TONČI OD SVETE MARIJE

Božidar Brezinščak Bagola

Antun Tonči Grahovar, pun svećeničkog žara i ljubavi prema ljudima, razgledao je u predvečerje 1. rujna 1982. skromno uređenu župnu crkvu Svete Marije u industrijskom dijelu grada Siska i zadržao se pred Gospinim kipom više od pola sata, osluškujući šumove koji dopirahu iz obližnje rafinerije nafte i malo udaljenije željezare. Te noći nije dugo mogao zaspati. Razmišljao je o kršćanskoj zajednici koja bi trebala biti otvorena prema ljudima drugih vjera i drugačijih svjetonazora. Trebala bi, trebala..., odzvanjalo je kao da netko ponavlja njegove misli bezbrižnim smucanjem po spavaćoj sobi. Tonči upali svjetlo i ugleda malog miša koji je očito htio poželjeti dobrodošlicu novom spavaču te ga paljenje svjetla nimalo nije zbunilo. - Zdravo, prijatelju! - pozdravi ga noćobdija pri punoj svijesti. Miš odjuri pod ormar, odakle izjure dva nova repata stvorenja. - O, prijatelji moji! Zar mi to priređujete ples dobrodošlice? A nemam ni zerice sira da vas počastim. Oprostite na smetnji i znajte da ostajem vašim dužnikom. Laku noć, dugorepići!

*

Prijateljevanje s miševima naučilo je mladog župnika zahvalno promatrati kako se novi dan javlja kroz male prozore, kako se miješa s namještajem, s truleži i vonjevima. Svakog jutra nakon umivanja pitao se pred velikim raspelom u župnom uredu što li novi dan donosi bolesnicima u bolnici, zatvorenicima iza rešetaka, radnicima kod visokih peći, prodavačima na tržnici, samohranim majkama. Nakon odslužene jutarnje mise odlazio je u grad, hodao ulicama i promatrao ljude kako jure za novcem i slašću, kako se prenaprežu. Suosjećao je s čistačima cipela koji sanjaju o milijunašicama, suosjećao s pometačima ulica koji su u snovima dobivali najveće zgoditke na lutriji te se u budnom stanju nikako nisu mogli pomiriti s metlom u ruci.

*

Župnik Grahovar bio je sa svakim čovjekom srdačno otvoren, te su ga župljani zavoljeli i cijenili kao svog sina ili brata. Neposredan, vedar i mio, osobito je privlačio najmlađe. Zahvaljujući dječici za koju se u njegovim džepovima uvijek našla pokoja žvaka, čokoladica ili neka druga poslastica, uspostavljao je srdačne odnose s brojnim obiteljima, pa tako i s romskom obitelji gazde Sinana koji mu je po bujnoj kovrčavoj kosi bio jako sličan. Tog velikodostojnika i prvaka gradske četvrti u kojoj se radost vješa o dimnjake, a prsti sreće masni su od čađi, resila je niska zdravih sjajno bijelih zuba ispod potkresanih crnih brkova. Prodornost njegova pogleda odavala je ne samo dobar vid, već i misao slobodnjaka.
- Mi Cigani volimo vedra stabla, volimo na raskršću čupavo nadahnuće...
- Ja također volim sve što se ne voli iz navike, gazda Sinane.
- Ti u svom lomnom tijelu skrivaš neizmjernu snagu munje.
- Vaša mi djeca, Sinane, osladiše lice tuge, da bi u zajedničkoj svetinji kraljevao Duh.
- Nas Cigana svuda ima pomalo, a najviše u onima koji nas preziru i biju.
- Koji se iza vas kriju, koji se vama služe kao prahom aspirina, jer ih glava boli od silne ispraznosti...
- Naša je duša zaboravljen cvijet...
- Ali cvijet koji ne vene, dragi Sinane. Kad navečer ugasiš svjetlo, čini ti se da toneš u cvijeću... Poznat mi je taj doživljaj... Protegnut od tjemena do nožnog prsta na svom rasklimanom ležaju slutim da živim, da sam kvasac u kaosu tvari...
- Vi ste jedini velečasni kojega često viđam u našoj četvrti.
- Na gradskim ulicama vidim otisnuta sebe u stotinama primjeraka. U susretu s priprostim ljudima osjećam nešto velebno, u njihovim riječima čujem svoj nepoznati glas.
- Mi Cigani najbolje znamo da u vjetru i kiši ima bisernih draži. Mi u vjetru prepoznajemo svoj glas, jer smo se u toj mrzloj struji učili tugovanju. I vjerujte mi, na kiši i vjetru nema starenja.
- Stare oni koji se ne mijenjaju, koji jesu stari, koji su vječito isti.
- Mi volimo život. Ja hoću da sam živ u inat sudbinskome bijesu.
- Sinane, postoji li samo jedna iskra duha u tebi, znaj da joj ne mogu ništa ni zemlja ni vrijeme. Otporna ti snaga neće zaridati sve dok u tebi živi uzvišeno Jedno.
Zalazio je Tonči u radničke kuće nakrivljene poput bakica što se drže štapa, u kuće iz kojih život bježi, kuće što čekaju mlijeko, krumpir i jaja, kuće očajanja i bolesti. Umakao je kruh svagdanji u suze i svaki zalogaj pretvarao u euharistiju Sina što poklanja čovječanstvu ljubav i toplinu.

