K. Van Loon: PLOD STRASTI

Znate li što je Klinefelterov sindrom? Cijeli zaplet romana Plod strasti (Marjan tisak, Split, 2003.) nizozemskog pisca i novinara Karela Van Loona temelji se upravo na njemu. Dakle, Klinefelterov sindrom genetsko je oboljenje koje pogađa isključivo muškarce, a uzrok mu je prisutnost jednog ili više dodatnih X kromosoma. Oboljela osoba sterilna je od rođenja. Bolest je neizlječiva.

Armin Minderhout, urednik prirodoznanstvenih udžbenika, udovac i, kako je vjerovao, otac trinaestogodišnjeg sina, želeći u novoj vezi začeti dijete, nakon liječničkog pregleda doznaje da je oduvijek bio sterilan. To, dakako, mijenja sve. Majka dječaka, prerano preminula Monika, čijoj ljepoti i originalnosti u njegovim očima ravne nema (kako reče, "Nitko se nije znao smijati podrugljivije od Monike" (str. 63.)), pokazala se zagonetkom. Tko je otac mog djeteta postaje tako pitanje svih pitanja (a njih u knjizi ima mnogo: od toga kako preživjeti smrt voljene žene, preko meditiranja nad zakučastim citatima iz gnostičkog Filipovog evanđelja, do lucidnog propitivanja Darwinove teorije).

Roman po koncepciji podsjeća na whodunnit krimiće, tek ovdje se ne traži onaj koji je život oduzeo, već onaj koji ga je stvorio (i podvalio drugome). Glavni junak frenetično pokušava doznati tko je bio donator, pri čemu saznajemo mnoštvo interesantnih bioloških (i inih) pojedinosti. Primjerice, spava li žena u kratkom roku s dvojicom muškaraca, njihovi će se spermatozoidi međusobno (koristeći se toksičnom kiselinom) boriti do istrebljenja. (U romanu su i inače česte znanstvene reference. Tako jednom prilikom Armin svom, hm, sinu Bou objašnjava temeljne principe znanstvenog svjetonazora i, općenitije, autonomnog mišljenja navodeći ga da se sam uvjeri u funkcionalnost matematičkih formula, zaključujući: "...ljudi... pretpostavljaju stvari na određen način, jer im je nekakav autoritet tako rekao...; jesu li stvari doista onakve kakvima ih smatramo, većina ljudi o tome nema blagog pojma. Nemoj to nikada zaboraviti" (str. 160.).)

Pretvarajući se preko noći u detektiva, Armin posjećuje muškarce za koje pretpostavlja da su obavili nečasnu rabotu (bivšeg Monikinog partnera, ginekologa, kolegu s posla...). Osim spomenutih scijentističkih ekskursa, istraga je ispresijecana retrospektivnim scenama idiličnog obiteljskog života (pritom pod idiličnim autor smatra zajednički život bez blagoslova države i crkve, u opoziciji spram tzv. građanskih vrijednosti, temeljen na svojevrsnom derivatu posthipijevštine na nizozemski način...). Jedan od rukavaca radnje upoznaje nas i s prethodnom generacijom, naime, s Arminovim i Monikinim roditeljima. U tim prizorima, kao i u živopisnim opisima trenutaka što ih Armin provodi sa, hm, sinom (ekspresivni opisi nizozemskog priobalja s florom i faunom kao primjerenim backgroundom), Van Loon promišlja međuobiteljske veze, napose one očeva i sinova, navodeći nas da učinimo isto. Naročito dobra prilika za to je smrt Arminova oca.

Roman je, dakako, bremenit emocijama, ali nipošto nije cmizdrav; naprotiv, pogađa senzibilitet suvremenog urbanog čitatelja. Glavni se lik od teško podnošljive spoznaje brani, kako drugačije nego (samo)ironijom, no svako toliko pukne. U cijelu priču autor uspijeva ubaciti i pokoju kritiku kapitalizma, mučenja životinja u znanstvene svrhe i, svako toliko, duhovite opaske poput ove: "Postoje slučajevi, naravno, gdje je dijete pljunuti otac. Sličnost između Georgea W. Busha i njegovog oca je toliko velika da se čovjek zapita je li gospođa Bush uopće sudjelovala u procesu, ili se u ovom slučaju može govoriti o prvom uspješnom ljudskom kloniranju" (str. 143.).

Tko je, dakle, pravi otac, saznajemo kako i priliči na samom kraju.
Naposljetku, recimo koju i o prijevodu. Nažalost, rečenice poput "Nisam izgubio sposobnost preplavljivanja je s lažima" (str. 123.) nisu rijetkost. Čovjek bi pomislio da su posao obavili kompjuterski program i lektorica. Šteta za ovaj žestoki roman iz zemlje tulipana.

(4.8.2005.)

