DRAGAN VELIKIĆ - Ruski prozor (Stubovi kulture, Beograd , 2007.) U zadnjih par godina redovno kupujem knjige ovjenčane Ninovom nagradom za roman godine. Nekada jedan od vodećih srpskih, jugoslavenskih pa ponovo samo srpskih tjednika uspjeva da kroz različita politička okruženja održi kredibilitet svoje tradicionalne nagrade. Ninova nagrada ne pruža jasan uvid u srpsku proznu produkciju ali svakako skreće pažnju ne toliko aktivnih čitalaca na pojedine pisce čiji život i rad nisu interesantni novinama i televiziji. Ovogodišnji dobitnik nagrade je Dragan Velikić, za roman Ruski prozor (Stubovi kulture, Beograd , 2007). Velikić, koga je nekada davno sam Igor Mandić nazivao budućnošću jugoslovenske književnosti, svojim prvim romanom Via Pula (1988) kao pisac debitant bio je u užem izboru peteročlanog žirija. Kažu da je uspjeh osvojiti Ninovu nagradu ali i ne osvojiti je onda kada se pisac, mlad pisac prije svega, po prvi put nađe u užem izboru. Takvo razmišljanje čini Velikića dvostrukim dobitnikom. Na neki način. Pisac dobitnik Ninove nagrade ulazi u oštru borbu za vrhove lista bestsellera. Ako je vjerovati beogradskim Večernjim novostima, Ruski prozor trenutno je bestseller broj jedan u Srbiji. Iza njega su svi spektakularni naslovi kiosk izdavaštva, njegovo magijsko visočanstvo Potter i neke knjige čija će kupovina eskalirati u subotu, osmog marta. Konkretno, to znači da će izdavač doštampavati knjige u serijama od po 3000 komada umjesto uobičajenih 500 ili 1000 te da će knjiga da se prodaje po cijeni od 10 eura, za srbijanske prilike dosta skupo. Ipak, u beogradskim knjižarama je uvijek gužva, kako među policama tako i na blagajnama. U razgovoru za NIN, Dragan Velikić otvoreno kaže da se ove godine iskreno nadao da će dobiti nagradu. Žiri nije bio jednoglasan u izboru pa je nagrada dodijeljena uz 3 prema 2 preglasavanje. Dodjela ove nagrade uvijek ima politički prizvuk što je svakako normalno uzevši u obzir presudan utica j politike na sve sfere života exyu prostora. Prošlogodišnji dobitnik, Svetislav Basara za roman Uspon i pad Parkinsonove bolesti, bio je srpski ambasador na Kipru, a za vrijeme Miloševića nemilosrdno je pljuvao po Ninovoj nagradi, ne zbog njene ideološke obojenosti već zbog samog sistema nagrađivanja. Velikić je aktualni srpski ambasador u Beču, a simpatizer je jedne od demokratskih stranaka u Srbiji, jedne od onih koje su na vlast došle poslije petooktobarskih demonstracija. Doduše, zbog austrijskog priznavanja nezavisnosti Kosova, Velikić je u svojstvu ambasadora opozvan u Beograd u. Sponzor ovogodišnje nagrade (nisam siguran ali mislim da nagrada vrijedi 7000 eura) je mesna industrija Carnex. Drugu bitnu književnu nagradu dodjeljuje zrenjaninska tvornica ulja, Vital, a ovogodišnji dobitnik je Mileta Prodanović. Vjerujem da su u Ministarstvu kulture ponosni na ove fakte kao i na aferu sa otkupom knjiga za biblioteke u Srbiji. Ruski prozor, roman-omnibus, kako to piše ispod naslova, je čudno štivo rasprostranjeno na 300-tinjak stranica, protegnuto od Beograda preko Budimpešte i Minhena do Hamburga pa nazad do blata i prašine male vojvođanske varoši. Likovi prikazani kroz svoje čudne sudbine, stanje duha te napokon i geografske činjenice, daju romanu srednjoevrospki miris sastavljen od nota austrougarskog nasljeđa, balkanske ratne besmislenosti i beomsko-umjetničkih mrljavih i lijenih ambicija. Rudi Stupar, intelektualac-besposličar, u stvari je sam Velikić ojačan životima ljudi koje je sretao. Ruski prozor obiluje filozofskim samodebatama a oni koji po knjigama traže mudrosti i vješto skovane izraze pa ih prepisuju u svoje egzotične intimne bilježnice, imaće puno ruke posla. Mene su lično iritirali njegovi opisi zarđalih ringli na šporetu i slično poslije kojih su slijedili opisi seksa i sladostrašća . Shvatio sam težnju ka slobodi duha u romanu ali se ne mogu oduprijeti dojmu kako Velikić smatra da sve što napiše vrijedi i da sve to treba završiti unutar korica knjige. Kritike po dnevnim novinama bile su puno hvalospjeva na račun romana i pisca. Ali šta su drugo knjige no ispis nečijih ideja i razmišljanja. KHALED HOSSEINI - Lovac na zmajeve (The Kite Runner, 2003) Lovac na zmajeve, roman afganistanskog pisca Khaled Hosseinia nalikuje na danas aktuelni animirani film Persepolis autorice Marjane Satrapi. Satrapi je ozbiljan kandidat za ovogodišnjeg Oskara dok je Hosseinijev roman jedno vrijeme bio broj jedan na listi bestselera NY Timesa. Hosseini živi i radi u Americi, Satrapi u Francuskoj. Oboje se bave svojim korijenima i nesrećama svojih sunarodnjaka. Kada se spomene Afganistan, većina ljudi sjeti se nasmijanih Talibana oduševljenih rušenjem kipova bude u Bamyanu, NATO tenkova koji jure pokraj olupina ruskih tenkova ili pak Johna Ramba koji sređuje loše ruske vojnike i ispravlja pogreške američkih tajnih službi. Hosseini kroz lična izbjeglička iskustva prikazuje zadnjih 40-ak godina afganistanske povijesti uz poneko spominjanje neke davne prošlosti kada je to bila normalna zemlja sposobna da pomiri tradicionalni način života i zapadnjačke uticaje. Etnički miks koji čine Paštuni, Tadžiici, Hazari i drugi uslovljava složenost života na tom području, uvijek nekome na putu i predmetu nečijih strateških i drugih interesa. Tečno napisana, jasna i sa puno zaprepaštujućih detalja koje prosječno obrazovan zapadnjak teško može i da zamisli, Hosseinijeva knjiga prikazuje drugu stranu