*

Tončija su na ulicama najsrdačnije pozdravljali prosjaci koji zebu na pločniku i prose s ispruženom rukom bezvoljnoga roblja. Zahvaljivale mu prosjakinje s čedom u krilu. Pozdravljali ga skitnice i besposleni umnici, koji unatoč velikoj ljubavi za misao i životni smisao nisu bili u stanju misliti niti išta pametno smisliti. Među njima se posebno isticao boem Darko Lagoban.
- Velečasni, danas je sav ideal prešao u kuhinju i pivnice, a mi znamo samo to da smo iznenada ostarjeli i da ćemo otegnuti papke bez nasljedstva djela i duše.
- Ne stiže svaka pomoć na vrijeme, niti svak svoju pravdu doživi.
- Ne znamo govoru udahnuti smisao, moj pope. Misli nam zamiru u glavi.
- Nemojmo biti prazni i pokisli slutnjom da je mržnja tkivo današnjice.
- U uzduhu ostaju uzdasi i isparavanja. Teške kletve vise nad glavama.
- Iz pokislih ljudi isijavaju psovke, vrcaju neizražene mržnje i ružne ljubavi. Čežnje su usirene, duše padaju u gnoj. Darkiću, krajnje je vrijeme da se vineš nebu pod oblake, da se domogneš nesvakidašnjeg veselja, da svakom vjetru daješ neku želju, svakom drumu komad dobra bića.
- Odakle u tvom srcu, pope, ta sveta duševna vedrina?
- Odatle što me dira plač sirote. Odatle što opraštam svakom tuđem padu, što se od tuđe vrline učim savjesti.

