ide čovjek, brije

internet je super stvar misli čovjek. sve samo kad ima struje, pomisli. i usput: na tužan život nikole tesle.

iako je bila dobra boja, stane na semaforu; tu je već pregažen prije nekoliko godina. žena je tvrdila da ne, ne, ne i ne — nije moglo biti zeleno jer su svi prelazili... smiješna, pomisli jer je najprije izgovorila: znaš kol'ko to košta? dok je on obilno krvario nemoćno sliježući ramenima. kao da se ispričava što je čvršći od tog njenog ...

čovjek u autobusu gleda ženu kojoj po torbi kaplje crna voda. namočena prašina s krova zapravo. kad osjeti da se rasprsnula u malu blatnu arabesku žena je obriše dlanom.

a možda joj je zaista sasvim svejedno, sasvim dovoljno to što sjedi, uplaši se čovjek. od straha pogleda kroz prozor.

uz autobus klizi auto. iz njega se čuje glazba. push-it, pomisli čovjek. kako kada, pripomisli. nikad ne znaš kakav domino možeš pokrenuti.

sjeti se kako mora nazvati prijateljicu koja je operirala nešto gadno. da je u bolnicu stigla samo nekoliko dana kasnije ostala bi paralizirana. čudno je to s tijelom, misli, kada počne otkazivati onda je to temeljiti domino. čudno je zapravo, pomisli, zašto ljudima uvijek govore takve strašne stvari.

čovjek tumara stojeći pred izlogom. gledajući neobučene lutke shvati kako neprestano razmišlja samo o ženi s kojom se dopisuje, provodi sate čavrljajući s njom. očekuje zapravo, da se ona odnekud pojavi ispred njega i kaže: dobar dan...

ne želi biti zaljubljen. ne želi da mu se žena sviđa bez obzira što o njoj ne zna ništa svakodnevno. ništa stvarnije od onog što učitava među pixele po ekranu. no, trenutno se lako predaje svijetu koji ona prepoznaje, iščitavanju, svim tehnikama samoobmanjivanja. sjeti se kraftwerka, schaufensterpuppen. amsterdama pa sebe koji također sjedi u izlogu prepušten svakome tko naiđe.

fak, pomisli.

zna kako može oštetiti ili biti oštećen na razne načine. ali ovo je malo drugačije: čini mu se da nikada prije nije tako pažljivo slušao što mu žena govori. sada u mislima strastveno premeće svaki njen ispušteni kamenčić i velikom ga brzinom premješta po beskonačnom prostoru vjerojatnog pokušavajući mu naći odgovarajuće mjesto u mozaiku. zna da će se slika pojaviti samo trenutak prije nego se raspadne u milijardama komadića te da mu je to uzaludan posao, ali čovjek vjeruje kako stvari imaju neki dublji smisao od događanja, pukog ponavljanja.

fulfakinholivud, zlatnodoba: pomisli da se nalazi u filmu te kako mu je robert mitchum pojeo živce u out of the past jer nije htio gledati nebo i oblake po njemu tvrdeći da je sve uvijek isto.

čovjek ulazi u antikvarijat. pomisli kako bi nekome, da ga je prije tridesetak sekundi upitao ide li u antikvarijat, odgovorio neka se vrišteći sjuri niz ulicu.

pogled uspentra po policama. misli da ne zna kako odabrati stvar što je već pripadala pa im dopušta da ga privlače.

u ruku uzme poluraspadnuti papir (slika 1). prije osamnaeste, pomisli kad je uočio cijenu u krunama. okrene naslovnicu. nemoguće, sjeti se jugoslavenskog kompasa. primijeti kako je netko pokušavao sakriti tadašnju inflaciju brišući cijenu za koju je knjiga kupljena (slika 2). to mu se učini zanimljivim načinom razmišljanja o povijesti: povijest inflacije kao povijest materijalnog društva pomisli.

krasno, dovrši i zamisli ljude tu, iza na trgu u vrijeme kada su knjige izdavali prijatelji u korist autora. i kakvo poniženje (slika 3), pomisli.

počne čitati: PRVI ČIN četverokutnaprostorijausamostanu. u dnuotvorenulaz sasamostanskoghodnika. naulazu zastoriodcrnoggrubog sukna sbijelimrubom, kojisuzavrnuti inadolnjemkraju po-vezanibijelimkonopcem, anagornjemkraju, iznadulaza, spo-jeniujedno, pasesredtogspoja, nadsamimulazom, bijelina unakrstsloženimkostima mrtvačkaglava. Straaašno, pomisli

preklopi ostatak. na zadnjoj stranici pisano je tintnom olovkom. zagrli prvi red (slika 4) i naježi se od vremenâ kada su ljudi imali potrebu i vremena naučiti krasopis koji je njemu danas čitljiv jednako kao glagoljica in continuo.

počne sricati: Jedina ljubavi moja!

kad vas prvi put spazih bijah

toliko zablještana sjajem Vaše ljepote

da oborih pogled mojih očiju. nu ja se

ne bih bila nikad osmjelila da Vam

odam osjećaje moje duše da me

nijeste Vašim tolim blagim pogledom

uvjerili o punoj dobroti Vašeg lijepog

srca. sad više ne mogu da dalje

šutim i (debelo i, pomisli čovjek, zastala je, promislila, ponovo pročitala...) ja Vam moram priznati

da vas beskrajno ljubim i da bi mi

život bez Vašeg barem jednog toplog

pogleda i par utješnih riječi bio

samo gorka patnja i težak teret

nad svim mojim osjećajima i

mislima ledbi Vaša draga slika, ona

me prati na svakom koraku i

samo nada za vašim toplim pogledom

podržava nmni (brisano, očito prstom) mi onu snagu da smirim

bo moje beskrajne čežnje za Vama.

Vaša će me pri utješna riječ

osokoliti i već topli pogled Vašeg

prekrasnog oka rastvorit će mi nebo blaženstva

Vječno Vas ljubi i

čezne za Vama

N.N.

straaašno, razvuče čovjek razdraganu misao i umjesto dvadeset i pet za knjižicu dâ trideset. za primjerak knjige na čijim je stranicama najvrednija skica za ljubavno pismo. u kojem mi stoljeće stara žena govori kako su svi odgovori, početak i svaki mogući završetak iza pogleda; to je dobra cijena, uvjerava se čovjek pravdajući investiciju.

fulfakinholivud, pomisli čovjek uzbuđeno na svoju pixel-djevu. kako joj mora pisati o tome. i sve: kako neprestano traži njen pogled i kako je čuje kada prstima

prstima od zlata kucka po staklu.

pa kako će ga prijatelji ponižavati kada im prizna da je nikada nije vidio. da vjerojatno niti ne žive u istom gradu, misli čovjek. pažljivo pogleda semafor. i već topli pogled

rastorit će mi nebo blaženstva pomisli...