se vraća sa župnoga groblja, a noć prije proveo je u pogrebnom poduzeću gdje je molio Očenaš za Očenašem tražeći od Boga dobrostivost. Jedna se mlada župljanka, smoždena emocionalnim gubitkom, predozirala barbituratima u jednom od svojih ponovnih napada. Za njega, koji ju je u ispovjedaonici savjetovao svake nedjelje, to bi se trebalo smatrati prirodnom smrću. Ako je te večeri radije otišao u zatvorsku kapelu nego u župu, bilo je to stoga što je htio biti zaista blizu pakla, možda bi ga od tamo, iz najokrutnije rupe grada, gdje su mnogi, također, ostavili za sobom sve nade, On mogao saslušati. "Požurite, oče" rekao je Morante. Već je u paviljonu začuo melodiju u ritmu rumbe. Billy the Kid oženio se malenom Lulú… Loš predznak. Dok je bio sjemeništarac, proučavao je ponašanje samoubojica i znao je da neki rade svakodnevne stvari dok pripremaju vješala. Žene ribaju podove kuća i peru prljavo rublje. Muškarci čiste cipele ili pjevaju. Tako održavaju um zaposlenim. To jutro kada se smrtno nagutala barbiturata, djevojka je kupila dvije ulaznice za koncert portugalskog fada, ali je i pospremila svoj ormar s odjećom i naučila jednu partituru za gitaru, u pismu je poručila svojoj braći neka odu na koncert da karte ne bi propale. Samoubojice su i sudac i optuženik. Trebaju obred. Presuda. Ceremonija vjenčanja sa smrću. Prije nego što se objesi svaki obješeni mora biti svoj vlastiti krvnik. Joséu je trebalo tri sata da ispriča užase svoga života. Osjećao se opsjednut svojim drugim Joséima, onima kojima je mogao biti, a propustio ih je zbog stolarskog dlijeta. Stavio je grijehe u ruke oca Anselma Jordána. Bili su teški. Jednu tonu. Tonu gadosti.

"Sveti Bože! Potreban ti je psihijatar, a ne svećenik", rekao je župnik nakon što je čuo Kubančevu ispovijed.
"Samo sam želio s nekim razgovarati. Čekao sam Vas satima."
"Morante, otvori vrata!"
"Što se zbiva s Vama? Nemojte me napustiti."
"Dobro slikaš. Što je to? Radari?"
"Bojim se, jako se bojim", rekao je José i uhvatio se svećeniku za halju. "Ja ne vjerujem ni u majku koja me je rodila, ali Vi da."
"Pusti me, do vraga!"
"Sranje! U kurac! Predložili su mi da polovicu svoje kazne živim kao životinja. Što da radim? Trebam odgovor."
"Ovdje ti je moj odgovor", rekao je svećenik. Nije baš pazio na riječi. "Prihvati, i neka Bog bude onaj koji će ti oprostiti, a ne ja."

Morante nije mogao pronaći ključeve ćelije. Nespretnost ga je ozlovoljila. Čistim instinktom preživljavanja, José je, izbjegavajući ga, poskočio. Čuvar ga je opalio kvakom u trbuh, zatim lupio nogom u jaja, pa udarao nekoliko puta rukom. Ako se ičime hvalio, bilo je to onda njegovo divlje zanimanje pokoravanja ljudi. Kada je José pao na noge oca Jordána, na njegove skromne sandale, ruke su mu bile na leđima zavezane lisicama. Svećenik je želio odgovoriti na Moranteovo maltretiranje. Šaka mu se zaustavila u zraku.
José je proveo ostatak ožujka u krevetu, pokriven od stopala do glave. Ruy Doktor potvrđuje da iskusni zatvorenici razviju šesto čulo koje im omogućava namirisati napetost koja se razlikuje od atmosferske, tišina paviljona prenosi "miris na kost natopljenu opasnošću" i iako nedostaje informacija iz prve ruke, starci stariji od najstarijih obavještavaju na barometru kože da se nešto treba dogoditi svakoga časa. Zidovi se umire. Muhe smire svoje sisaljke na krovovima. Drvo škripi. Zvukovi dalekog i slobodnog svijeta dolaze živi, izobličeni, a trube autobusa, motori brzih motocikala, sirena neke krstarice, ostaju uhvaćeni u labirintu uha, podražujući osjetljive koščice bubnjića. I najlaganiji zvuk (kuhača koja padne na pod) odzvanja poput zvona. "Ljudsko je tijelo antena", piše Doktor dok se prisjeća povika oca Jordána kako zove pomoć i prima nijemog Joséa, dotučenog nesrećom. Nikada ga nisam vidio tako neukroćenog i pitomog u isto vrijeme. Pepe Kid nije se planirao ubiti, kako je pretpostavljao svećenik kada je dolazio u zatvor, želio se prezirati. Njegovi su kolege mislili da, u njegovom slučaju, mirenje sa sudbinom znači predaju, strah se poput grude snijega kotrljao hodnikom i svi su se osjećali krivima zbog nečega što nisu napravili. Pokrivač je prekrivao Kubanca od obrva do gležnjeva, kada mu je Morante donio večeru, pažnja koju su zaslužili samo neukrotivi zatvorenici, José je pokazao stopalima da ne želi jesti, stišćući i uvlačeći nožne prste. Napon je bio nizak, tako da je žarulja treptala u intervalima, a Krist sa San Cristóbala u Havani pojavljivao se i nestajao na žbuci zida.

Eliseo Alberto de Diego, Lichi (Arroyo Naranjo, Kuba 1951), oduvijek je sanjao da će postati pijanist i osvajati šahovske turnire. Studirao je novinarstvo u Havani. Do 1990 živio je i radio u Havani, a tada je emigrirao. Trenutno živi u Meksiku.
Bio je glavni urednik časopisa El Caimán Barbudo (Bradati kajman) i Cine Cubano. Do danas, napisao je devetnaest filmskih scenarija, među kojima za filmove Guantanamera, El elefante y la bicicleta (Slon i bicikl) i Cartas del parque (Pisma iz parka). Na Kubi je objavio knjigu pripovijetki La fogata roja (Crveni krijesovi), 1983, za koju je dobio nagradu "Premio Nacional de la Crítica" (Državnu nagradu književnih kritičara) i tri zbirke pjesama Importará el trueno (Važan je prasak), Las cosas que yo amo (Stvari koje volim) i Un instante en cada cosa (Jedan trenutak u svakoj stvari).
U emigraciji je tiskao raspravu Informe contra mí mismo (Izvještaj protiv samoga sebe), 1997, ovjenčanu nagradom "Gabino Palma", nakon čega mu je zabranjen povratak na Kubu. Objavio je romane La eternidad por fin comienza un lunes (Vječnost napokon počinje jednog ponedjeljka), 1992. i Caracol Beach, 1997, za koji je dobio "Premio Internacional Alfaguara de Novela" (Međunarodnu nagradu Alfaguara za roman) 1998. godine.
Unuk pisca i pijanistice, sin i nećak pjesnika, bratić glazbenika, brat crtača, blizanac ugledne spisateljice, ujak fotografa i prijatelj plesačica rumbe, Lichi pripada obitelji utemeljenoj na kubanskoj kulturi. Smatra se sretnim čovjekom. Čuva neobjavljeni rukopis svog kratkog romana, Tratado Elemental de Ilusiones (Prvotni ugovor o prijevarama), u kojem govori o snovima, nemogućem i šahu.

(studeni 2002.)