*
S velikom pažnjom i dužnim poštovanjem prihvaćao je župnik Grahovar kršćane pravoslavne vjere, pripadnike islamske zajednice, te pripadnike "vjere bezvjerja", kako je nazivao sve one kojima je komunistička ideologija i tvornička buka zatomila svaku težnju za nepatvorenim doživljavanjem sebe. Muslimanskom imamu Fuadu Karagi bio je neizmjerno zahvalan na spoznaji da se prijateljstvo ne bira, da ono naprosto biva. Znao je Tonči da se muslimanom ne postaje rođenjem, nego ispovijedanjem vjere, da nema Boga do Allaha, da je Muhamed Allahov poslanik, te da je cijela objava sadržana u Kur'anu, svetom spisu što ga je Allah po meleku Džibrilu, iliti anđelu Gabrijelu, dostavio Muhamedu u odvojenim otkrivenjima za vrijeme njegova boravka u Meki i Medini. Znao je također da se muslimanom ne postaje primanjem sakramenata, da islam nije teološki dotjerana struktura poput katolicizma, da islam u prvom redu znači pokoravanje Bogu na jedan posve drugi način življenja. I upravo o tom načinu, a manje o vjerskim istinama, nastojao je što više saznati iz razgovora s imamom.
- Svako poglavlje ili sura u Kur'anu počinje zazivom "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog". Fuade, znači li to da je u islamu samilost najviša oznaka Božje naravi?
- Upravo tako. Milosrđe i pravda. Pravedni temelj svemira osnova je za pravedni poredak društva.
- A što je s istočnim grijehom?
- Grijeh nije ono što jesmo, grijeh je ono što činimo. Grijeh znači neposlušnost Bogu, zaboravljanje odgovornosti pred Bogom. Mi vjerujemo da su ljudi uglavnom dobri, slobodni i sposobni da postanu još boljima.
- Umjesto Deset Božjih zapovijedi vi se pridržavate Pet stupova islama.
- Prvi je šehada ili svjedočenje vjere da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhamed Božji poslanik. Drugi je salat ili molitva kojoj prethodi obredno pranje. Izgovara se pet puta dnevno: u zoru, u podne, sredinom popodneva, o zalasku sunca i noću. Treći stup je saum ili post koji se održava u mjesecu ramazanu. Pojedinac se mora uzdržavati od hrane, pića, kockanja, spolne aktivnosti i svih osjetilnih užitaka cijeli mjesec od izlaza do zalaza sunca. Četvrti je zakat ili milostinja. To je porez od godišnje uštede čime se omogućuje socijalna sigurnost i organizirani program pomoći. A peti je hadž ili hodočašće. Od svakog muslimana očekuje se da jednom u svom životu, ako mu to omogućuju zdravlje i materijalna sredstva, obavi religiozno putovanje u Meku. Vrhunski doživljaj je obilaženje Kabe, zgrade u obliku kupole, jedanaest metara duge, devet metara široke i trinaest metara visoke, prekrivene crnom tkaninom sa stihovima iz Kur'ana izvezenim zlatnim nitima.
- U životu muslimana veliku ulogu ima i džihad ili sveti rat?
- Bitno značenje džihada je duhovni, psihološki i fizički napor koji treba izvršiti da bi se došlo blizu Boga i postiglo pravedno, skladno društvo. Riječ u doslovnom smislu znači nastojanje ili borbu. Postoje četiri vida te borbe: džihad jezika kojim muslimani govore o svojoj vjeri; džihad ruke kojim vjernici ostvaruju svoju vjeru dobrim djelima; džihad srca koji čini njihovu vjeru stvarnom kao duhovnu snagu u životu; te džihad mača kojim muslimani brane svoju vjeru kada je napadnuta.
- Prema Kur'anu Isus je također Riječ koja dolazi od Boga, samo što se ta Riječ ne smatra Sinom Božjim.
- Mi vjerujemo da je Isus činio čudesa, uključivši iscjeljivanje bolesnih te uskrisivanje mrtvih. Međutim, on za nas nije umro na križu, već ga je Bog uznio na nebo prije smrti. Za nas je Isus primjer svetosti i pobožnosti. On je u sebi utjelovio istinski islam ili predanost Bogu.
- Ako je Krist uzor i središte našega života, tada nije važno jesmo li katolici, muslimani ili pravoslavni. Svi vjerujemo u dostojanstvena i uzvišena čovjeka, mada se svaki dan susrećemo sa sve većim brojem bližnjih koji će nam prije ili kasnije zagorčati život.
- U pravu si, prijatelju. Zaista mi nije jasno zašto neki dužnosnici u našem gradu stalno stvaraju neprijatelje. Zašto osjećaju potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuju obične ljude.
- Ja sam pravdu uvijek smatrao potrebom, a krivicu mogućnošću.
- Vjeruj mi, Tonči, da je više štete nanijeto životu zbog sprečavanog negoli zbog počinjenog grijeha. Zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.
- U pravu si, dragi imame. Nedavno sam imao posla s katoličkim bezvjercem, silno uobraženim i prostim čovjekom koji nije u stanju izgovoriti rečenicu a da prethodno ne opsuje Boga, Majku Božju ili nekog sveca. Zamisli, nije mu bilo dovoljno što prešućujem njegove nepodopštine, već se ljutio na mene što nisam javno govorio o njemu kao čestitom obnašatelju visokih funkcija.
- Ljudi na vlasti oduvijek su skrivali ljute zmije u sebi, a priprosti puk mislio je da tih zmija nema...
Korijeni Fuadovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane se izvijale u nebo. Jedino s takvim korijenima i takvim granama mogli su katolici i muslimani na razmeđi duhovnih svjetova iz nevolje stvarati vrlinu, mogli su u najtežim prilikama biti plemeniti.

