JONATHAN RICHMAN - Ljubav... eh, ljubav

Uopće ne kužim zašto Mog Dobrog Prijatelja (*u nastavku teksta MDP) Jonathana nisu zavoljeli/e. On je postao neka vrsta šifre kojom se iniciraš unutar vrlo dobro zatvorenog r'n'r kruga i otkrivaš da imaš i onu nježniju stranu. Da nije sve samo vantutrifo gžžžž. Koliko znam, prvi koji je javno obznanio svoju oduševljenost likom i djelom MDP Jonathana je bio Petar Luković, koji je neskriveno opisivao koliko ga je poetika i svijet Jonathana Richmana još od prvog albuma Modern Loversa udarala ispod i iznad pojasa, koliko je stihova potpisanih od tog simpatičnog čovjeka godinama služilo kao mast za vidanje rana. I puno njegovih rečenica bih sad bez puno razmišljanja prepisao, ali neću. Samo su The Babies obradili neku njegovu pjesmu na ovim prostorima, koliko znam. Bla bla, neću daviti o tome, iako je baš čudno da se ovdašnji rokeri nisu dotakli njegovog slučaja, on je baš i zanimljiv i kvalitetan. Krasan mladić. Ja ću pokušat približiti činjenicama neke zanimljivosti iz Slučaja Richman i tako možda nagovorit nekoga da proba malo provršljat po vrlo zanimljivoj & vrlo ujednačeno kvalitetnoj diskografiji, a njegov koncert krajem ožujka zaista ne bi smjeli propustiti, ja sam pogledao nekoliko njegovih nastupa na videu i svaki je priča za sebe. Ne znam u kojoj će varijanti sada nastupiti, ali jednostavno znam da ću te večeri uživati.

MDP Jonathan je iz Bostona, ove godine će napuniti 54 godine i vrlo rano je počeo svirati gitaru. Njegov nazalni izgovor i naivno ali bogatim slojem cinizma natopljeno pjevanje jednostavnih stihova iz života bili su prihvaćeni kako je red&običaj: ajde ti mali miči se, traži cura. I on se na kratko seli u New York, upoznaje ekipu koja se muvala oko Velveta i pokušava ponovo, ali opet isto - ništa. I vraća se u Boston, godina je 1970. Uz John Felicea (legendarne Real Kidse ne možete zamisliti bez Johna) i David Robinsona, a poslije i Jerry Harrisona (vidi pod Talking Heads) počinju probe Modern Loversa, jednog od najboljih bendova ikad, proto-punk (uh, što mrzim taj izraz) ekipe koja je spojila garažnu troakordnu jednostavnost i intimne tekstove o Ljubavi, Politici i drugim temama većim od života. U studiju je poslije nekoliko demo snimaka sa Kim Fowleyjem, bio legendarni John Cale i sve se muvalo po ladicama diskografskih kuća do godine 1976. kada je napokon objavljen taj debut, ploča koja jednostavno NIJE na prodaju. A o tom prvom albumu bi se dalo napisati nekoliko članaka, i vjerujem da će u danima koji slijede biti ispisane vrlo zaslužene pohvale, album i danas zvuči svježe i pogađa kao pri prvom slušanju. "Hospital" i "Pablo Picasso" ili "I'm Straight" i "Someone to care about", ili možda veseli "Roadrunner", ja ne znam.
U svim tim vrzmanjima i problemima, naravno da su ga ostavljali pajdaši i on se malo-pomalo okreće akustičnoj varijanti, koja je primjerenija njegovim vinjetama o Njoj, koja ga ne primjećuje i baš ga u stomaku nešto podsjeća na to... E, i onda 1977. objavljuju taj akustičniji album "Jonathan Richman&Modern Lovers", na kojem puno više koristi pop melodije, vokalnim doo-wop začinima slavi proljeće i sve je fino i ugodno. Čitao sam u jednom intervjuu sa John Feliceom, kad je jedino Jonathana spomenuo u relativno okej kontekstu, nije mu zamjerio i tvrdi da je on zaista bio takav tih dana i da se ta njegova djetinjastost i naivna iskrenost nimalo ne može uzeti za zlo. Iz te faze pamtimo hitove: "Ice Cream Man" ili instrumental-koji-se-da-iskoristiti-u-reklami "Egyptian Reggae", recimo. Da, i "Hey there little insect" je super.
Malo poslije toga, Jonathan ostavlja moderne ljubavnike i počinje impresivnu solo-karijeru, albumom "Back In Your Life", na kojem je prekrasna "Abdul and Cleopatra" i, još prekrasnije naslovna i "Eveline". Smiruje se i tako počinje, vrlo uvjetno, druga faza: u kojoj pjeva obične pop pjesme, o Wrangler hlačama koje obožava, o žvakama, na vrlo djetinjast način osvaja simpatije i prilično velik krug sljedbenika. Svira u vrtićima i ludnicama, snima sve što mu se snima - kad se već navučete, poslušajte albume "Jonathan Goes Country" ili "Jonathan, Te Vas a Emocionar!", albume na kojima se poigrava sa tim žanrovima i koji imaju onaj prepoznatljiv richman-potpis. Neću vam reći jesu li dobri ili nisu.

