Epizoda 3 ili KAKO SE NEVEN CVIJANOVIĆ TRAŽIO NA GOOGLE-U I KONAČNO STIGAO NA ZBRDAZDOLA STRANICE

ŤPoštovani kolega!
Slučajno sam nabasao na tvoju kolumnu, pa sam ti se, poslije kraćeg razmišljanja, ipak odlučio javiti kako i u budućnosti ne bi ponavljao iste pogreške. Poštujem tvoje novinarske pokušaje, ali oni su još jedan dokaz da se ipak ne može svatko baviti ovom cijenjenom profesijom. No, da prijeđem na stvar: ako je dogovoreno da Tamara Obrovac poslije koncerta dođe u televizijski studio, u svakom bi slučaju razgovarao s Krunom Levačićem, jer ne vjerujem da bi, ma koliko cijenili njezin rad, bilo pretjerano zanimljivo slušati Tamaru dva puta unutar deset minuta. Nadam se da si shvatio poantu, ne vjerujem u to, ali ipak se nadam.

P.S.
Inače sam s ljudima koje ne poznajem na Vi, ali pošto me tako dobro poznaješ (batine u osnovnoj školi, plaha narav i ostalo), odlučio sam ovaj mail napisati u prijateljskom tonu.
S poštovanjem, Neven Cvijanovićť

!
Poštovanje.
Drago mi je što si se javio (i dalje forsiram ovaj Ti pristup, a ignoriram profesionalni, hateveovski Vi pristup, jer hej, ja nisam nikakav profi-novinar - pišem za svoj gušt, nitko me ne plaća, nitko me ne cenzurira). Ispričavam ti se ovom prilikom na glupim imaginarnim crticama iz tvoje mladosti (kao fol tukli su te u osnovnoj - naravno da to nije Ťcijenjeno novinarstvoť; to je samo duhovito potenciranje tvoje fine, pristojne, možda pomalo plahe osobnosti).

No, i dalje mislim da je sportska redakcija HTVa strava i užas. Nisi ti tu niti jedini niti najočitiji primjer, ali kad već komuniciram s tobom a ne s nekim šovinistom tipa Drage Ćosića - mislim da ti u prijenosima utakmica nedostaje sposobnosti da u gledateljima probudiš nešto što nije zijevanje ili stišavanje tona na daljinskom. Ukratko, dosadan si. Pa zar se nitko od vas sportskih komentatora ne uspijeva malo uzbuditi ili barem pokušati prenijeti neko uzbuđenje na puk dok prenosi tekmu? Zar nitko ne može barem fejkirati senzacije, možda barem raditi spektakle oko nebitnih transfera Kamen Ingrada? Mislim da je to jedini način da se gledatelje (fanove nogometa kao igre i sporta, a ne lobotomirane navijače kojima je na pameti samo šora s Dalmatincima ili purgerima) vrati na stadione. A što se tiče onih tvojih pregleda najzabavnijih događaja tjedna iz sad već pokojnog Pogledajte Semafora, to je bilo toliko neduhovito u svojoj nakani da bude strašno duhovito i zabavno da je ispalo... Pa, urnebesno smiješno na taj neki perverzni način. Ja bih te, osobno, rađe volio vidjeti u emisiji Vrijeme Je Za Jazz - posebno ako bi tu i tamo svratio u Kset i cijenjenom pučanstvu predstavio neke od sjajnih, nepredvidivih jazz-glazbenika koji tamo često nastupaju, a nepravedno su zanemarani nauštrb nekih proračunatih mejnstrim-bezveznjaka.

I u tekstu sam napisao da je vjerojatno postojao dogovor da Mate ide kod Štefa Baloga, a da se ti snađeš s onim što ostane. Poigrao sam se s mišlju da to ipak nije bio slučaj. No, stvar je u tome da je to promašen koncept. Ti si trebao zgrabiti Matu na terenu, dok smo i on i mi gledatelji bili pod intenzivnim dojmom njegove dobre partije. Kod Baloga je mogao doći bilo tko - Olić, Tomas, Dražen Ladić, whoever. Većina ljudi ionako prebaci program kad se vi prebacite s terena u "improvizirani studio". To me smeta, što nitko nema nikakvu logičnu ideju kako koncipirati taj kolaž studio-teren-studio. A to što je osoba na terenu sasvim nepotrebna, pošto je naš nogomet lišen bilo kakvih uzbuđenja (mislim, šta, Drago pita jel vidiš ko će uć, pa ti kažeš da vidiš ili možda da ne vidiš jer si predaleko (!), pa onda netko uđe. I to se, kao, plaća?), to je opet treća stvar.

Što se mene i novinarstva tiče, mogao si vidjeti da ja uglavnom pišem recenzije koncerata. Ne dobivam nikakve honorare, jedini profit su mi akreditacije za koncerte, pa se osjećam slobodnim pisati što želim, o kome želim i kako želim. TV kolumnu sam započeo upravo zbog toga što je Kset zbog problema sa sanitarnom inspekcijom morao otkazati sve koncerte iz veljače. Pa mi je bilo dosadno. Internet ima svojih mana, ali je ipak najdemokratskiji medij. Tu svatko može reći što hoće i ta vrlina briše sve njegove mane.

Kad si se odlučio za sportsko novinarstvo na našoj nacionalnoj televiziji, to je kao da si se odlučio za ulazak u folk-dance-grupu s glupavom pjevačicom. U toj situaciji možeš kontrolirati jedino ono što radiš, a nikako ono što će ljudi, mediji i internetski nazovi-novinari pisati ili misliti o tebi. Novinarstvo kao cijenjena profesija? HdzTV je u devedesetima bio glavni i najveći širitelj najprimitivnijih oblika mržnje, a sportska redakcija je tu bila u prvim redovima, na taj način direktno odgajajući nove generacije navijačkih naci-fanatika. HTV možda nije zapalio onaj auto u Dugopolju, ali je nonšalantno dodao šibice.

MATIJA HABIJANEC

Epizoda 2 ili KOLIKO NAM NEDOSTAJU ĐORĐE I DAVOR

Epizoda 1 ili KAKO JE HRVATSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA DOBILA NOVE DRESOVE, A NEVEN CVIJANOVIĆ SAME POHVALE, kolumna br. 1, 19.2.2004.

(čitaj još njegovo)