KREŠIMIR PINTARIĆ, Ljubav je sve, Profil, Zagreb, 2005. (79 kuna)

Ovo nije roman u klasičnom smislu riječi, no pisao pjesme, priče, romane, bavio se webom (DPKM), Krešo nikako ne može biti klasičan. Nisam teoretičar, no u Globusu je Robert Perišić odlično recenzirao - da tu nema onog što se od romana očekuje - klasičan zaplet, razvijanje priče... i u recenziju nahvalio Krešu! Rekao bih, da je "Ljubav je sve" kao labirint, spirala, psihodelična majstorija Jasona Piercea, kojoj se uvijek vraćate jer vas zarobljava u svoje magične krugove. I zato - na čemu god vidjeli ime Krešimir Pintarić - konzumirajte do besvijesti!

Krešo vas jednostavno razoružava svakom svojom rečenicom, ne znam ni sam koliko sam se puta grohotom nasmijao na neku njegovu (ili ženinu) konstataciju, ili punom snagom lupio po stolu uz neartikulrani povik: TO, MAJSTORE!

Slažem se s Krešom (osim što smo rođeni u istoj godini): nedjelja bez Formule 1 nije nedjelja (o nogometu nemam tako visoko mišljenje ko on, nisam bio na Mercury Revu mada bi vrlo rado, Arab Strap i nešto nisam slušao no očito moram, ne mrzim Schumachera), volim Spiritualized, spominje Sherlocka Holmesa, citira "Majstora i Margaritu", Talking Heads, ne volim shopping, više volim vino no pivo, volim kad je Kset ugodno popunjen, a ne pretovaren...

Kakav li će samo biti nastavak ovog romana, pogotovo ako Krešo i njegova "žena" ozakone svoju zajednicu! Čak i ako se ona ne pretvori u "pravokutnik sa sisama" (str. 100), čega se užasava.
Nekad začudi do koje mjere se otkriva njihova intima, pa tako otkriva i neke tajne - poput zamjeranja ženi što na specifičan način u kupaonici kopa nos, na što ona uzvraća o njegovom ispuštanju vjetrova, a pritom oboje izračunaju koliko sati i dana je u životu utrošeno na to...

Rasprave o svemu su odlične, o feminizmu i šovinizmu su izvrsne, nešto kao Platonovi dijalozi ukršteni sa dijalektikom. Nakon čitanja ove knjige mogu se složiti s Krešom nakon koncerta u Ksetu: "Osjećam se kao da sam u nekoj kompjutorskoj igrici popio napitak za besmrtnost..." (str. 113)!

Ako vas još nekoliko meni najdražih citata ne uvjeri u čitanje - ja sam Neven Ciganović!

Najperverznija vrsta pritiska je ona u kojoj se roditelji pretvaraju kako vas razumiju i kako su skroz na vašoj strani. (str. 9)

Odakle ljudima uvijek snage za svađu oko stvari do kojih im zapravo nije stalo? (str. 37)

Ljudi uglavnom nemaju seksualni život, ako te već zanima. Ljudi naših godina cijeli dan rade, gledaju televiziju i onda samo zaspu. Ili imaju dijete pa ni ne zaspu. (str. 54)

Ne tvrdim da bi ljudi trebali prestati čitati novine i gledati Dnevnik, već da bi trebali, ako ih to već toliko zanima, početi nešto raditi sa svojim životima. Da se ne bi trebali zavaravati da će svijet postati bolje mjesto samo zato jer se ono živciraju što nije. (str. 66)

Nemoj mi reći da ti misliš kako generalizacije tipa muškarci su sebični pridonose boljem razumijevanju među rodovima.
Opet je svoj kažiprst usmjerila u mene, ali još zlokobnije nego maloprije: - Ali muškarci jesu sebični: napuni im želudac, napumpaj ego, popuši kurac i ostavi ih da na miru s klapom gledaju nogomet i piju pivo i bit ćeš idealna žena.
Šutio sam i gledao u njezin prst. Šutio sam jer jedino što sam joj mogao zamjeriti bez grižnje savjesti jest predrasuda da svi muškarci vole nogomet i pivo. (str. 73)

Erekcija djelotvorno zatire i zadnje blljeskove inteligencije u prosječnog muškarca. Osobito naduvanog.
Ne žalim se. (str. 90)

Darko Ciglenečki