NAJBOLJI KONCERTI 2006. (Matija Habijanec) Ove sam godine pogledao svega dvadesetak koncerata i izgleda da sam jedini čovjek koji je propustio pogledati i Pixiese (gledao sam ih u Ljubljani prije par godina) i Morrisseyja i Franz Ferdinand i Lambchop i još je nešto značajno bilo, ne mogu se sad sjetiti. Nije mi žao, ali mi je zato žao ko psu što nisam pogledao Petera, Bjorna i Johna u Austriji, Jensa Lekmana u Njemačkoj, Burning Speara u Italiji i Art Brut u bilo kojoj od spomenutih država. No, bit će još prilika, a i ko mi kriv kad sam lijen, jel. Uglavnom, ovo je lista meni najdražih ovogodišnjih koncerata kojima sam prisustvovao (malo je falilo da na istu uđu i Spori Loris, pa i Calexico), no imajte na umu da su nijanse (od kojih se ovom prilikom u potpunosti ograđujem) odlučivale hoće li se na prvom mjestu naći Damo Suzuki, Misty In Roots, Acid Mothers Temple ili Easy Star All Stars. 1. Damo Suzuki + Tena Novak, 15.5., Zagreb, Teatar &TD ('... nakon što je 2001. nastupio u Močvari sa svojim Networkom (najbolji koncert 2001.) te 2003. u KSETu s bostonskim bendom Cul De Sac (najbolji koncert 2003.), Damo nam se opet vratio. Ovaj put je svirao s našim kultnim post-rockerima, grupom Tena Novak, i to ne samo ovaj koncert u &TD-u, već cijelu istočnoeuropsku turneju. Za razliku od koncerta No-Neck Blues Banda u petak, ovaj sam put poželio iščupati stolice zubima...') 2. Misty In Roots, 1.12., Zagreb, PAUK ('... Misty In Roots su mi izmamili osmijeh od uha do uha već nakon par sekundi. Nisam slušao njihove zadnje albume, tako da nisam bio siguran kako danas zvuče, no na kraju je sve ispalo super. Misty in Roots, naime, danas zvuče otprilike kao i 1979. kad su objavili kultni album 'Live At The Counter Eurovision'. Odahnuo sam kada su nakon pomalo sramežljive najave počeli svirati jednu od pjesama s njihovog zadnjeg albuma 'Roots Controller' iz 2002. jer je čak i to zvučalo dobro. Stari su pak hitovi (sigurno ste čuli barem 'Ghetto Of The City') zvučali odlično. No kao što svaki naizgled predivan podstanarski stan mora imati barem jednu opaku falingu, tako je i njihov koncert imao jednu veliku manu - trajao je samo oko sat vremena i imam osjećaj da smo svi željeli barem još sat vremena svirke...') 3. Acid Mothers Temple + Seven That Spells, 28.6., Zagreb, savski nasip (još jedan sjajan, a ovaj put i besplatan koncert opičenih Japanaca, s tim da su ovaj put svirali na otvorenom i postigli ultimativnu komunikaciju s kozmičkim silama. Domaći psihodeličari Seven That Spells su također bili na visini zadatka) 4. Easy Star All Stars, 12.3., Zagreb, Aquarius ('... za trenutno najbolji ovogodišnji koncert zaslužni su gitarist Michael G., klavijaturist Ticklah (ta dvojica njujorčana su i osnovala bend, a u prošlosti su svirali, između ostalih, zajedno s Sugarom Minottom i organizirali tribute-to-Augustus Pablo koncerte), simpatični basist koji zbog pričljivosti i razoružavajućeg osmijeha ima ulogu frontmena, trombonist, saksofonistica/flautistica, bubnjar, ledena tamnoputa dama na back, a često i na glavnom vokalu te neka šarena dvorska luda od čovjeka, najbrži jezik u gradu. Imena nisam uspio iskopati ni nakon nadljudskih napora. Što da vam kažem? Sve je zvučalo sjajno - i uvodni dio koncerta i 'Dub Side Of The Moon', a bogami i bis u sklopu kojeg su nam dali do znanja da se ne šale kada najavljuju 'RadioDread', album obrada pjesama s Radioheadovog 'OK Computera'. Ako mene pitate, upravo su 'Climbing Up The Walls' (ne možete ni zamisliti kako to zvuči) i 'Us And Them', a pogotovo ova potonja, bile vrhunac koncerta. 