afganistanske tragedije. Roman je veoma informativan i kao takav zanimljiv za čitanje. Film Lovac na zmajeve, http://www.kiterunnermovie.com/ , u režiji Marc Forstera, premijerno je prikazan u decembru prošle godine. U Afganistanu je čak i zabranjen zbog scene silovanja i mogućeg negativnog uticaja na međuetničke tenzije u toj rasturenoj zemlji. Njegov drugi roman, A Thousand Splendid Suns, objavljen je u Americi sredinom 2007 godine. NICK HORNBY - Zakucavanje (Slam, 2007) Nick Hornby jedan je od onih simpatičnih pisaca koje svi vole. Ako je vjerovati našim izdavačima i svemu što stavljaju na korice knjiga, i Zadie Smith uživa čitajući njegove knjige. Njegov najnoviji roman Zakucavanje ( Slam, Penguin Books 2007 ) pojavio se u Srbiji ekspresno poslije svjetske premijere šesnaestog oktobra prošle godine. U svojim romanima Hornby redovno predočava svoje muzičke afinitete i tako na iskren način odaje počast svojim pop idolima u čijim stihovima često nalazi inspiraciju. Po njegovim knjigama se isto tako redovno snimaju manje više dobri filmovi. Zadnja je vijest da je Johnny Depp otkupio prava za snimanje filma prema romanu Dug put to dna ( A Long Way Down, 2005 ). Inspiraciju za Zakucavanje, Hornby je pronašao čitajući autobiografiju najvećeg svjetskog skateboardera Tony Hawka ( Hawk Occupation:Skateboarder, 2000 ) čija ga je životna priča oduševila gotovo istovjetno kao što ga oduševljavaju pjesme Bruce Springsteena ili grupe Marah. Tamna strana knjige su tinejdžerske trudnoće po kojima Velika Britanija danas prednjači u odnosu na ostatak svijeta. Stavljajući se u perspektivu Tony Hawk-om impresioniranog petnaestogodišnjaka Sama, klinca rođenog od roditelja tinejdžera, kome se dešava isto što i njegovim roditeljima, Hornby pokušava na jedan mekan i bezopasan način pokazati kroz kakve sve situacije prolaze engleski tinejdžeri kada naprave bebu . Vidio sam te mlade i balave engleske majke dok u papučama i pidžamama istrčavaju iz svojih socijalnih stanova i dolaze pred školu da pokupe svoju jedva petnaestak godina mlađu dječurliju razmišljajući o večernjim izlascima ili pak završavanju nekog faksa sumnjive kvalitete. Tinejdžerske trudnoće u Engleskoj su postale gotovo normalna pojava i nikoga više ne izneneđuju. Zakucavanje nema šarm kao High Fidelity, nema ni zapleta kao Dug put to dna a ni slojevitosti priče kao u Sve o dječaku. Možda je ovo njegova najmanje kvalitetna knjiga, pomalo razvodnjena i dosadna. Hornby nevješto eksperimentira izmišljajući razgovore svog junaka i Tony Hawka u nekoj čudnoj bliskoj budućnosti. Neuobičajeno je da jednog Engleza, i to punokrvog Engleza, zaintrigira skateboarding kao tipičan američki brand, tako da se sve čini trapavo maštovito. Možda je ovu knjigu Hornby morao da napiše radi održavanja kontinuiteta u svom radu ili nekog ugovora sa izdavačem. U svakom slučaju, može on to puno puno bolje. ALEKSANDAR STOJKOVIC ST. - Svet je moj, ali ima vremena (SLUŠAJ NAJGLASNIJE) Danas, u petak, 12.11.2007. u prodaji će se pojaviti dugo očekivani album borske grupe Goribor. Album je to o kome se dugo pričalo a siguran sam da će se još duže pričati kada konačno ugleda svjetlo dana. U našem diskografskom izdavaštvu ustalila se praksa da skoro svaki pažnje vrijedan band prvo objavi za Slušaj najglasnije a potom potpiše za bogatijeg izdavača. Takva je priča i sa Goriborom koji imaju čak sedam izdanja ( Hoću kući, Krug u očima, Live, Ono što te ne ubije, to te osakati, Stari radovi, Stondom do Tokija i Zagreb KSET 2.10.2006 ) za Franjićevu etiketu. Uz sva ova demo i live izdanja od čijih će najblistavijih trenutaka biti sastavljen album Goribor (Dancing Bear), Zdenko Franjić objavio je i zbirku St-ove poezije Svet je moj ali ima vremena . Knjižica skromnog izgleda i uveza, bez ikakvih bibliografskih podataka uključujući i godinu izdavanja, na svojih 40-ak stranica nosi više poezije a manje proze uglavnom bez naslova sa numeričkim oznakama na kraju, vjerovatno datumima kada su stihovi napisani. Radi se o stihovima napisanim tokom 2003 ili 2004 godine a neke od pjesama, kao što je Više se ne bojim , nalaze se na albumu Hoću kući ( Slušaj najglasnije , 2005). St nije pjesnik klasičnog kova, on je prije svega tekstopisac i čitajući ove stihove jasno je da svaka od tridesetak pjesama traži svoju muzičku dramu. St je pjesnik istine koja boli, sirov i jasan, ponekad trapav i nezavršen, ali uvijek iskren do kraja, da ne kažem do samouništenja. ... jedino što normalno radim je pisanje, maštam o romanu ali ni za to nemam dovoljno snage, nalazim kompromis u pesmama i kratkim pričama..... , - tako on kaže u sarkastično napisanom-opjevanom životopisu ili kako se to danas kaže si-viju (c/v). Ovaj čovjek se ne štedi u životu pa ni u pisanju (... ovo telo i vreme u njemu nisu za čuvanje ...) i zato ovu knjižicu svakao treba pročitati. Bernhard Šlink - Bekstva od ljubavi (2000) i Povratak kući (2006) Ne tako davno, mogli ste na ovom sajtu čitati o romanu Čitač, bestseleru savremenog njemačkog pisca Bernharda Schlinka. Impresioniran njegovim pisanjem, nisam mogao odoliti da se ne počastim sa još dvije njegove knjige, zbirkom priča Bekstva od ljubavi ( Liebesfluchhten, 2000 ) i romanom Povratak kući ( Die Heimkehr, 2006 ). Bekstva od ljubavi ( Liebesfluchhten, 2000 ), zbirka je od sedam, ne baš kratkih priča, prožetih temama koje opsjedaju Bernharda Schlinka. Njega prije svega zanimaju teme opasne i škakljive