| RAZGOVOR UGODNI br. 7
- MY BUDDY MOOSE, Rijeka
Super je čuti ovakav materijal, i da se ljudi koji su uvijek u nazivu
benda imali nekakvog kopitara bave žanrom koji je meni osobno sve
zanimljiviji pa mi neobično drago čuti da i kod nas postoji vrlo
solidan predstavnik. I da sam priču o čudnom getu u kojem sviraju
odlični HR bendovi već pričao, pa neću koristiti ovaj uvodnik za
teoretiziranje. My Buddy Moose su iz Rijeke, jedva čekam da ih pogledam
na nekom koncertu i demo koji su mi poslali je označio ovu godinu
kao godinu u kojoj bi se moglo dogoditi puno zanimljivih stvari.
Ante Tomić i ekipa sa Hombre zinea bi napokon mogli imati domaćeg
favorita. Eto, Luka Benčić je odgovorio na pitanja...
Luka, kako si ovih dana?
Dobro, hvala na pitanju. Ujutro sam na poslu, popodne slušam muziku
i pomalo sviram gitaru, tu i tamo napravimo neku probu ili odemo
van pa popijemo koju pivu previše.
Moram odmah početi s pričom o Stoned Cows, to je nekako
u zraku. Šta je s tim bendom i kako ste se našli u MBM?
Stoned Cows i dalje postoje, doduše, s izmjenjenom postavom. Krave
i MBM su prijateljski bendovi, dijelimo i neke članove, slažemo
se i međusobno podržavamo. Ja sam prestao svirati u Stoned Cows
negdje u rujnu, a na moje je mjesto došao gitarista Marin Tomić.
Budući da sam u bendu svirao orgulje, a sada sviraju s dvije gitare,
repertoar se morao mijenjati. Rade praktički iz početka, zvuk više
nije onako 60 garage, tvrđi je, žešći, više naslonjen na MC5, Flamin
Groovies i slične bendove. Kada se uvježbaju, bit će genijalan bend.
Ali, malo mi je glupo pričati u njihovo ime jer više nisam član,
sada sam samo fan. Što se tiče drugog dijela pitanja, to je bilo
nekako logično, budući da sviramo zajedno više od pet godina. Kada
sam počeo s Matkom raditi stvari, zamišljali smo to kao nekakav
akustični projekt, ali smo željeli probati i kako bi zvučalo s bendom.
Naravno, Jasmin i Ištvan su bili najbolji mogući izbor i skužili
smu da stvari zvuče puno bolje.
Iz osobnog iskustva znam da je nekako logičan prijelaz
iz garaže u Kozmičku Američku Muziku, sam se po sebi nameće. Šta
ili tko je u tvom slučaju bio presudan da se ufuraš u MBM?
Slažem se s tobom, sve to nekako ide svojim redom. Što se tiče nekakvih
početaka samog slušanja americane, to je dosta klasična priča. Još
dok sam slušao garažu, jako su mi se sviđali Johnny Cash i neki
country pjevači. Volio sam Byrdse, preko njih skužio Gram Parsonsa,
pa Long Ryderse, Cowboy Junkiese, Stevea Earlea, Calexico, Son Volt
Teško bih mogao izdvojiti neki trenutak prosvjetljenja, jer ih je
bilo više. Garage rock je genijalna muzika,energična je i iskrena,
ali nije mi odgovaralo raditi pjesme na taj način, u žanrovskim
okvirima tog stila. Tu su, barem ja to tako doživljavam, zadana
pravila igre, a meni osobno autorski to ne odgovara. Znaš ono, "I
was walking down the street , standardni rifovi A-C-D i te stvari.
Ono što je Parsons nazvao Cosmic American Music je puno otvorenija
vizija, omogućava slobodu, poigravanje sa svim meni dragim žanrovima
kao što su country, folk, blues, soul, rocknroll, punk, a sve
se to ispreplie u nekakvoj čudesnoj sinergiji. Jednostavno, autorski
sam se pronašao u nečemu takvom.
Vrlo solidno mi zvuči i produkcija, obzirom da je teško
naći producenta koji će usnimiti prljavi garažni zvuk - ovo je još
teže. Jel bilo teško posložiti harmoniku, mandolinu i prateće vokale?
Hvala na komplimentu. Izbor obrada je uvijek težak, jer slušamo
puno muzike i ima gomila genijalnih pjesama koje bi htjeli svirati.
Dobar dio zasluga za produciju ide našem snimatelju Damiru Tomiću,
s kojim smo se našli na istoj valnoj dužini. Moja nekadašnja iskustva
sa snimateljima, izuzev Marija koji je snimao Stoned Cows i neke
MBM stvari, su vrlo loša. Obično se tu radi o nekim folirantima
koji u slobodno vrijeme slušaju sranja, a o svom poslu nemaju pojma.
