ZZ TOP
Puna šaka brade
Ni Karl Marx, ni Hemingway,
ni Brad Pitt nisu uspjeli svoje brade učiniti planetarno poznatima na
način na koji su to učinili Billy Gibbons i Dusty Hill. Zapravo
nije u redu spominjati ih po bradama, znam barem 20 šank-rezidenata koji
već godinama savršen početak svake subotnje večeri osmišljavaju uz karakteristične
boogie-chillun zvukove ovog teksaškog trija. Prije, poslije i za vrijeme
piva.
Billyju i Dustyju treba dodati još bubnjara Frank Bearda da bi dobili jednu od najkompaktnijih ekipa u povijesti rock'n'rolla. Rođeni iste 1949. godine, sreli su se, naravno, sasvim slučajno, a godina 1970. se računa za početak zajedničkog muziciranja. Samo ime smišljeno je godinu dana ranije, a objašnjenja o tome "kako&zašto baš ZZ TOP" zabavljaju ih iz intervjua u intervju. Uglavnom, tri hombrea počinju sa sve češćim i uigranijim svirkama, nastupaju prije Jimi Hendrixa i Rolling Stonesa na američkim turnejama, te postaju prava teksaška atrakcija, kojoj su svi predviđali svijetlu budućnost.
Treći album "Les Tres Hombres" uljepšava ljeto 1973. i uvrštava ih u sam vrh liste omiljenih bendova, kako kritike tako i publike: "Tush" postaje nezaobilazan riff u svladavanju gradiva početnika diljem svijeta. U predvečerje punka objavljuju "Best of", kao dokaz dobro odrađenog posla na dotadašnjih 5 albuma, prilično ujednačene kvalitete i vrlo jasne poruke. Ono što vas intrigira kod AC/DC, Motorheada ili Ramonesa je njihova uvjerljivost i tvrdoglavost, godinama snimaju podjednako kvalitetne albume i služe kao putokaz mnogim mlađim bendovima. Firma od povjerenja. Tek 1980. dolaze u Evropu, promocija albuma "Deguello", naravno, obavljena je uspješno.
U osamdesetima se
malo udaljavaju od blues korijena, nadograđujući svoje pjesme pop detaljima.
Iako potpomognuti elektronikom gube dobar dio starih obožavatelja, osvajaju
MTV publiku i zarađuju basnoslovne iznose od prodanih primjeraka albuma
"Eliminator".
Spotovi za "Gimme
All Your Lovin'", "Legs" ili "Sharp Dressed Man"
lako su pamtljivi i zanimljivi, a omogućili su im ulazak u mnoge domove
i prilično trajan boravak na top-listama. Međutim, nakon nekoliko komercijalnijih
albuma, Billy Gibbons se odlučuje na povratak korijenima, u legendarnu
Deltu. Zanimljiva je priča o tome kako je napravio gitaru od drvenih ostataka
kuće Muddy Watersa, i inicirao Muddytour, kao seriju benefit-koncerata.
Zakleti neženja, slobodno vrijeme provodi proučavajući afričku umjetnost
i uređujući impresivan vozni park. Navodno su za duljinu njegove brade
zaslužna "neobična" vjerska uvjerenja. Inače osvjedočeni tradicionalist,
svoje simpatije prema Bushovoj stranci iskazao je i na inauguraciji, a
dobio je dozvolu za ozakonjavanje stupanja u brak u 49 država. Zamislite
da kod nas, nedajBože, Vedran Božić dobije dozvolu od države da dvoje
mladih ljudi sklopi brak uz njegove upute…
U devedesete ulaze sa solidnim "Recyclerom", veselom obradom "Viva Las Vegas" koja nam se svima popela već na vrh glave i sve je jasnije da im se još svira. Sviraju po cijelom svijetu, ni milimetra ne odstupajući od svoje "Beer Drinkers&Hell Raisers" poetike, na radost prilično brojne hrpe obožavatelja.
Objavljivanjem odličnog "Rhythmeen" albuma vraćaju povjerenje najstarijih, pomalo obeshrabrenih tvrdokornih zaljubljenika u blues, a svakim slijedećim albumom povlače sve deblju i jasniju crtu kojom dijele svijet na One Koji Vole ZZ TOP i one druge, kojima su tri simpatična bradonje samo dosadni, davno ishlapjeli boogie (šta?) drkadžije koji više ni sami ne znaju šta rade. Otići na njihov skorašnji zagrebački koncert (24.10.2002.) u Dom Sportova ili ne, stvar je principa, kao i uvijek u ovim krajevima.