u kontekstu zadnjih stotinu godina njemačke povijesti. Tu su prije svega životi njemačkih generacija rođenih u sumrak nacizma, njihova izgubljena generacija suočena sa nelagodom svaki put kada pogledaju unatrag. Izvinjenje Willy Brandta žrtvama nacističke vladavine imalo je većeg odjeka u svijetu nego unutar ondašnje dvije Njemačke i svjestan toga, Schlink prikazuje njemačke traume sa distance ljudi koji su, čini se, krivi što postoje i što im je porijeklo zaprljano nacističkim korijenima. No, Schlink pričao o netipičnim nacistima, o onima koji se nisu baš gurali u nacionalsocijalizam ali ni previše odupirali. U Devojčici s gušterom , bavi se postnacističkom njemačkom opterećenom svježim antinasljeđem iz netom završenog rata, majstorski portretira strah i napetost života ljudi upletenih u nacističke afere. Ne govori on o nacističkim bolesnim umovima i egzekutorima. Njega zanimaju ljudi koji nisu bili prisiljeni da služe nacistima ali nisu se ni opirali, pa im se sada njihova pragmatičnost obija o glavu. Ovo je samo motiv priče koji Šlink polako dopunjava svojim biografskim faktima i zanimljivim zapletom podsjećajući čitaoce da je on počeo kao pisac detektivskih romana i da radi u pravosuđu. Neverstvo , kroz naoko sapuničastu priču o nevjeri počinjenoj sa ženom najboljeg prijatelja, govori o posljedicama sjedinjenja istočne i zapadne Njemačke. Schlink po strani ostavlja patetično opisivanje špijunsko-komunističkog režima sa istoka i bavi se posljedicama koje ostavlja na ljude. Ova priča je gorka ali ispričana dostojanstveno u maniru pravog evropskog intelektualca. Da smrt zapravo nije kraj motiv je priče Onaj drugi . Grašak šećerac ima dovoljno fabule da preraste u odličan filmski scenarij. Slično kao i njegov zemljak Wim Wenders, Schlink voli da radnju prebaci u Ameriku, mada je on više Evropljanin od poznatog režisera. Slično kao i Devojčica sa gušterom , Obrezivanje govori o uvijek nelagodnom, prošlošću i sadašnjošću opterećenom odnosu Nijemaca i Jevreja. Uvjerljiv način na koji Schlink govori o konkretnim situacijama iz života običnih ljudi upućuje na činjenicu da on ima vjerodostojno iskustvo na osnovu kojeg piše o problemu. Sin je najkraća i ujedno najslabija priča u zbirci. Šlinku treba više prostora da razvije svoja razmišljanja pa mu ovakve minijature baš ne idu od ruke. Zadnja, Žena na bezinskoj pumpi , drski je trijumf ludosti čovjeka svjesnog da mu se bliži kraj života i da nije do sada imao hrabrosti da nešto promjeni. Muški čitaoci starije dobi udahnuće duboko kada ovu pročitaju a zapamtiće i posljednju rečenicu koja kaže Činilo mu se da ima beskrajno mnogo vremena . Zašto se zbirka zove Bekstva od ljubavi? Zato što je baš svaka od sedam priča građena na ljubavi,i platonskoj i tjelesnoj, i zato što od svake te ljubavi individualac, dobrim djelom Schlink lično, bježi i postaje nesretan ali prije toga saznanja on je sretan u momentu kada ne razmišlja o posljedicama i kada vjeruje da je taj trenutak sreće dovoljno vrijedan svega lošeg što će uslijediti. Kao i njegovi junaci, ljudi sa jednim obrazovanjem ali sa više zanimanja i životnih interesa, Bernhard Schlink gura tri karijere. Po profesiji je sudija Ustavnog suda, a kao pisac, piše romane o policijskom detektivu Selbsu ( nemam informacije da je kod nas objavljen ijedan od tri romana o Selbsu ) i literaturu u koju spadaju Čitač, Bekstva od ljubavi te njegovo poljednje djelo, roman Povrtatak kući. Slično kao što je brilijanti južnoafrički pisac, nobelovac, J. M. Coetzee, u svom romanu Foe (1986) iskoristio savremeni mit o Robinsonu Crusoeu, Schlink je za osnovu svog Povratka kući uzeo Homerovu Odiseju, te je kroz fabulu prepunu obrata, mada ponekad previše očekivanih, provukao svoje komentare Odisejeva povratka kući dajući jedan savremeni kontekst antičkom mitu. Na taj način je svoj roman učinio filozofskim razrađujući teme koje spominje u zbirci priča Bekstva od ljubavi. Neka vam spominjanje filozofije ne učini ovu knjigu odbojnom. Naprotiv, njegov način pisanja je jednostavno jasan mada ova knjiga daje naslutiti da se od Schlinka može svašta očekivati u budućnosti. Napomena: naslovi priča dati su na ekavici jer sam čitao izdanje beogradskog izdavača Plato. Zbirka je objavljena u sjajnoj biblioteci Posle Orfeja. CARLOS RUIZ ZAFON - Senka vetra Sa korica knjige sjevaju imena Gabriel Garcia Marqueza, Umberta Ecoa. Borghesa. Tu su i isječci hvalospjeva iz The Washington Posta, Entertainment Weeklya, obavjesti o uspjehu knjige u Španiji i Njemačkoj. Naravno, previše svega ali onda se pojavljuje šarmantna knjižničarka, polako mi prilazi i ekstatično započinje svoj ditiramb posvećen Zafonu i Senki vetra. Ostajem zatečen kombinacijom njene profesionalnosti, pojave, šarma i načina na koji govori o romanu i razlozima zašto isti treba kupiti i pročitati. Mada sam hiljadu puta odbio takve ponude smatrajući ih identičnima maniru putujućih prodavača magičnih krpa i lonaca, uzeo sam knjigu i otišao na blagajnu. Čitanje pet stotina stranica romana špansko pisca koji se prethodno proslavio u Americi, pišući za djecu i omladinu, pretvorilo se ništa manje slično iskustvo gore opisane kupovine. Zafon je vješt pisac, prijatelj riječi i njihov uspješan krotitelj. Njegove su rečenice napete, ponekad nervozne kao i pripadajući temperament svih čija etnička odrednica počinje sa hispano . I dok se čitalac bori sa beskrajnom listom likova čija imena imaju najmanje