www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi)

Kako bi bilo pokupiti se nenajavljeno i otići nekamo? Na neko novo mjesto, gdje još nisam bio. Unajmiti staru kuću, sjesti, i napisati roman.
Laptop mi ne radi već gotovo tjedan dana. Nakon što sam mjesecima hladno ignorirao sve sistemske dojave o nadolazećoj katastrofi, i zapravo cijelo vrijeme bio svjestan da je trajno rušenje sistema samo pitanje trenutka, to se i dogodilo. Ekran se zaplavio i sve je otišlo u kurac. Nadam se da oštećenje nije trajno, i da ću spasiti sadržaj hard diska. Jer u suprotnom, dogodit će se katastrofa. Teška katastrofa jer u njemu je sve moje blago. Slike, mjuza, tekstovi... sve.
Jučer sam iz prašine izvukao staru mašinu, pritakao na nju monitor, prljavu tipkovnicu i miša. Užas. Mini kućište, doduše dobar procesor i fina količina RAM-a, ali natrpan je, zagušen, kao karambolirani BMW. Najgore je to što umjesto stalne veze na Internet kakvu mi bežičnoj kvartovskoj tehnologiji u režiji lokalnog hackera Darkmana pruža ovih dana vrlo mrtvi prijenosni IBM, na staroj mašini imam samo modem. Ne pada mi na pamet priključivati ga jer mislim da bih razbio nešto od muke čekajući otvaranje stranica. Po ovoj paklenoj vrućini. Zato sad živim u priličnoj medijskoj blokadi. A na to stanje se teško privikavam. Na poslu mi se ne surfa, a doma ne mogu. Pitam se, kako bi izdržao negdje u pripizdini, da kojim slučajem stvarno odem nekamo napisati roman. A to bi morala biti pripizdina, neko mjesto bez ljudi i prevelike buke, osim organske, buke galebova, mora i vjetra. Jer samo u tom nekakvom idealnom, bolesno egzotičnom svijetu, došao bi sebi. I mogao stvarati. Moš si mislit. Serem kvake.
Prije nekoliko sati Hrvatska je ispala sa svjetskoga prvenstva u nogometu u Njemačkoj (što najbolje ilustrira kad sam počeo pisati ovu kolumnu - no, IBM je proradio, sad je već srpanj, i čistim spašeno s harda...). Nisam tužan koliko sam očekivao da ću biti. Napokon da sam i ja objektivan. Neku večer pričao sam s nekim telefonski o objektivnosti. I spomenuo nešto baš u tom kontekstu, da sam objektivan. Zaradio sam smijeh. Jer kažu da nikad nisam bio previše realan, ali da to nije ništa loše. Jer da ni drugi nisu realni i da je ponekad bolje biti malo nerealan. Previše realni ljudi navodno su ograničeni. Nemaju percepciju širine, umjetničku perspektivu. Hm. Svejedno. Jer večeras mi se fućka za perspektivu. Bilo kakvu. Želim živjeti u prošlosti. Tamo je toplo, i divno. Tamo stvari imaju puno više smisla. Dobro je imati dobru prošlost. To znači da si živio. Ja fakat jesam. Što nikako ne isključuje budućnost. Jer želim uživati opet sutra.
Razmišljam o prošlosti ovih dana često. To je fantastični zbir dobrog vremena i loših trenutaka. Raspoređenih pravilno, ujednačeno i po svemu sudeći sudbinski ciljano. Jer da nije, ekstremi bi djelovali morbidno. Da se količina neuspjeha i loših trenutaka iz prošlosti nije pravocrtno izredala na lenti vremena, vjerojatno bi popizdio do sad. Kao što bi puko od euforije da su se svi sjajni trenuci i orgazmi dogodili ujednačeno. To je tako logično da je besmisleno objašnjavati.