*

Tončijev najodaniji pomoćnik u župi Svete Marije bio je gospodin Ivan Brigić, povratnik iz Njemačke u kojoj je godinama radio i dobro zaradio, što se najbolje vidjelo po velikoj obiteljskoj kući i lijepo uređenoj okućnici s desne strane glavne ceste u smjeru Petrinje. Mladog župnika od prvog je dana zavolio kao brata rođena. Zavoljela ga i njegova obitelj, djeca i unuci koje bi Tonči uvijek znao od srca nasmijati.
Gospodin Brigić je uz orguljaša Lojzu Butorca zacijelo najbolje uočavao promjene u njihovoj župi. Ne samo da se iz nedjelje u nedjelju povećavao broj vjernika nazočnih euharistijskom slavlju, nego se povećavao i broj djece na vjeronauku, broj prvopričesnika i krizmanika.
- Velečasni, vi ste pravo osvježenje za naše duše umorne od bezbožnog komunizma.
- Ne bih rekao da su umorne, jer bezbožni komunizam uopće ne haje za duše.
- Komunizam se poigrava slabostima našeg tijela, a svakoj je duši stalo do odijela, ona se bori za njega, i zato je umorna.
- Pa vi ste pravi teolog, gospodine Brigiću! Vi ste očito već za vrijeme svog gastarbajterstva u Njemačkoj mnogo razmišljali o čovjeku?
- Najviše o njegovoj bijedi i jadu, o tome zašto smo uopće morali preko granice, kad je ovdje moglo svima biti lijepo da je kojim slučajem komunizam bio dosljedan u akciji "s riječi na djela".
- Što mislite kakvi smo mi, katolici i ostali kršćani, u toj akciji? Jesmo li dosljedni?
- Vi ste za svaku pohvalu. Ništa ne uzimate, a sve dajete.
- Kako ne uzimam? Svaku misu naplaćujem, uzimam novac kojega mi kumovi dragovoljno daju na krštenju ili na vjenčanju...
- To ne smatram uzimanjem. Naknada za služenje svetih misa nije naplaćivanje, nego vjerničko uzdržavanje službenika oltara. Prema tome, vi ništa ne uzimate. Htio sam kazati da čak i ono što po dogovoru i dragovoljno primate višestruko vraćate.
- Tako da nemam ni za ribički pribor, već se moram služiti vašim, što je opet neka vrsta iskorištavanja.
Gospodin Brigić nije bio strastveni ribič. Odlazio je u ribolov da ne mora u ribarnicu, znači s računicom kako najjeftinije doći do svježe ribe, koju je njegova žena znala pripremati na stotinu načina, a svi u obitelji voljeli su riblje specijalitete. Tonči bi mu često pravio društvo, ali nije imao baš sreće u ribolovu. Jednom je ipak uspio uloviti soma kojega je jedva zadržao na udici.
- Vidi se da niste maher za prave somove, ali zato vašem mamcu ne mogu odoljeti brkate ljudeskare - ciljao je Brigić na dvojicu brkajlija iz miješanih brakova koji su dolazili u župni stan kao provokatori, da bi se nakon višemjesečnog provociranja obojica crkveno vjenčali.
- Kad su me pitali savjetujem li im da se ožene, odgovorio sam Sokratovom mudrošću: "Svakako, oženite se. Ako dobijete dobre žene bit ćete vrlo sretni. Ako ne dobijete, morat ćete postati filozofi, a to je, bez dvojbe, dobro za svakog čovjeka". Poslušali su me i daj Bože da nijedan od njih ne postane filozof!
- Dobre su žene dobili. I jedna i druga dolaze u crkvu.
- Međutim, njih dvojica su žrtvovali svoju karijeru. Više nisu tajni agenti. Postali su tajnici samoupravnih interesnih zajednica...
- Ništa im ne fali. Čiste savjesti odlaze na posao.
- Dakle, valja nam se posvetiti novim gubitnicima, razočaranim, prevarenim i poniženim ljudima.
Poznavao je gospodin Brigić mnoge izgubljene ovčice koje su dobrog pastira tražile kasno navečer i u noćnim satima. Brojni članovi Saveza komunista donosili su svoju djecu na krštenje duboko u noć. Mnoga vjenčanja obavljena su u župnom uredu iza ponoći. I da bi sve to bilo što bezopasnije, Tonči takve slučajeve nije zavodio čak ni u službene crkvene knjige. Sve je pohranjivao u svom pamćenju. Govorio je da mu se moć pamćenja pojačava u skladu s brojem informativnih razgovora na koje ga zovu barem jedanput mjesečno u milicijsku stanicu.
- Mora da imate gorkih iskustava s informativnim razgovorima?
- Ni govora. Ti razgovori obično započinju riječima: "Jeste li pročitali koju zanimljivu knjigu ovih dana?" Nakon niječnog odgovora slijedi uobičajena ljubaznost: "Smijem li vas ponuditi cigaretom?" "Ne, hvala, ne puštim." "O, kakav razuman, mlad čovjek! A što kažete na jedan whiskey? Imam posebnu finu marku." "Ne, hvala. Alkohol mi ništa ne znači". "To je uistinu neobično. Vi ste čovjek vrijedan divljenja". Zatim se na vratima pojavi zgodna plavuša u zategnutoj suknjici visoko iznad koljena. "Dopuštate li da vas upoznam sa svojom šeficom?" Dok se rukujem sa šeficom, sluga ponizni nestaje iz ureda, a mi nastavljamo razgovarati o Crkvi, mojoj zaručnici, kojoj bi šefica najradije iskopala oči, ali ne iz ljubomore, nego po zadatku, gospodine Brigiću!