tri riječi, a koje je Zafon bespoštedno iskoristio da stvori mističnu atmosferu, i shvati da se roman polako pretvara u sapunicu idući prema svom kraju, osjećaj uživanja u čitanju ostaje postojan. Karijera u SAD-u nije ubila evropski pedigre autora pa se njegov rad razlikuje od Marqueza i ostale ekipe čija su imena zloupotrebljenja na koricama knige. Dakako, čim neko malo zamrlja atmosferu, doda jednu žlicu mistike i neočekivanih metafizičkih obrata, najlakše je uporediti ga sa već previše puta spomenutim nobelovcem. Kap filozofije u romanu odmah priziva ime tvorca Imena ruže, a ako su već njih dvojica spomenuti, nije loše spomenuti ni Borghesa. Nažalost, ovakvim naklapanjem čini se medvjeđa usluga mlađim piscima. Upečatljivost i kredibilitet imena okreće pažnju od pravog tkiva i građe knige ka usporedbama i traženju elemenata koji potvrđuju ono što je urednik izdanja želio da kaže. Zato je najbolje pokušati ignorirati belebetarije sa korica i prepustiti se vrtlogu strasti Zafonovog pisanja i autorskog izraza. Senka vetra je propisno dobar roman za širu publiku. Neko će uživati u ljepoti riječi i rečenice, neko u sapuničnosti fabule a naći će se i oni toleranti da prihvate oboje. Korisne web adrese, između ostalih, su http://www.carlosruizzafon.com/ ( u slučaju da poznajete španski) http://en.wikipedia.org/wiki/The_Shadow_of_the_Wind (u slušaju da vjerujete Wikipedii) http://www.carobnaknjiga.com/knjige/senka.htm (izdavač u Srbiji) IAN McEWAN - Sanjar Sanjar spada u onaj dio McEwanovog stvaralaštva nazvanog književnost za djecu, zajedno sa romanom Rose Blanche (1985). U predgovoru knjige, autor kaže da je svako novo poglavlje čitao svojoj djeci pažljivo prateći njihove reakcije kako na sadržaj priče tako i na ton kojim je čitao. Dječije reakcije poslužili su konačnom oblikovanju ove divne ( oprostite na otrcanosti riječi ) knjige koju svakako valja pročitati. Posebno naglašavam da ista ima jedva stotinjak stranica manifestiranja čista i nesputane mašte odrasla čovjeka koji se sa smiješkom na licu sjeća djetinjstva i maštarija, te uživa u njihovoj naivnosti i bezopasnoj gluposti. Obrati kroz koja prolazi simpatični Peter Fortune, balavi dječak nesposoban da kontroliše svoju maštu, mogu vas istovremeno nasmijati ali i rastužiti, pogotovo ako se sjetite nekih samo vama poznatih lagodnih i nelagodnih uspomena iz djetinjstva. McEwan se, siguran sam, nesebično poslužio svojim djetinjim maštarijama pisajući ovaj roman i na tome mu valja biti zahvalan. Neki odrasli uživaju gledajući crtane filmove a neki pišući ili čitajući knjige za djecu Ian McEwanova knjiga Na Čelzijskoj plaži (On Chesil Beach, 2007), nominirana za ovogodišnju Booker Prize, uskoro izlazi i na ovim prostorima (u izdanju beogradske Paidea-i). http://www.ianmcewan.com/BERNHARD SCHLINK - Čitač Bernhard Schlink ustavni je sudija njemačke pokrajine Sjeverne Rajne - Vestfalije. To mu je posao, od toga živi, svejedno da li je to kao klinac želio ili je to bila ambicija građanske porodice u kojoj je odrastao. Ali, kao pravi poluneprilagođeni akademski obrazovan građanin, paralelno karijeri u pravosuđu, Schlinka prati reputacija jednog od vodećih njemačkih savremenih pisaca. Shodno svojoj profesiji, počeo je kao pisac detektiviskih romana i to veoma uspješan. Njegovi su detektivski romani nagrađivani u domovini mu Njemačkoj. Svjetsku popularnost stiče poslije 1995 godine romanom Čitač (Der Vorleser), kasnije prevedenim na više od trideset svjetskih jezika. U toku se pripreme za filmsku adaptaciju romana , a ako je vjerovati internetu režirat će Stephen Daldry (režiser Oskarom nagrađenog filma Hours iz 2002), a potencijalni glumci su Nicole Kidman i Ralph Phienes. Spominje se i jedinstvena Juliette Binoche. Uh, mogao bi to biti pravi mračni evropski film, ali valja biti strpljiv. Naime, film je najavljen za 2010. Stara Evropa nikada neće biti ekspeditivna kao poduzetni i površni Hollywood . Trivijalnosti radi, spomenimo da je i Oprah Winfrey Čitača uvrstila u svoj Oprahs Book Club. Čitač na svojih manje od dvjestotinjak stranica nudi zanimljivu i slojevitu priču, parcijalnu autobiografsku refleksiju autora rođenog 1944. godine, krajem sumraka nacizma i u godinama lomljenja njemačke nacije. Schlinku je trebalo pedeset godina da smogne hrabrosti objaviti svoje dječačke i mladalačke fantazije, ali i kasnija razočarenja odraslog čovjeka neobične sudbine. Radnjom jasno podjeljen u tri dijela, roman govori o djetinjstvu i odrastanju njemačkog dječaka i susretu sa fatalnom ženom ili djevojkom koja ispunjava snove svakog tinejdžera. Kroz erotikom prožetu radnju Schlink lako i jednostavno opisuje njemačku svakodnevnicu i to bez viška riječi i nepotrebne patetike. U drugom dijelu knjige koristi svoja iskustva pisca detektivskih romana ali naglo zaokreće karakter knjige da bi u konačnom trećem dijelu, dostojanstveno bolno opisao kraj jedne sudbine, života i na kraju krajeva ljubavi. Sve me to podsjeća na film Shadowlands (r. Richard Attenborough, Anthony Hopkins, Debra Winger,1993) i njegov surovi završetak suprotan onom što nas Hollywood uči svojim glupostima. Zato mi je drago da će filmska adaptacija sjajne knjige završti u evropskim okvirima. Nažalost, pri kupovini knjige pročitao sam sažetak radnje na zadnjim koricama i time narušio užitak čitanja. Zato o radnji ni riječi, i ovo malo spomenutog je previše. Fantastična knjiga. WOODY GUTHRIE - Na putu do