Plaši me ideja o odlasku što mi se u posljednje vrijeme sve češće vrti po glavi. Koliko me plaši, toliko me veseli. Dugo sam smatrao da je moje mjesto ovdje gdje jesam i da sam napravio sve što sam trebao. Sad mi se čini da me tamo negdje čeka nešto više, da trebam otići. Uzeti ono malo, dovoljno stvari koje mogu odjednom ponijeti i otići negdje drugdje, krenuti ispočetka. Da unajmim nekakav stan u Zagrebu, možda Rijeci? Zaposlim se u struci i počnem uživati u ulozi stranca. Gore na sjeveru, mogao bi raditi u onoj redakciji na kraju grada, i u jesen nastaviti studirati. Bolje ikad nego ikad. I zaista nastaviti pisati "Mrtve i popišane", ili "Antimoniju", priču o carici Izvorniki čiju su lijevu dojku svake nedjelje nakon mise ljubili zaslužni građani, njih po desetak dok je grbavi Ivka nakon svakog poljupca brisao njezinu sjajnu bradavicu svilenom misnom krpom. U nekom bezvremenskom trenutku u nekoj izmišljenoj zemlji gdje ljudi jašu konje jer automobili ne postoje, ali pričaju mobitelima i pucaju iz uzija i drugog automatskog i poluautomatskog oružja. Mogao bih stvarno zapaliti u Zagreb, uz stalni posao u najbližoj redakciji pronaći angažman kod nekoga od bivših poslodavaca, popunjavati proračunske rupe pisanjem najtvrđe pornografije za 30 eura po kartici. I ševiti sve one komade koje nisam vidio, kamoli karao od kraja devedesetih. I tako sve dok se ne zaljubim u neku purgericu s bogatim tatom. Bolje rečeno, natjeram ju da se zaljubi u mene jer ja sam svojevoljno cijepljen protiv zaljubljenosti. S obzirom na tu okolnost, purgericu s bogatim tatom osvojim svojim kratkoročnim šarmom, iskoristim situaciju dok prvo tata i mama, pa onda i ona jadnica ne skuže s kakvim se vampirom spetljala. Samo rijetke mogu voljeti ovakav božji (vražji!?) pokus, nesporno.
Ponekad mi se stvarno čini da me ništa više ne veže za ovaj grad. Što je prilično glupo s obzirom da sam ne tako davno na istom ovom mjestu pisao o fasciniranošću istim gradom i želji da tu dočekam i penziju. Bolesno prevrtljiv kakav već jesam.
Baš se pitam zašto imam crva u guzici. Odjednom. A možda i nije odjednom. Ako analiziram prošlost, proizlazi da je taman vrijeme da gibam. Svakih par godina mi negdje dopizdi. Ništa čudno. Samo, pitam se do kada? Lako je bilo zapaliti u Zagreb s 18, čak i s 25. Ali s preko trideset godina u guzici, pobogu Ante?!?
Ne znam koji mi je kurac, valjda mi je puna kapa lijenosti, neiskorištenih prilika i uludo izgubljena vremena. Već sam mogao zaraditi za Jaguara, a još ne vozim ništa. Furam boemštinu, ne zato jer želim, nego zato što se to događa. Pazi što želiš, jer bi se moglo ostvariti! Siguran sam da bi nekom scenaristi sa strane moj život mogao biti jako zanimljiv, pogotovo kad bi ga u nešto korisno uobličio, nedajbože na film. Sve ono fascinantno i kreativno, uzbudljivo i romantično što se jednom čovjeku može dogoditi, meni se već dogodilo. Zato vapim za normalnim životom, dosadnim i normalnim. Pun mi je kurac euforije. A znam da moram nastaviti istim putem želim li postići ekstra bodove na sljedećoj razini. Tko zna što me sve čeka. Možda na kraju počnem svirati jazz, ili naučiti nešto još egzotičnije. Tko zna.
Možda stvarno u jesen sjednem u staru astru iz 92. koja samo čeka da napravim konačno papire, i s nešto malo stvari zaprdim na sjever. Zamišljam se u nekom stanu u Savskoj, u kojem boravim najviše 8 sati dnevno (noćno), kako hladno guram karijeru preko leševa i fućka mi se za sve. Naprosto nadoknađujem propušteno. Pitam se, bi li stvarno mogao biti robot? Furati karijeru, konačno završiti faks i biti kurvin sin koji uzima od života samo ono najbolje. Hladno i bez emocija, baš kao nekada, prije kobne 1999. Dok me sudbina nije usporila demonom i spasila anđelom. Pustinjski me demon nekoliko puta već pokušao ubiti, anđeo svaki put oživjeti. Preživio jesam, ali stvari nikad više neće biti iste. Nisu više kao prije. Ako ništa drugo, dobro sam prošao. Stare rane više ne bole, a ožiljci u strancima bude strahopoštovanje.
