CRNA PHANTERA
kolumna
no.1 (24.2.2003.)
UVODNIK
Nakon što sam pročitala ispovijest Maxa, prvog cyber junkeea, dala sam
se u razmišljanje. Ideja je odlična i mislim da može pomoći mnogima koji
možda nisu spremni povući crtu u svom životu i promijeniti stvari na bolje.
Ne mogu se poistovijetiti sa njime jer nikad (hvala Bogu) nisam imala
s drogom i ničim sličnim, ali znam što je odvratan osjećaj. Znam kako
je kad se ujutro probudiš a ne želiš to, znam kako je to kad želiš prespavati
cijeli jedan period znajući da te čeka nešto što si već proživio ili možda
još nešto gore. Kako u takvim situacijama ostati uzdignute glave? Pitajte
mene, tu sam doma. Ono što se meni desi u jednom mjesecu drugi ljudi najčešće
ne dožive za cijeli život. Situacije iz moga života posramile bi i redatelje
Santa Barbare. Ne znam jesam li dostojna vaše kolumne, ali mislim da imam
što podijeliti sa čitateljima. Možda iz mojih primjera nauče kako se othrvati
od ove proklete boli, kako postati jačima i cijeniti sebe... Znam da je
teško učiti na tuđim greškama i da kod malo koga pali, ali možda neka
mlada cura koja se nađe u situaciji sličnoj jednoj od mojih odluči postupiti
drukčije, možda se sjeti da meni nije uspjelo... Stvarno mislim da imam
šta za ispričati. Naravno htjela bi ostati anonimna, odnosno pod pseudonimom
"Crna Phantera".
Nije mi namjera nikakva
medijska manipulacija. Ne želim nikakvu popularnost, ne želim da me ljudi
prepoznaju na ulici, da upiru prstom u mene niti da me smatraju za nekakvu
žrtvu. Sve u mom životu sama sam napravila, iz svega sam se sama izvukla.
Moja svakodnevnica protkana je bezbrojem slučajnosti, koje čovjek ne može
niti zamisliti. Moj ljubavni život nije za javnost, ali ako ostanem anonimna,
stvarno može pomoći mladim curama da ne upadaju u zamke koje si same svakodnevno
postavljaju. Iza mene je "veza" sa čovjekom
povezanim s mutnim poslovima koji ima zaručnicu (naravno, bez mog znanja
za nju), odnos s dečkom kojeg sam upoznala preko chata, ljetna avantura
s čovjekom druge rase koja mi je promijenila život, uloga ljubavnice čovjeku
koji je u "sretnom braku" (u to sam svjesno ušla), kratka veza
s čovjekom
koji je nestao (doduše pojavio se 4 mjeseca poslije, jednom porukom, tko
zna otkud) i koji po mom mišljenju ima veze s drogom, zatim veza s čovjekom
22 godine starijim. Bila sam mnogima utjeha, pozitivno je jedino što sam
uvijek bila u sjeni, niti jedan od njih me nikada nije pretjerano eksponirao
i sve
je uvijek bilo nekako tajno. Uvijek mi je to smetalo, a sad shvaćam koliko
je to bilo dobro za mene, jer nitko ustvari ne zna što se točno događalo
u mojoj glavi dok sam na prvi pogled uzivala u kavi s frendicama kao i
ostale moje vršnjakinje.
Malo o meni:
Imam 20 godina. Skroz
sam normalna cura, bas kao i svaka moja vršnjakinja. Mnogo ljudi mi se
čak divi. Mnogi mi zavide i tajno priželjkuju živjeti kao ja. Zašto? Zato
jer me nitko ne poznaje. Financijski relativno dobro stojim, studiram
ono što sam oduvijek htjela, uvijek sam okružena brdom "prijatelja",
uvijek sam nasmiješena. Valjda ni najbolji psiholog ne bi na
prvi pogled shvatio što se događa u meni. Idem na tečaj slikarstva i keramike.
Imam puno hobija, obožavam muziku, ma baš sam "tipična adolescentica".
CRNA PANTHERA
Sve je počelo prekidom
moje prve prave veze. Trajala je 2 i pol godine i tek sad shvaćam da je
bila jedna od najpozitivnijih stvari u mom životu. Imala sam nepunih 18
godina i bila sam svjesna da se moram iživjeti, misleći pritom na izlaske
s frendicama, tulume, pijanke, brijačine s nepoznatim
dečkima i sve ostalo što tinejdžeri rade. I počelo je tako... Nakon prekida
desilo se par nevažnih brijačina s dečkima kojih se sad više ni ne sjećam.
Okružena uvijek svojom ženskom hordom, gdje god smo se pojavile bio je
lom.
Bambus? Stock? Votka? Bilo šta samo da buba u glavu. Uvijek sam bila aktivna
što se osjećaja tiče, uvijek sam imala o kome razmišljati. Jedan dan smo
se ja i moja horda slučajno našle u bircu koji se nalazio u kvartu jedne
od njih. Bezveze, onak, birc ko birc. Od tog dana postao nam je glavni
stacionar. Kad si svaki dan na istom mjestu na kavi, udomaćiš se, skužiš
škvadru koja je tamo svaki dan... Bila je jedna grupica dečkiju, ili da
kažem muškaraca s obzirom na to da je svaki od njih bio prešao onu granicu
kada prestaješ biti dečko, a postaješ muškarac, bar po godinama. Njihova
zainteresiranost za nas bila je očita. I kao i uvijek uz neku njihovu
glupu šprehu, koja je nama očito imponirala, upoznali smo se. Ja sam se
uhvatila
najružnijeg, Vladu. To je odvratan osjećaj kad ti je netko izrazito ružan,
a opet vidiš u njemu nešto neodoljivo. Ja sam to radila vjerojatno zato
jer sam uvijek mislila da ako imam ružnog dečka, da mi neće ništa nažao
napraviti i da ću ga uvijek imati u šaci zbog njegovog izgleda. Kako je
to samo pogrešno razmišljanje, al dobro, uzmite u obzir moje godine. Zajedno
smo brijali po zagrebačkim diskotekama i bilo je ustvari guba kako smo
spojili ekipe. Budući da tada još nisam vozila, bilo mi je svejedno koliko
ću popit i kakva ću doći doma. Glavno samo da starce ne probudim.
Jednu večer odlučila
sam krenuti u akciju. Bilo je lako. Baš kako sam i planirala. Par puta
sam ga pogledala na način kao da sam mala, naivna curica kojoj treba muški
zagrljaj. Bila sam tada premlada ili preoptimistična da bi pomislila da
me je čovjek skroz krivo shvatio. Polupijana probaljezgala sam
nekoliko rečenica kojih se na svu sreću nikad nisam sjetila. Ostala mi
je od toga rupa u sjećanju, ali kako drugi dan saznajem, pozlilo mi je
i izbacila sam sav sadržaj iz svog želuca nasred plesnog podija. Frendice
su me dovezle
kući. Bez obzira na moj blackout, sjećala sam se jedne stvari, da je on
zagrizao, ali sam mu se vjerojatno previše gadila u tom trenutku da bi
me poljubio ili bilo što drugo napravio samnom. Još sam ja i bila sretna
zbog toga... "kakav dobar dečko, mogao me iskoristiti, a nije, znači,
stalo mu je do mene". Je... moš si mislit. Je, on je zagrizao, ali
ne za ono za što sam ja postavila mamac... I očito je odlučio dobiti to
pod svaku cijenu, na koji god način...