slave - autobiografija, Šareni dućan, 2007. ... I znao sam da sam sretan jer sam se oslobodio tog sentimentalnog i sanjarskog smeća , i da sam još sretniji zato što sam se približio ljudima i pjevam zajedno s njima, a pjevam o borbi i odlučnosti i zavijanju gladnih želudaca i snazi i eksplozivnosti svega .... Ovako je razmišljao Woodrow Wilson Guthrie, poznatiji kao Woody Guthrie, silazeći sa šezdeset petog sprata Rockfellerovog centra u NYC, sretan što je odbio angažman koji bi ga pretvoriou pukog zabavljača i klauna show businessa. Iskrena i nespretna gore citirana rečenica u potpunosti portretira karakter i prirodu Ghutrievu, njegov lutalački i nemirni duh, naivnu revolucionarnost i klasnu osjetljivost. Prije nego što ga je bolest vezala za sanatorijumske sobe, Woody je proputovao Ameriku nekoliko puta, upoznao lice i naličje života, razveselio i rasplakao mnogobrojnu američku sirotinju, te napisao preko 1000 jednstavnih ali upečatljivih pjesama. Zdravi dio svog životnog lutanja opisao je u ovoj knjizi objavljenoj prvi puta 1943 za izdavača iz Bostona, E. P. Dutton (kuća i danas radi, ali kao dio Penguin Books). Zahvaljujući koprivničkom Šarenom dućanu, knjiga je konačno dostupna i kod nas. Bound for Glory, kako se u originalu zove, sigurno ne spada u vrha autobiografske proze jer Woodyjevo pisanje ima brilijantnih momenanta ali i pati od povremenog praznog hoda i nespretnosti. Međutim, značaj knjige je isuviše veliki da bi se bilo šta osporavalo. Dovoljno je reći da je ista bila jedan od ključnih elemenata za Dylanovo životno opredjeljenje i sve ono što je kasnije napisao i skladao. Kronike ( Chronicles, Volume One, 2004 ), slično Dylanovo autobiogafsko djelo, s druge strane, predstavlja vrhunac takve proze i još jedan tribute to Woody Guthrie. Na svom prvom albumu Dylan je snimio Song To Woody, a ista se bolesnom Guthrieu jako sviđala. Cjelokupna američka folk scena duguje Guthrieu, duguju mu pjesnici beat generacije, duguje mu država, duguju mu i savremeni američki kantautori jer rado obrađuju njegove pjesme. Samo da spomenemo sjajnu obradu Vigilante Man u izvedbi Ray LaMontagnea i Toma Morella aka Nightwatchmena koji u svojim stihovima citira legendarnu parolu sa Woodyeve gitare - This machine kills fascists . 1976 snimljen je i film po knjizi, istog naziva Bound for Glory. U svakom slučaju knjigu treba pročitati uz napomenu da su ta vremena odavno prošla i da sve to možda zvuči previše naivno za svijet u kome sada živimo. ELIJAH WALD - Bijeg iz delte (Robert Johnson i povijest bluesa), 2007. U izdanju koprivničkog Šarenog dućana ( http://www.sareni-ducan.hr/ ) pojavila se knjiga američkog publiciste Elijaha Walda ( http://www.elijahwald.com ) Bijeg iz Delte (Robert Johnson i povijest bluesa). Knjiga obiluje činjenicama, kontroverzama i legendama o bluesu i ljudima koji su ga stvarali. Wald je napisao studioznu knjigu čija jedina mana može biti to što uz nju ne dolazi kakav blue ray disk sa pjesmama svih tih spomenutih autora i blues legendi. Zato je za pohvaliti potez našeg izdavača koji prvih 200 kupaca daruje sa CD-om Love In Vain (Oct 21, 1996), dovoljno dobrim za upoznavanje čitalaca sa radovima Roberta Johnsona. Ako želite da čujete svih 27 studijskih snimaka koji je Džonson snimio za svog kratkog života, nabavite The Complete Recordings (1990). Legenda kaže da su blueseri iz Delte pohodili raskršća pred ponoć i tamo svirali. Iz mraka bi se pojavio veliki crni čovjek, devil himself, naštimao im gitaru i učinio njihovo sviranje posebnim. Vrag nije puno tražio zauzvrat, samo dušu muzičara. Upravo iz ovakvih legendi potiče mit o Robertu Johnsonu, blues muzičaru koji je inspirirao generacije muzičara ali i Elijah Walda da napiše knjigu. Međutim, o Johnsonu se ne zna mnogo. Wald je razgovarao sa preživjelima koji su ga poznavali i na kraju zaključio da (str. 183) ... oni koji znaju za njega čuli su da je bio nekakva povijesna ličnost, ali ne poznaju njegovu glazbu. Johnson je junak bjelačke blues scene, bjelačke ne prema rasi izvođača nego prema mnoštvu publike, ali ostaje nepoznat ostatku crne blues publike.... . Upravo tako, crni blueseri sviraju njegove pjesma često ne znajući tko ih je napisao. S druge strane, 2004 godine, Eric Clapton izdaje Me. And Mr. Johnson, album obrada Johnsonovih pjesama a potom i kolekcionarsko izdanje Sessions For Robert J, nešto kasnije te iste godine. Wald upozorava da ispred velikog broja podataka o Johnsonu s pravom stoji vjerovatno ili pretpostavlja se , ali i da je naslov prvog izdanja sa njegovom muzikom, King Of Delta Blues, bio jedan od razloga zašto su mnogi budući veliki muzičari (Keith Richards, Jimmy Page, Eric Clapton) obratili pažnju baš na njega a ne na neke druge blues velikane iz tog vremena. Bijeg iz Delte nije knjiga isključivo o Robertu Johnsonu. Nije ni potrebno napisati 270 stranica teksta o čovjeku koji je kratko živio i snimio svega 27 pjesama. Ovo je knjiga o bluesu u kojoj se Johnson spominje u objektivnom svjetlu. Odaje se priznanje negovu radu i uticaju ali i skreće pažnja na imena i živote mnogih drugih manje ili više poznatih blues muzičara. Elijah Wald i sam je blues muzičar sposoban da u knjizi jednostavno objasni šta su to i kojim tehnikama svirali rani blueseri i šta su to u svojim kratkim tekstovima govorili publici koja ih je slušala i kupovala njihove ploče. Odlična knjiga. Blues been here since time began, Since the first