*

Gospodin Brigić prvi put se ozbiljno zabrinuo zbog Tončijeve sigurnosti u smislu da ga "noć ne proguta" kad mu je pokazao svoju oporuku napisanu 1. ožujka 1987. lijepim, ukošenim i čitkim rukopisom na trgovačkom papiru.

OPORUKA
Poslije moje smrti sve knjige i namještaj pripadaju župi na kojoj sam proveo posljednje godine života.
Polovica mog osobnog novca ide Nadbiskupiji na raspolaganje. Od druge polovice pola za mise, a drugo mojim roditeljima.
Od imovine posjedujem automobil koji sam kupio za novac radeći u Njemačkoj kao student. Neka se proda, a njegova vrijednost dade u fond za siromašne bogoslove i sjemeništarce.
Druge imovine nemam. Nekretnina također ne posjedujem.
Bankovna knjižica na moje osobno ime s deponiranih 20.000,00 DEM pripada župi Svete Marije u Sisku i Zagrebačkoj Nadbiskupiji.

Tonči ga je doduše uvjeravao kako su takve oporuke župnici dužni sastavljati svakih nekoliko godina, ali ga nije mogao uvjeriti da je to jedini motiv. Od tog dana počeo se gospodin Brigić najozbiljnije pribojavati za svog župnika.