Paralelno se objavljuju i brojne kompilacije i na ulasku u 90-te, Jonathan ponovo dolazi u formu i snima izvrstan album "I, Jonathan" na kojem je fakin zabavna "I was dancing in the lesbian bar". Naravno da je tako smiren i sređen, uspio snimiti još nekoliko albuma, u istom fazonu. "You must ask the heart" je još jedna stilska vježba i još jedno poentiranje pred brojnim mlađim konkurentima koji pokušavaju opisati kako je teško pred zidom, kad svi misle da ti nije teško, a tebi se okreće svijet. Zbog Nje, a zbog koga drugog. Već pomalo naviknuti na akustičniju varijantu, slušali smo njegove albume, sjećam se da mi je svaki bio okej, ali nije bilo onog faktora koji pomiče prst na daljinskom da klikne još jednom play. To je zato uspjelo brojnim kompilacijama koje su stizale iz najopskurnijih bugarsko-kineskih kanala, pa sam tako pribavio gotovo sve snimke iz Modern Lovers faze a pomogla su i druženja sa filmofilima, koji su pedantno imali i omote:-).
U nulte godine (uh, što grozno zvuči taj izraz) ulazim tako opremljen brojnim live i bootleg snimcima što audio, a što video zapisa i zadnji album koji sam čuo je "Her Mystery Not of High Heels and Eye Shadow", iz 2001. Koji je isto okej, ali ne naročito inspirativan, baš kao što se može reći za zadnjih nekoliko albuma Neil Younga, prijatelja sa etikete Vapor. I tako se pomalo dolazi do kraja Priče, koja još traje: Jonathan nimalo ne odustaje od svoje pozicije nevinog djeteta koje je vječno mlado i savršeno razumije što može izgubiti odrastanjem. Naravno da je to vrlo nezgodno i trusno područje, na kojem su mnogi ostali smiješni i blesavi, ali MDP Jonathan još uvijek ima dovoljno ludila i potrebe za Skloništem da ulazi u studio i snima krasne pjesme. Ako mislite da je njemu potrebno nešto drugo, nešto što ide u pakiranjima od 20 ili 30 komada i drži se podalje od djece, na suhom i toplom - da, priznajem: može se reći da bi mogli započeti salonsko pregovaranje i teoretiziranje. Svijet i poetika Jonathana Richmana se jednostavno osjeti i ima ljekovita svojstva. Ako niste nikad bili zaljubljeni i niste poželjeli vratiti se u dane kad ste bezbrižno gnjavili odrasle, ako niste voljeli čitati Calvina&Hobbesa, e onda...

Koncert je izvrsna prilika da se skrene pažnja na jednu divnu karijeru, autora koji je ispisao neke od najljepših i najoštrijih stihova, čovjeka čiji ekscentrični i autsajderski položaj izaziva strahopoštovanje kod konkurencije a najiskrenije divljenje publike. I baš se veselim susretu s Mojim Dobrim Prijateljem Jonathanom.

i'm in love with rock'n'roll tarararraaa: tonisaric@inet.hr