lyin` woman met the first cheatin` man...... ŽIKICA SIMIĆ - Električna zastava - tajanstveni voz za neonsku dugu (2007.) Električna zastava je zbornik okrenut Americi uz svega nekoliko spomenutih britanskih izvođača kao što je The Clash. U Americi stvari stoje drugačije. Tamo još postoje mali nepoznati veliki izvođači i autori dok Britanci uvijek traže novi veliki band jednako dobar kao The Beatles ili neko drugi. Dobro je uz čitanje ove knjige imati pri ruci pristojan rječnik stranih riječi jer gospodin Simić konstantno koristi nesvakidašnje riječi, izraze i sintagme, ne baš toliko prisutne u svakodnevnoj upotrebi. On se cijeli život bavi rock and rollom a taj svoj posao ili hobi, u nekoliko tekstova objavljenih u knjizi naziva najbesmislenijim poslom na svijetu. Najvažnija stvar u njegovu pisanju je vješto ukomponiravanje anegdota iz života junaka njegovih priča, brojnih rock and roll zvijezda i osobenjaka, sa njegovim ponekad maglovitim sudovim o njihovoj muzici i stihovima. Žikica Simić tvrdoglavo inzistira na autorstvu. Kada spomene film, obavezno prije imena filma on navodi ime autora i sa par riječi dočarava autorski potpis bilo Pekinpoa, Valtera Hila ili već nekog drugog režisera. U slijedećem koraku on plastično dočarava scene iz njihovih filmova i zatim ih stavlja u kontekst albuma o kome piše. Na taj način kreira jake impulse koji će vas, ponavljam, natjerati da neki vama dragi album koji se u knjizi spominje, ponovo preslušate i obratite pažnju na neke sitnice ili krupne stvari koje su vam promakle. Fascinira me činjenica da su Žikici Simiću bili dostupni svi ti albumi i strani magazini i časopisi sve ovo vrijeme, naročito u doba jadnih i groznih devedesetih. Nama koji nismo bili u toj situaciji, njegovi tekstovi po raznim domaćim časopisima (Vreme zabave, XZ, Borba, Naša borba....) služili su da sastavljamo beskonačne spiskove albuma koje bi htjeli da čujemo. Zato Električna zastava ima višestruku vrijednost, i kao zbornik, i kao antologija ali i nečija mentalna autobigrafija. Možete je pročitati cijelu, u komadu, kao što sam to ja uradio, ili je držati negdje pri ruci i svako pomalo uživati u njenom impresivnom sadržaju. ZORAN ŽIVKOVIĆ - Poslednja knjiga Poslednja knjiga , najnoviji roman svjetski poznatog srbijanskog pisca Zorana Živkovića, prvi je naslov u novopokrenutoj biblioteci Promocija Večernjih novosti. Biblioteka Promocija je koncipirana tako da objavljuje knjige mladih autora, manje ili više poznatih domaćoj i široj javnosti. Nešto slično prošle je godine izdavao Jutarnji list u okviru biblioteke Premijera, u kojoj je objavljeno nekoliko sjajnih naslova. Još jednom, osporavano i hvaljeno kiosk izdavaštvo, omogućuje širem krugu čitatelja da jednostavno i jeftino dođe do knjige (cijena je 4 eura). Zoran Živković među poklonicima fantastike uživa kultni status. Knjige su mu prevođene na engleski, španjolski, francuski, japanski, turski, bugarski, grčki, slovenski i hrvatski. Dobitnik je World Fantasy Award 2003 godine. Objavljuje od 1997 godine. Dva puta, 1997 i 2007, bio je nominiran za NIN-ovu nagradu ali izgleda da nije imao ili nije želio da ima vezu jer javna je tajna da se ta nagrada tako dobija, nažalost. Poslednja knjiga je jedan pristojan roman, intrigantan, lak za čitanje i zanimljiv. Za vjerovati je da će čitaoci kojima je je ovo prvi susret sa piscem, a upoznati su sa njegovom reputacijom, ostati pomalo razočarani, pogotovo ako nisu pravi fanovi fantastike. Jer, opis rituala koji izvode ljudi obučeni kao fratri iz Imena ruže (reference na ovo djelo Umberta Eco-a su uvelike pristune u romanu) jednako će oduševiti one zadivljene DaVincijevim kodom i ostaviti ravnodušne one druge koji su očekivali više od cijele frke koja se donedavno događala. Opet, fanovi fantastike, neće blagonaklono gledati na ovu opasku. I tako u krug. Slabo čitam fantastiku, osim možda pokojeg romana Clive Barkera, Stephena Kinga ili Philipa K. Dicka, pa ne želim da govorim o tom aspektu Poslednje knjige.Nas ostale, sklonije drugoj vrsti književnosti, ovdje će više dojmiti atmosfera romana, jednostavni i lako dijalozi i na kraju, simpatičnost glavnih likova. Ako vam se i samo razumijevanje raspleta učini teškim, to je samo zbog neiskustva u iščitavanju ovog žanra. Živković, koga sam imao priliku nedavno gledati na televiziji, je izuzetno inteligentan čovjek i uspješan pisac. Uspio je napraviti karijeru u inostranstvu, na terenu gdje se pisanje knjiga znatno više isplati nego u ovim našim krajevima. Ne sumnjam da je žanr u okviru koga piše njegov lični izbor i afinitet, ali u inostranstvu je to svakako i financijski izdašan posao. Poslednja knjiga ipak nije najbolje što je napisao ali ovo je odlična prilika da se potencijalni čitatelji dobiju uvid u djelo pisca o kome se u posljednje vrijeme puno piše i priča. HIMLEROV VELIKI PLAN Primjetio sam prije nekoliko godina da u svakoj od knjižara u Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu, stoji barem jedno izdanje posvećeno Hitleru ili nacistima. I to na nekom istaknutom mjestu. Naslovnice svih tih knjiga odlično su dizajnirane, jednako uočljivo kao i SS uniforme, kreacije kompanije Hugo Boss, po Himlerovoj ideji i nalogu. Nasreću, prošle godine bila je Teslina obljetnica pa su nacističke snage bile prinuđene da se povuku pred mnogobrojnim naslovima posvećenim velikom naučniku. Još interesantnije, veliki broj mojih prijatelja, uključujući i one