*

U proljeće 1988. Tonči je u župi Svete Marije organizirao održavanje sedmodnevnih misija. Oci isusovci zanosno su propovijedali, strpljivo ispovijedali i predano obnavljali vjerski život župljana koji su svake večeri pred kipom Majke Božje Lurdske, na pročelju župne crkve, zahvalno palili svijeće i zavjetovali se Pomoćnici kršćana na vjernost i ustrajavanje u dobroj volji. Naime, nedostatak dobre volje osjećao se na svim područjima društvenog života, a najviše u politici. Trojica isusovaca smatrali su svojom dužnošću da župnika upoznaju s povijesnim činjenicama koje su takve kakve jesu. Katolici sisačkog kraja doživjeli su prvo izgnanstvo i mučenje prije nepuna tri stoljeća pred nadiranjem Osmanlija i njihovih pravoslavnih vojnika. Tom prilikom uništeno je više od dvadesetak župa i šest samostana. Drugo izgnanstvo zbilo se za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su pravoslavni partizani desetkovali sve katoličke župe na Banovini. Crkve su porušili, a katolički hrvatski narod što pobili što protjerali s njihovih vjekovnih ognjišta.
- Toj mučeničkoj prošlosti moramo iskazivati dužno poštovanje povremenim razmatranjem i molitvama da se nikad više na ovim prostorima ne ponove takva zla.
- Iskazivati poštovanje ponajprije dobrim djelima i opraštanjem - nadopuni Tonči oca isusovca.
- Gospodine župniče, nije razborito biti jednako dobar prema svim ljudima, jer na taj način dajete poticaj onima koji bi župu Svete Marije najradije vidjeli bez katoličkog dušobrižnika.
- Ne strahujem od pravoslavaca, dapače, u dobrim sam odnosima s njihovim parohom. Svake godine odlazim u njihov hram da im čestitam Hristovo porođenje, Vaskrs i Vidovdan. Meni je najviše stalo do ekumenizma, do prvobitnog zajedništva u ime Bogočovjeka i Otkupitelja, u ime njegove Majke, Pomoćnice svih kršćana.
- Gospodine župniče, skrećemo vam pozornost na neke stvari koje biste u svom dobročiniteljskom zanosu mogli previdjeti.
Misionari Družbe Isusove uradiše svoje i odoše. Pobožni je puk oduševljeno pričao o njima, dok je mladom župniku ostala na srcu kap gorčine, koju nikome nije otkrivao, pa ni svojim najbližim suradnicima i pomoćnicima. I dalje je prijateljevao s parohom i imamom, nastojao je biti susretljiv i dobar prema svima koji su dolazili u njegov župni stan, igrao se s djecom poslije vjeronauka, pojedinačno pomagao župljanima u nevolji, odlazio na sajmišta u okolnim mjestima i redovito, najmanje jedanput tjedno, posjećivao susjednog župnika i dekana Alojzija Petranovića.
- Tonči, sve mi se čini da će za koju godinu doći do velikih promjena ne samo u Jugoslaviji, nego u cijeloj Istočnoj Evropi. Bio sam neki dan u Zagrebu i čuo da se iz vatikanske perspektive nazire u većini istočnoevropskih zemalja skori prijelaz iz partijske diktature u stranački pluralizam. Počelo je u Poljskoj, nastavit će se u Rusiji, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Glede Rumunjske i Jugoslavije vatikanski politolozi još nisu načistu. U svakom slučaju primjećuje se da među jugoslavenskim komunistima iščezava parola: I poslije Tita - Tito!
- U mojoj župi spomenutu parola zamijenjena je parolom Tito-Jugoslavija.
- Istini za volju, tvoja župa je zaista Jugoslavija u malom. Dobro je da te politika ne zanima, da umiješ sa svakim biti dobar, pun sućuti i razumijevanja. Pa ipak, savjetujem ti da nađeš sebi domaćicu, da nisi sam u župnom stanu, da nabavite psa, za svaki slučaj...