'Us And Them' je trajala možda šest, možda šesnaest, a možda dvadeset i šest minuta. Nemam pojma. Sjećam se tog refrena koji je svaki put zvučao sve moćnije i prve od dvije solaže na klavijaturama. Ako bih morao s nečim usporediti tu solažu, usporedio bih je s gitarističkom solažom Petera Tosha na 'Stir It Up' (mislim na verziju s albuma 'Catch A Fire'), ali i s najboljim trenucima Acid Mothers Temple u KSETu. Sjaaaajno. Tako se vjerojatno osjećao Ante Čikara kad je negdje početkom devedesetih u Amsterdamu čuo J. Mascisa u trenutku kada ritam-sekcija 'jednostavno prestaje svirati shvaćajući da je nepotrebna' (ovo je citat, ali onako, odokativni)...') 5. My Buddy Moose, 30.9., Zagreb, KSET ('... no, zato je koncert riječkih jenkija My Buddy Moose bio sjajan. Sjajan koncert i sjajna fešta, kako za nas u publici, tako i za njih na stejdžu. A njih je ovaj put bilo stvarno puno - osim fundamentalne (!) četvorke, pozornicom najboljeg malog kluba na svijeta šetali su Dalibor Pavičić iz Bambi Molestersa, Vatroslav i Vlado iz indie-rock atrakcije Casual Elvis, nečija sestra te 'riječki glazbenici Damir Tomić i Livio Hubička' (citat preuzet od preplaćene Kej-Setove PR službe) od kojih jedan lupa po bubnjevima, a drugi armoniku svira. Počevši od uvodne 'Heartbreak Hotel', pa sve do instrumentalnog bisa 'Crossing The Big River' (za vrijeme kojeg su se na stejdžu našli svi gosti i svi članovi benda - dakle, četiri gitarista, dva bubnjara i - pripremite se na ovo - dvije harmonike), My Buddy Moose su potpuno opušteno pokazali da su trenutno najbolji hrvatski koncertni bend, a svatko tko voli Wilco i Marah (znam da vas ima), voljet će i My Buddy Moose...') 6. The Thermals, 8.12., Zagreb, KSET ('... ne sjećam se kad je zadnji put dolazak nekog tamo pop-punk benda u KSET bio popraćen tolikim oduševljenjem (barem na internetu). U svakom slučaju, drago mi je, a ekipi koja je bacala konfete (najs tač indid) dižem palac i šaljem pusu. Thermalsi su nam ovaj put (bili su oni već u Zagrebu, prošle godine kada su bili predgrupa Mikeu Wattu) odsvirali skoro pa cijeli ili čak možda cijeli novi album i sasvim pošten broj numera s prva dva albuma. Najviše oduševljenja očekivano su izazvale 'How We Know', 'No Culture Icons' te najhitoidnije stvari s tog vrlo zgodnog novog albuma 'The Body The Blood The Machine' (već spomenuta 'Pillar Of Salt', 'Here's Your Future', 'Saint Rosa And The Swallows', 'Returning To The Fold', 'I Might Need You To Kill'... Skoro da sam spomenuo sve stvari s albuma), a publika je ovaj put stvarno bila na visini zadatka. Skoro da bih stavio ruku u vatru da će nam Thermalsi opet doći. Kej-Set atmosfera nikog ne ostavlja ravnodušnim, pa ni angažirane pop-punk djevojke (točnije djevojku, u Zagrebu definitivno obožavanu basisticu Kathy) i mladiće iz Portlanda...' 