Što ja mogu kad je sve jebeno relativno. Kao reprezentacija i izbornik. Neovisno o sitnim sranjima, svi su nekako vjerovali do sraza s Australijom. A onda odjednom svi postali stravični kritičari. - Raspni ga, raspni - slušam danima nakon tekme, dok stvaram ovu kolumnu koja se stvara nekim čudnim ritmom, po prilici pasus dnevno (noćno). Ma kakva su sad to sranja!? Njemačka priča je završila, učinak je bio realan i dogodilo se ono što se trebalo dogoditi. Gledam ove što su prošli, ljude koji trče, maratonce, a ne nogometaše. Rasplesane Talijane, njemačke strojeve, lepršave Portugalce i Zidanea. I što bi mi tu ovako prosječni i obični? Baš kao i ja. Što si umišljam ako nisam spreman? Što se kvalificiram kad pokal dobiti neću. Postoje samo dvije opcije. Odustati, ili se uhvatiti posla, zapeti i uzeti premiju. Istina, mora se potrefiti i malo sportske sreće, ali opet onda, Bog čuva hrabre i odvažne. U prijevodu; ako zaista želim maknuti guzicu iz provincije i okušati se na sjeveru, trebam kvalitetno odraditi pripreme. Doći gore i uzeti ono najbolje. Ne pada mi na pamet natjecati se s pola snage. Zlato treba zaslužiti. Istina, možeš ga jednom možda i uzeti na blef, možda i dvaput, ali sve je to pobjeda od kratkoga daha. Kula od karata. Premalo za one koji žele živjeti vječno. Ja znam gdje se nalazi zdenac života, ali bojim se savršenstva... Ha, baš sam genijalac. Moš mislit.
Ma znaš šta mi valjda najviše fali od Zagreba? Onaj osjećaj stranosti. Kad odem piti kavu subotom i uživam dok listam subotnji Jutarnji s Tomićevom kolumnom i jednu 30 stranica šarenih oglasa koji penzionerima stvaraju privid bogatstva štiva, znajući da su male šanse da ću naletjeti na budalu koja će me omesti. Za to, i nekoliko sitnica i malo većih stvari, ja bi možda još jednom u životu ostavio flegmatičnu klimu, more i veliki makijato na kvadrat.
Ma možeš misliti! Nisam popizdio napustiti ovu jebeno dobru klimu i vrhunski posao. Sreća pripada hrabrima i možda će brdo sići Muhamedu. Dobar sam, toliko da se plašim sebe samoga. Discipliniran, uredan, energičan i veseo definitivno ne sličim na sebe. Ipak, drago mi je što je tako, valja povremeno biti dobar, hraniti se samo životinjskom krvlju i puštati naivne žrtve da žive. Ljeto je tu, srpanj već teče, a moj grad preplavile su prekrasne dvonožne zemljanke u kratkim i tankim haljinama pastelnih boja, koje zrače seksipilom više nego ikada, kao da su s druge planete. Ukrajinke iz preskupog Princess striptiz cluba šeću drevnim šibenskim ulicama bez gaćica, u tanašnim bijelim lanenim hlačama, a pohotni Šibenčani zrelijih godina kupe za njima vilicu s poda kamenom popločanih kala. Jutros (03. srpnja) mi je direktorica Turističke zajednice Ksenija Grubišić rekla da su registrirali nevjerojatnih 5,5 posto gostiju više nego lani u ovo doba, a s obzirom da je prošla godina bila rekordna po posjećenosti, ne treba napominjati da je, i koliko je oduševljena.
I sad, da odvučem svoju guzicu na sjever? Kako bi uživao u javnom prijevozu i gužvama, spavao u kinu i kazalištu zbog izmorenosti ... neće moći. Medalja ima dvije strane. Neke stvari čovjeku ništa ne može nadomjestiti, ali mislim da nije trenutak za oštre rezove i radikalne zahvate. Zajebani smo mi ljudi. Često tražimo ono što nas je odavno pronašlo, a da nismo ni svjesni koliko imamo. Mislim da zaslužujem biti sretan, a ako ikad osjetim zov Zagreba, lako ja potrpam stvari u prtljažnik i odletim gore. No, morao bi to biti zov srcu i duši, jer mozak mi veli; sinko, drš se mora, jebo sjever. Jebo, jebo, da sam bar jebo kad sam mogo... ha, odo ja na kupanje. Ne u Jarun, ne na Bundek, nego u plavo, čisto more, okruženo plažama na kojima obitavaju vruće strankinje i bahate domorotkinje. I posebno željne purgerice... Njima je dalmatinski najdraži. Srpanj, dakako, a što bi drugo?

Ante Pancirov