*

Slijedeće zime stvarno je netko provalio u župni stan za vrijeme Tončijeva višednevnog posjeta austrijskom Gradišću. Na pritvorenim ulaznim vratima našao je polomljenu kvaku, ali su pretinci na pisaćem stolu u župnom uredu ostali zaključani. Nestala je jedino škrabica s milodarima i Philipsov radio s kazetofonom. Te noći Tonči se prvi put preznojavao u krevetu. Napola budan pitao se tko to udara rukom u staklo prozorsko, šakom možda u strop? Gdje je ta kobna ruka, kakva je to crna hajka za vratima? Ili ga to sam đavao napastuje na spavanju? Nema ruke, ni čina, ni bića. Samo zagonetni udar. Kakvi to vrebaju podlaci, vampiri i vukodlaci? On nema zlata u blagajni, ni praznovjernoga straha od panike velikih tajni. Zna da u sobi nema nikoga, no čuje kret, sluti maglena šaputanja, kao da je više njih u mraku, kao da se dogovaraju. I opet utone u dubok san iz kojega ga probudi stariji vodnik koji je pokazivao znakove rastrojstva. Nisu mu pomagala ni odličja ni medalje. Držao je ruke uvis i vikao: "Htio sam ubiti Boga u njemu, a ubio sam najdražeg čovjeka. Vodite me!"

*

Ujesen 1990. nešto se neobično događalo u sisačkom kraju. Neki nepoznati ljudi obilazili su crkve i župne dvorove grubo prijeteći svećenicima. Utvrđeno je da su imali lažne registarske tablice na automobilima. Tonči se možda od svih svećenika najmanje obazirao na sve te činjenice. Živio je povučeno i mirno, žalostan zbog svake tučnjave za koju je čuo da se dogodila u njegovoj župi. Gospodinu Brigiću i dalje je govorio da se ne brine za njega. Velečasnog Petranovića uvjeravao je da mu se na pobjedničkom brdu Viktorovac može dogoditi jedino pobjeda, a to znači da će uz duhovnu obnovu izgraditi novu, mnogo veću i ljepšu župnu crkvu.

*

U nedjelju 11. studenoga 1990. vjernici župe Svete Marije stajali su ispred zaključane crkve i pitali se gdje bi to njihov župnik mogao nestati. Mogli su pretpostaviti da je iznenada nekamo otputovao, da je imao kvar na autu, ali u tom slučaju sigurno bi se nekome javio telefonom. I dok je većina župljana pred crkvom razmišljala o župnikovu nestanku, neki su muškarci počeli obilaziti oko župnog stana i kroz prozore zavirivati unutra. Netko od njih primijeti da je na prozoru s južne strane pokidana željezna rešetka. Jedan se župljanin uvukao kroz taj prozor u stan i naišao na užasan prizor.
Na podu je u lokvi krvi ležalo mrtvo župnikovo tijelo.
Žrtva je napadnuta kuhinjskim nožem. Na tijelu je pronađeno tridesetak većih i manjih rana. Utvrđeno je sedam uboda, od čega je jedan bio smrtonosan - ravno u srce.

*

Dva dana kasnije, nakon izvršene odbukcije u gradskoj bolnici, lijes s posmrtnim ostacima župnika Tončija bio je od ranih jutarnjih sati izložen u crkvi Svete Marije. Satima su brojni štovatelji pokojnog župnika oplakivali njegovu sudbinu i molili se za pokoj njegove duše. Uz lijes s posmrtnim ostacima izmjenjivahu se u dubokoj žalosti i potištenosti uz domaće i brojni vjernici drugih župa u kojima je pokojnik djelovao ili bio na ispomoći, pripadnici islamske i pravoslavne zajednice, te oni koji ne vjerujuju, ali su poštovali i cijenili dragog Tončija.
Misu zadušnicu i obred sahrane predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić koji se od pokojnika oprostio ovim riječima: Kad se čovjek nađe pred takvim događajem i pred takvom zloćom, zaista zanijemi. To je udarac u pravednost, udarac u život, udarac u dostojanstvo čovjeka. Ova smrt posljedica je zloće jednog srca. Ne ulazimo u to srce, ne ispitujemo motive niti sudimo. Mi molimo za našega brata svećenika, mi molimo i za njegova ubojicu. Riječ Božja rasvjetljuje nam srce i misli i uzdiže naše poglede s onu stranu gdje se konačno ostvaruje pravednost, gdje se ostvaruje punina života, gdje čovjek nalazi svoj vječni smisao. Zato jedino riječ Božja nije nijema pred ovom stvarnosti. Uvjereni smo da je brat naš svećenik Antun, koji je svojim svećeničkim služenjem neprestano vjernicima naviještao nadu vječnosti, nadu susreta u Bogu ljubavi, da je on s tom nadom, makar u nepojmljivoj patnji, predao svoju dušu milosrdnom Bogu.