najbliže, pokazivao je pritajeno oduševljenje prema kupovini Hitlerovog Mein Kampf . Rijetko koji je od njih to sranje i pročitao do kraja. Poslije mi je jedan od njih rekao da u kući čuva neko raritetno izdanje istog nedjela. Popularnost nacizma ne treba da čudi, pogotovo zbog lake dostupnosti knjiga a u poslijednje vrijeme i filmova posvećenih ovo dijelu mračne(?) ljudske povijesti. Nedeljni telegraf, srbijanski tjednik, prije par godina izbacio je na kioske knjigu Anton Neumayer-a, Hitler - ludačke ideje,bolesti, perverzije . To je bukvalno nestalo, svoj sam primjerak dobio preko veze od ljubazne prodavačice. Uz Jutarnji list mogli ste kupiti dokumentarce o nacistima, nešto slično kasnije je objavila i Slobodna Dalmacija. Izdavači su našli zlatnu koku. Himlerov veliki plan ( The Masterplan - Himmler 's Scholars and the Holocaust , 2006) je knjiga američke autorice Heather Pringle. Govori o nacističkom zločincu Himmleru i njegovim suludim idejama i postupcima koje je provodio kroz aparaturu i sistem nacističke Njemačke. Poseban naglasak u knjizi stavljen je na aktivnosti Ahnenerbe instituta, još jedne opskurne nacističke tvorevine i njenim rasnim i sličnim istraživanjima. Knjiga donosi veliki broj informacija, potkrijepljenih dokazima i opsežnom bibliografijom i objašnjenjima. Radi se o studiji napisanoj jasnim i razumljivim jezikom i stilom, namijenjenim ljudima koje će ovakve stvari možda zainteresirati. Sudeći po izdavaču (beogradska kuća Alnari u suradnji sa Editor Beograd), mislio sam da se radi o laganoj ljetnoj literaturi, klasičnom romanu ili biografiji. Naime, pomenuti izdavač uglavnom izdaje takve i slične naslove. No, pogriješio sam u procjeni knjige ali nije mi žao što sam ovo pročitao. Knjiga nija za čitanje na plaži, možda vas ugleda kakav partizan penzioner. Fasciniraju činjenice koliko je idiota i budala bilo u vrhu nacional socijalističke partije, koliko su šuplji bili temelji cjelokupne ideje što ostavlja otvoreno pitanje kako je njima uopće uspjelo da urade šta su uradili. Ostao sam zaprepašten da je podatkom da je 1971 čak polovina stanovništava Njemačke smatrala da je nacizam bila dobra ideja ali sa lošom izvedbom. Ovakih činjenica u knjizi ima mnoštvo. I da, prijatelj koga sam zamolio da mi ovu knjigu kupi, rekao mi je da je istu jedva našao. I to se prodaje. HRVOJE ŠALKOVIĆ - Zec na mjesecu (VBZ, Zagreb, 2007.) Danas baš i nije bio dan za čitanje Zeca na mjesecu, novog romana Hrvoja Šalkovića. Dan mi je počeo najlošijom Ness kavom u životu, nastavio se naglašenijim nego obično stresom na poslu praćenim konstantnim promjenama vremena, negdje između tropskih vrućina i crnih oblaka. A u intervalima odmora i poslijepodnevnog oporavka uspio sam pročitati knjigu posvećenu toj groznoj krizi tridesetih godina. Trebalo mi je deset žestokih krugova na stadionu da ubijem u sebi bijes i ubilački nagon koji me cijelog dana pratio. Tea Medenića opasno drma kriza tridesetih. Pred ženidbom je, kupovinama kutnih garnitura, suočen sa uspješnim ljudima bez života i smisla, i non stop se pita u šta smo se mi to pretvorili! Gnuša se svega što se podrazumjeva u tridesetim, pljuje po svima, od biznizmena do gurača kolica kako duhoviti Šalković naziva sve one što djecu okolo prikazuju kao trijumf svoje konačne predaje i okretanja leđa snovima i idealima. Njegovi prijatelji, bivši gradski lavovi , više nisu oni ljudi koji su u mladosti istraživali granice izdržljivosti svojih jetara i bubrega. Svijet u koji ga pokušava ugurati buduća žena pun je gluposti iz Špice i Red Carpeta. Pročitajte u knjizi kako je Teo riješio svoj životni problem, koliko je hrabar bio a onda, pogotovo ako ste u tridesetim, zapitajte se da li vi imate toliko hrabrosti. Teško da će poslije ovako na momente oštre knjige Šalković biti omiljen većem dijelu hrvatske javnosti. Za razliku od Račanovog nasljednika na čelu stranke i Lige neodlučnih, gospodina Milanovića koji govori o dijaspori, Šalković jasno govori o Hercegovcima, čak se i ruga njihovom životu. Osim toga, Šalković je čovjek prema kome normalan muškarac, pogotovo mlađi savremni hrvatski pisac, mora osjećati ljubomoru na granici mržnje. On je bogat (tako kaže žuta štampa), obrazovan (piše u bilješci), zgodan (kažu žene koje su danas vidjele knjigu), drzak, bezobrazan i uspješan pisac. Pa dobio je i onu nagradu od VBZ-a, a 100 000 kuna nije baš mala lova. Posljedično, nisam baš primjetio da ima neki tretman u novinama i na televiziji, a možda sam to i propustio. Roman kao roman izgleda da je friško i brzo napisan (spominje se i Sadamovo pogubljenje a to nije bilo tako davno). Sama fabula nije toliko bitna koliko je Šalkoviću bilo važno da plastično opiše istine današnjeg života njegove generacije, na granici kriziranja i gorkog humora. Mislim da je sve moglo i proći bez dosadnih reminiscencija na novi val i te likove, ali dobro, nije on kriv za to već mediji koji od te cijele priče prave glupave konstrukcije. Svjesno ili nesvjesno, Šalković upotrebljava krležijansku riječ polusvijet , da bi označio proseljačene budaletine kojima smo danas okruženi. Bitno je proživjeti tridesete i nažalost reći snovima laku noć! HERMAN HESSE - Banjski gost Mislim da neću pogriješiti ako kažem da barem trećina posjetilaca ovog sajta smatra Hermanna Hessea svojim omiljenim piscem, a ostale dvije trećine svrstavaju ga u TOP 5. Nema ni smisla ni potrebe sada zadovoljavati formu i nabrajati