C. S. Lewis: KRONIKE IZ NARNIJE

Čovjek bi rekao: napokon! Nije prošlo, eto, ni ciglih pedesetak godinica, i ovaj ’dragi kamen u kruni engleske literature’ pojavio se u hrvatskom prijevodu. Ipak, iako je prva iz serije od sedam knjiga izašla još 2002., u domaćim se medijima baš i nije dalo primijetiti neko posebno oduševljenje. Tako je ovaj ciklus ostao, posve s nepravom, u sjeni jednog drugog ciklusa, onog Gospodara prstenova, i, dakako, notornog Harryja Pottera. Kad smo već kod Gospodara, autor Kronika iz Narnije, Clive Staples Lewis, za prijatelje jednostavno Jack, bio je Tolkienov intimus i kolega sa sveučilišta, a obojica su bili članovi književnog kružoka The Inklings. Štoviše, postoji priča da je upravo Lewis nagovorio Tolkiena da krene s publiciranjem storije o Prstenu...
Nu, unatoč tome što je do sada serija izdana u kojih dvjestotinjak milijuna primjeraka, i unatoč činjenici da je Lewis planetarno poznat autor pedeset knjiga, preveden na trideset jezika, u nas su, ne računajući Kronike, do sada objavljena tek dva naslova: Kršćanstvo i Pisma starijega đavla mlađemu.

Valja spomenuti tri područja kojima se Lewis kao pisac posvetio. Kao predavač na Oxfordu i Cambridgeu, bavio se engleskom renesansnom književnošću. Kao eks-skeptik, pisao je briljantne apologetske radove u kojima lucidno reinterpretira kršćansku priču. Naposljetku, pisao je znanstvenofantastične romane i romane za djecu. Moglo bi se reći, ne jedna nego tri karijere.
A propos Kronika iz Narnije, riječ je o sedam ’ljetopisa’, objavljenih između 1950. i 1956. Seriju otvara Čarobnjakov nećak, a slijede Lav, Vještica i ormar, Konj i njegov dječak, Kraljević Kaspijan, Plovidba broda Zorogaza, Srebrni stolac te Posljednja bitka. O začecima same ideje, Lewis je napisao: "Na početku nije bilo priče, nego je u meni bila samo slika snježne šume s kozonogim faunom koji se vrzma u žurbi noseći kišobran i mnoštvo paketa. Ta slika bila je u mojoj svijesti već kad sam bio šesnaestogodišnjak. A onda sam odjednom imao gotovo četrdeset godina i rekao sam sâm sebi: ’Hajde da ispričam tu priču...’".

Uglavnom, u Narniju se ulazi kroz ormar, sliku ili, recimo, vrtna vrata. A Narnija je zemlja koju je svojim pjevanjem u postojanje dozvao Aslan, veliki lav, tajanstveno Kristoliko stvorenje koje se pojavljuje u svih sedam dijelova. Radnja svake knjige započinje u Engleskoj, gdje glavni junaci, djevojčice i dječaci, brinu svoje dječje brige, a potom upadaju u mitski svijet u kojem vrijeme teče drugačije (tako radnja Čarobnjakovog nećaka započinje 1900.-te po našem računanju, dok je to u Narniji 1. godina. U Posljednjoj bitci u Engleskoj je 1949., a u Narniji već 2555.). U Narniji se, dakako, vodi borba između dobra i zla, no Lewis nas preko likova podsjeća da se ona vodi i u ’dobrima’, ergo, i u svakome od nas. Čini to umješno i diskretno, upućujući pritom mladog (i ne samo mladog) čitatelja u važne stvari u životu, od elementarne pristojnosti u ophođenju do važnosti istinoljubivosti i inih ’velikih’ tema. Pred nama, kao good guys, redom Aslanove kreacije, defiliraju Životinje Koje Govore, fauni, jednorozi, drijade i kentauri. S druge strane, tu je zla Vještica i njezina svita: bjesovi, orci, zli vilenjaci, groze, jeze, sablasti i bauci. Djevojčice i dječaci, koje Aslan voli zvati Evinim kćerima i Adamovim sinovima, laviraju između njih, učeći da zlo može djelovati veoma privlačno. Nijedan dobromisleći roditelj neće stoga propustiti nabaviti svom potomku ove knjige, u kojima se neke životne činjenice progutaju, a da ni ne trepneš. Jednom riječju, Kronike iz Narnije alegorija su životnog putovanja iz pera stručnjaka za alegoriju u srednjovjekovnoj književnosti. U njima se putuje kroz dimenzije i vrijeme, kopnom i morem, mukotrpno se napreduje (u Plovidbi broda Zorogaza i do samog Kraja Svijeta), pri čemu se likovi transformiraju, upoznaju jedni druge i sami sebe, svoje pravo ja.
Zamjetno je, uz toplinu i ljubav prema djeci, i Lewisovo neobično duboko poštovanje spram životinja, što je vidljivo i iz naslova Konj i njegov dječak.

Sve u svemu, čovjek požali što nešto takvo nije čitao u desetoj, no užitak nije ništa manji ni danas. Da nije riječ o pretjerivanju, govori i činjenica da ćemo za Božić 2005. u kinima imati prilike vidjeti prvi film o Narniji, Lav, Vještica i ormar, u režiji Andrewa Adamsona (Shrek, Shrek 2), a u produkciji Walt Disney Pictures.

(4.8.2005.)