Naravno, to im ne smeta da pametuju i petljaju se u sve, pa na kraju
ispadne drek koji ti usput i skupo naplate. Damir Tomić je mlad,
izuzetno entuzijastičan, i sam je muzičar, a u njegovoj garaži-studiju
snimali su svi mlađi riječki demo bendovi, jer je vrlo jeftino.
Radi barem deset puta bolje od većine riječkih snimatelja koji su
precijenjeni. Uglavnom je prije nas snimao punkere i metalce, ali
imali smo potpuno povjerenje da će to dobro ispasti, i nije nas
razočarao. Ali, i mi smo nešto iskusniji nego prije 5-10 godina.
Dosta je bitno i to što smo znali što hoćemo i što nećemo. Ako to
ne znaš, lako se pogubiti u studiju i u svim mogućnostima koje tehnika
nudi. Nama je nekakav cilj bio uhvatiti taj "živi moment,
kemiju s proba, i u tome smo, barem ja tako mislim, u dobrom dijelu
uspjeli. Mandolina nam je jedan od glavnih instrumenata u bendu,
trebalo je samo usnimiti ono što Matko svira na probama, a Damir
je to odlično odradio. Harmonika je tu kao neki začin, a snimanje
je bilo lakše utoliko što sam je sam svirao i imao sam nekakvu viziju
kako bi to trebalo konačno zvučati. Obično je puno teže kada dovučeš
nekoga sa strane da nešto odsvira u studiju. Teško da ćeš naći nekoga
tko voli upravo ovo što mi sviramo i usput je vješt na harmonici.Taj
instrument obično sviraju gažeri ili narodnjaci, ali, srećom, i
sam mogu ubosti dva-tri tona koja nam trebaju za snimke.
Imate 3 obrade i odlične autorske pjesme. Townes je odličan,
Gram je očekivan, Hank je uvijek tu negdje. Ima tu i jasnih posveta
ostalim trubadurima. Na kojem se muzičkom teritoriju želite muvati:
bliže Steve Wynnu/Steve Earlu ili Calexicu?
Moram priznati da bih volio da se muvamo po oba teritorija, ali
po onome od Calexica mislim da ipak nećemo, jer je to, za sada,
tehnički neizvedivo. Iako jako volim raditi instrumentalne kompozicije
poput "Crossing Rio Grande, teško je pronaći muzičare koji
bi to izvodili na stageu, a malo mi je glupo raditi studijske stvari
koje nećemo svirati uživo. "Crossing Rio Grande smo prvi put
snimili prije 4 godine Matko i ja sami, bez bubnja, kao neki eksperiment.
Ovaj puta nismo mogli odoljeti da je ne snimimo kako treba, previše
nam se sviđala, ali budući da je jedna od glavnih tema na harmonici,
problem ju je prilagoditi za koncerte. Mislim, na žalost, da će
taj dio priče ostati na toj pjesmi, a do daljnjega ćemo raditi pjesme
s vokalom, kakve možeš čuti na cd-u. Žanrovski baš previše ne promišljam
unaprijed kakva će stvar biti, jednostavno, kada mi "uleti
neka melodija ili refren pokušavam od toga napraviti pjesmu, pa
što ispadne. Kada je sviramo na probi, cijeli bend, stvar dobiva
neku drugu dimenziju, često nešto što ne očekujem kada je doma radim.
Naravno, tu puno utječe ono što svi mi kod kuće slušamo, ali ne
bih mogao reći da se furamo na toga i toga, sve je pomiješano i
onda ispada nešto naše.
Zašto ime My Buddy Moose, jel ima neka priča u vezi toga?
Pa, priča je dosta banalna. Ime nam je dao Zlatko Gostić, pjevač
i gitarist Stoned Cowsa . Jedan dan je uletio s idejom "baš
smo žena i ja doma raspravljali kako bi se mogao zvati neki country
bend, i palo nam je na pamet My Buddy Moose. Priznajem, dosta je
čudno ime, baš i nismo country bend, ali nam se sviđelo "na
prvu.
Pretpostavljam da u Rijeci ima 20-ak ljudi koji vole americanu
i da ste se vi vrlo brzo našli. Isto kao i Stoned Cows što nisu
pod kapom onog pomalo mitskog Riječkog Rocka. Koliko na vas utječe
Rijeka i ima li još nekih bendova koji furaju svoju priču?