7. No-Neck Blues Band, 12.5., Zagreb, Teatar &TD ('... No-Neck Blues Band postoji od 1992., a mjesto rođenja grupe je New York. Članovi benda, kaže Almighty Wikipedia, žele biti anonimni (nemoj jebat, a baš sam mislio da žele postati nova lica L'Oreala), pa uglavnom upotrebljavaju umjetnička imena poput Angelblood, Izititiz i Slaughter. Objavili su već petnaestak albuma od kojih je najfriškiji 'Embryonnck', izašao ove godine za Staubgold Records. Prije nego što su stigli u Hrvatsku, odsvirali su nekoliko koncerata u Italiji, a već u subotu su svirali u Beogradu, na Ring Ring Festivalu. Počeli su nešto opreznije. Ispipavanje terena na No-Neck Blues način, a možda i ne. Svi smo živnuli kad je bubnjar odlučio sjesti za bubnjeve - u tim trenucima No-Neck Blues Band su se bez problema našli u istom psihodeličnom loncu u kojem su već odavno još neki dragi zagrebački gosti - Acid Mothers Temple i Damo Suzuki. Zatim je na red došao vizualni performans. Bubnjar je odustao od sviranja bubnjeva i odlučio se malo poigrati sa scenskim rekvizitima iz bekstejdža. I, što mu je prvo zapelo za oko, pitate se? Ogroman drveni križ, naravno, kojeg je ovaj Ringo Starr iz paralelnog svemira prvo okrenuo naopako, a onda i zabio u set bubnjeva...') 8. The Earlies, 4.3., Zagreb, Teatar &TD ('... The Earlies su me baš ugodno iznenadili, premda sam zakasnio i propustio hipnotičku 'One Of Us Is Dead' koja je, kako čujem, uživo zvučala puno bolje nego na njihovom dosad jedinom objavljenom albumu 'These Were The Earlies' (2004.). Koncert baš i nije bio komoran. Česte eksplozije lijepe, bijele buke izmjenjivale su se sa sporim, nježnim trenucima zbog kojih sam požalio što se nisam ni pokušao progurati do neke prazne sjedalice nego sam cijeli koncert pogledao skoro pa s jednom nogom van dvorane. Kada je nakon četrdesetak minuta (izdali su tek jedan album, ali prije gotovo dvije godine, a odsvirali su samo jednu ili dvije nove stvari, ako se ne varam) 'službeni' dio koncerta završio, svi smo znali da će ih 'najbolja publika na svijetu' uspjeti vratiti na bis. I to ne jedan, nego na pristojna dva. Meni je osobno najljepše zvučala ljepotica zvana 'Dead Birds', a ni spiritualizedovska 'The Devil's Country' nije ispala loše, dapače. Earliesi su odsvirali i jednu pjesmu Tima Buckleya (ili Buklija, kako bi rekla engleska polovica benda), a uspješno su nam se upucavali riječima: 'Vi ste najbolja publika dosad'. Ništa čudno, jer ih je dan prije na koncertu u Bergamu bilo više na stejdžu nego u publici...') 9. Jason Collett + Casual Elvis, 17.5., Zagreb, Galerija SC ('... Jason Collett nam je, uz pomoć pratećeg benda Paso Mino, došao odsvirati pjesme s novog (u Kanadi, doduše, objavljenog još prije godinu dana) albuma 'Idols of Exile' koji je stvarno odličan i na kraju godine bi se mogao naći na mnogim 'Best of 2006' top-listama. 'Fire' je tako vjerojatno bolja od svih pjesama sa zadnjeg albuma Josha Rousea, 'Hangover Days' je krasan duet koji pomalo podsjeća na Cornershopovu 'Good to Be on the Road Back Home Again' (a i na Jennifer's Band, majke mi), 'We All Lose One Another' brzo ulazi u uho i izlazi na usta premda počinje kao 'Disarm' Smashing Pumpkinsa, a onda se pretvara u 'Wild Horses', a 'I'll Bring the Sun' je ljetni guitar-pop hit na pola puta između Boo Radleys i Wilco. Sve te krasne pjesme smo čuli uživo...') 10. Obojeni Program, 26.1., Zagreb, Močvara ('... u Močvari su svaki put dosad bili sjajni, a tako je bilo i ovaj put. Prosto je nevjerojatno koliko pozitivne energije Kebra i ekipa mogu odaslati. A kad krene 'Kad se netko nečem dobrom nada', vrlo se teško suzdržati. Ne znam tko im je prvi put prikeljio taj epitet 'najemocionalnijeg benda u Srbiji', ali dobro je ubo...') |