Bilješka o piscu:

BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. i na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Prva pjesma objavljena mu je u studenome 1968. u novosadskom književnom časopisu Polja pod pseudonimom Ljubo Taborčan. Od tog vremena naovamo bavi se književnim radom, pisanjem na hrvatskom i slovenskom jeziku, te prevođenjem sa slovenskog i njemačkog jezika.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i Društva hrvatsko-slovenskog prijateljstva.

Dosad je objavio slijedeća djela:
BJEGUNAC SVETE USPOMENE (pjesme), Zagreb 1971.; SAMOOBSODBA (pjesme na slovenskom), Ljubljana 1974.; TRAGANJE ZA SAMIM SOBOM (roman), Beograd 1980.; U IME PRAČOVJEKA (pjesme), Zagreb 1983.; SVE HLADNIJA SVANUĆA (pjesme), Zagreb 1984.; STAKLO U NAMA (pjesme), Zagreb 1990.; RAZDRUŽIVANJE (pripovijetke), Zagreb 1992.; ZAPISI JEDNOG BOGOSLOVA (lirska proza), Zagreb 1994.; ZAVIČAJNA RADOST ŽIVLJENJA (ogledi), Zagreb 1997.; S ONE STRANE DUNAVA (roman), Zagreb 2002.

Preveo sa slovenskog jezika:
PJESME O SELJAČKIM BUNAMA, Zagreb 1974.; SLOVENSKI ZAČINJAVCI, Novi Sad 1978.; JOSIP JURČIČ: PRIPOVIJETKE, Novi Sad 1979.; KETTE-MURN: IZABRANE PJESME, Novi Sad 1981.; LOJZE KOVAČIČ: TRI ŽENE (roman), Zagreb1985.; EDVARD KOCBEK: DRUGOVANJE (partizanski dnevnik), Zagreb 1986.; LJUBO BAVCON: KAZNENO PRAVNA ZAŠTITA DRŽAVE, Zagreb 1987.; TAUFER-ZAJC: IZABRANE PJESME, Zagreb 1987.; SUVREMENA SLOVENSKA POEZIJA, Zagreb 1988.; ANTON TRSTENJAK: KROZ PRIZMU RIJEČI, Djakovo 1996.; ANTON TRSTENJAK: UMIREŠ DA ŽIVIŠ, Djakovo 1997.; JOŽE RAMOVŠ: ANTROPOHIGIJENA, Djakovo 1998.; EDVARD KOCBEK: DNEVNICI I PJESME, Zagreb 1999.; FRANC RODE: BITI I OPSTATI I. i II. dio, Zagreb 2000.; ANTON STRES: SLOBODA I PRAVEDNOST, Zagreb 2001; FRANC CERAR: PO RIJEČIMA SVETOGA PISMA, Djakovo 2002.

Preveo s njemačkog jezika:
VIKTOR E. FRANKL: PATNJA ZBOG BESMISLENA ŽIVOTA, Djakovo 1988.; JOACHIM MÜLLER: DEMONI MEĐU NAMA, Djakovo 1988.; ANDREAS LAUN: PROBLEMI MORALNE TEOLOGIJE, Djakovo 1999.; ANDREAS LAUN: PITANJA MORALNE TEOLOGIJE, Djakovo 1999.; ROMANO GUARDINI: ŽIVOT I
DJELOVANJE ISUSA KRISTA, Djakovo 2000.; ELISABETH LUKAS: IZVORI DUHOVNOSTI, Djakovo 2001.; HOHN-MORISCH: BLAGOTVORNA RIJEČ ZA SVAKI DAN, Djakovo 2001.; JOACHIM GNILKA: RANI KRŠĆANI, Zagreb 2002.

(lipanj 2003.)