Dobro si procijenio. Ja osobno znam za desetak ljudi koji to slušaju,
a pretpostavljam da bi ih moglo biti još desetak koji se ne kreću
u našim krugovima. I nije neka baza za publiku. Istina je da se
ni Stoned Cows ni MBM ne uklapaju u priču o riječkom rocku koja
je, po mojem mišljenju, prenapuhana, barem u onom dijelu koji se
može pročitati po novinama. Odgovorno tvrdim da na našu muziku nije
utjecao niti jedan riječki bend, kao, uostalom, niti bendovi iz
drugih dijelova domovine. Osobno doma uopće ne slušam domaću muziku,
ima par bendova koji su mi jako dobri poput Babiesa, Mad Men, Bambi
Molestersa, ali i oni su ispali iz neke druge priče. A frazetine
tipa "Rijeka je najrokerskiji grad i slično uopće nisu realne.
Pa njima se već služi i naš gradonačelnik, onda znaš koliko je sati.
U Rijeci nema niti jedno mjesto gđe se u kontinuitetu održavaju
koncerti, svirke su uglavnom "sporadični ispadi. U zadnjih
15 godina, koliko se sjećam, ovđe nije svirao niti jedan relevantan
bend iz inozemstva, osim iz SiCG, po pitanju klupske scene ne događa
se gotovo ništa, tek neki pokušaji. Isfurava se nekakav kult Palacha,
a to je danas obična birtija u kojoj se ne svira već godinama, izlazi
omladinski časopis Val u kojem intervjuiraju Jasenka Houru i pišu
kako je bilo super na koncertu Prljavaca, makar su stage dijelili
sa Škorom. Izašao je cd "25 godina Ri Rocka na kojem su, između
ostalih, Neno Belan i ENI, pa kakve oni imaju veze s rocknrollom?
Bendovi koji su, kako se voli reći, etablirani, samo napuhuju svoj
lažni status preko lokalnih medija, mnogi od njih nemaju ni publike.
Kult riječkog rocka počiva na pričama o nekakvoj "boljoj prošlosti
koja, realno, uopće nije bila tako dobra. Uglavnom, mi funkcioniramo
izvan tih mitova o slavnom Parafu, Termitima, GrČu, Let 3 i Lauferu
jer oni nisu dio naše glazbe. Ali, u Rijeci se uvijek nešto kuha
po garažama, u undergroundu, i ima barem 5-6 dobrih bendova za koje
nije čula šira publika, jer ih se ne prati u medijima. Iako sam
ne slušam takvu muziku, mogu izdvojiti nekoliko zanimljivih imena-"Marinada,
koja svira dosta zanimljiv alter, "Hesus Attor, nekakvi uvrnuti
instrumental-metalci, "Po metra crijeva, sviraju metal na
čakavskom, "Školjke, vrlo nesuptilni pankeri s odličnom obradom
Morrišonovog "The End, trebaš čuti kako su "secirali
incestuozne odnose obitelji koja živi u svinjcu, a jedan član ostane
bez WC papira
Ovđe se uvijek po garažama može pronaći pedesetak
aktivnih bendova, a po zakonu velikih brojeva, barem ih je 5-6 o.k.
Poslali ste ovaj snimak i izdavačima. Koliko očekujete
od cijele priče?
Pa, da budem iskren, u Hrvatskoj ne baš previše, eventualno u inozemstvu.
Ovđe, prema dosadašnjem iskustvu, kod izdavača jako teško prolazi
pjevanje na engleskom, a naš glazbeni izričaj nije previše komercijalan.
Uvijek postoje varjante kao što su samoizdavanje ili Zdenko Franjić,
ali za početak žive svirke su nam važnije od izdavanja. U Europi
postoji nekoliko malih nezavisnih kuća koje izdaju nešto slično
ovome što mi sviramo, pa možda tu bude interesa. Nismo pretenciozni,
znamo i da s produkcijske strane ne možemo konkurirati američkim
bendovima, pa ćemo pustiti da se stvari razvijaju svojim tijekom.
Svirate u KSETU uskoro. Gdje vas se još može vidjeti uskoro?
Iskreno, ne znam, svirati ćemo gđe nas pozovu, odnosno gđe postoje
minimalni uvjeti za o.k. atmosferu. U Rijeci sigurno, i to vrlo
brzo, ali neću još ništa konkretno najavljivati. U KSET-u smo 15.
2. predgrupa The Saintsima, što nam je izuzetno drago jer ih rado
slušamo. Saintsi su mi jedan od dražih punk bendova još iz tinejđerskih
dana, nisam imao pojma da uopće još postoje i jako me zanima kako
danas zvuče.
javite im se na: luka_bencic@yahoo.com
a ja sam i dalje na: tonisaric@inet.hr
|