njegova najpoznatija djela, međutim, nedavno sam kupio Hesseovo ne toliko poznato djelo. Radi se o njegovom autobiografskom zapisu, Kurgast iz 1925 godine. Izdanje koje imam je iz 2001 godine, izdavač je Narodna knjiga Alfa iz Beograda. Knjiga je štampana u okviru biblioteke Antologija svetske književnosti, jako zanimljive biblioteke. U okviru iste, objavljeno je blizu 200 naslova, pisaca iz svih djelova svijeta, od evropske, američke, arapske i dalekoistočne književnosti. Za male novce mogu se nabaviti izvrsni naslovi. No, dosta reklame, vratiomo se Kurgast-u, ili Banjskom gostu. U knjizi, Hesse opisuje svoj boravak u švicarskoj banji Baden tokom oktobra 1923 godine, gdje se liječio od išijasa i gihta (vrsta bolnog artritisa). Inače, iskustva sa bolestima prate ga cijeli život. Još kao dječak, zbog neprilagođenog ponašanja tokom osnovne škole, bio je jedno vrijeme smješten u psihijatrijsku bolnicu 1892 (Stetten, Remstal). Poslije smrti njegova oca, 1916 umire mu jedan od sinova od teške bolesti, prva žena boluje od shizophrenie i doživljava česte krize. Na kraju i sam Hesse završava na psihoanalizi ali istovremeno upoznaje i Carl Junga, da bi kao samoterapiju u roku od tri tjedna napisao Demiana (1917). Banjski gost nije, naravno, klasična autobiografija, već neka vrsta filozofske biografije, čini mi se, napisane da bi se skratili dani u banji punoj ljudi što samotnjaku Hesseu nikako nije odgovaralo. I sam Hesse to priznaje citirajući na početku svog spisa Nitcze-a: Početak svake psihologije je dokolica . Dani liječenja prolazili su mu u dosadi i mušičavosti. Na udaru se našla njegova voljena usamljenost, bio je okružen ljudima koje je iskreno prezirao. Posljedično, poslije ove seanse napisao je Stepskog vuka. U nekoliko tjedana dokolice Hesse je napisao ovo što je kasnije objavljeno kao Banjski gost, skup spisa, intimnih razmišljanja i ponekad dosadnog i uzaludnog filozofiranja. Knjiga se ne čita lako, teško je pratiti njegove misli i u istima naći smisao. Ovo vam dođe kao neki bootleg, B strane singlova ili tako nešto slično. SLAVENKA DRAKULIĆ - Tijelo njenog tijela (priče o dobroti) Uskoro će knjige po trafikama vraćati kao kusur. Trafike po Hrvatskoj naprosto kipe od novina, knjiga, filmova, magazina. U Beogradu, Ulica Kneza Mihajla liči na Hollywood jer postoji nekoliko štandova gdje se prodaju legalna DVD izdanja filmova po cijenama skoro jednakim rentama u video klubovima. Neki imaju i preko hiljadu naslova za otprilike 20 - 25 kuna. E sad, sve to što se po Hrvatskoj i Srbiji ne rasproda, pošalje se nama u BIH pa mi to onda pazarimo u pola cijene. Tako se većina knjiga prodavanih uz Jutarnji ili Večernji list može u Brčkom kupiti za 2 konvertibilne marke ili 8 kuna. Ne baš po toj cijeni, ali ne i nešto puno skuplje, kupio sam knjigu Slavenke Drakulić, Tijelo njenog tijela (priče o dobroti). Moram priznati da mi ništa nije bilo tako teško čitati kao ovo djelo iz jednom veoma banalnog razloga. Naime, uvez knjige je toliko jak da su me već nakon nekoliko stranica prosto ruke bolile, pogotovo palčevi koji su morali da izdrže većinu pritiska zločestih stranice koje su se entropijski pokušavale zatvoriti i spriječiti me da čitam. Šalu na stranu, radi se od veoma interesantnoj knjizi, svojevrsnom bolesničkom putopisu i altruističkom manifestu. Slavenki Drakulić je nedavno od anonimnog živog donatora presađen bubreg. Donator, koga je kasnije upoznala, je osoba koja je iz sebi specifičnih razloga odlučila da donira organ, bubreg u konkretnom slučaju. Sve se to dešava u Americi jer stara Evropa nije toliko praktočna. Lijepo i zadivljujuće zvuči kada neko kaže da ima donatorsku karticu i da je spreman dati organ, ali šta se sve krije iza toga možete pročitati u ovoj zanimljivoj knjizi. Slavenka Drakulić je obišla nekoliko donatora i primatelja po Americi, sve uz pomoć stipendije jedne od brojnih američkih humanitarnih fondacija. Napisala je objektivne eseje o svakom od njih opisujući specifičnosti situacije i moralne dileme. Ovakvu knjigu može napisati samo neko tko je bio u njezinoj situaciji i neko tko to zaista razumije. Tko pročita ovu knjigu shvatiće barem dio svega toga. HRVOJE ŠALKOVIĆ - Pravi se da ovo nisi vidio (VBZ, Zagreb, 2006.) Hrvoje Šalković je mladi i perspektivni hrvatski pisac, uspješan pustolov, direktor privatne firme. U njegovoj životnoj priči sve je to veoma važno i bitno. Čovjek je mlad, neobuzdanog duha, obrazovan, uspješan, financijski konsolidiran, svjestan bitnog i nebitnog koje mirno koegzistira u današnjem svijetu. Jedna od prvih rečenica romana glasi: Ali ipak, ljudi se najčešće samo rode, odrastu, ostare i umru. Većina ih prihvati to zdravo za gotovo, bez razmišljanja. Većina ljudi odživi život a da, makar i na tren, ne razmisle o njemu. Ovakvom samospoznajnom maksimom, Hrvoje se ravna kroz život i traži svoje mjesto pod zvijezdama. Njegov lik je usputni i posljedični hrvatski emigrantski sin u Australiji, momak koji je tamo dospio očevom pomalo paranoičnom odlukom, i odjednom se našao na kontinentu gdje je previše reda i harmonije, previše korektnosti, previše pravnih podjela, previše dosade. Tu i tamo pokoji Aboridžin, lud od cuge i silne nepravde spava na pločniku, kao podsjetnik da nešto ipak nije u redu. U toj istoj sredini Domagoj Krugman, u pretincu svog melburnskog taksija drži jednu od brojnih knjiga pokojnog Bukowskog, smotan džoint i kartu svijeta, sluša Dylana, uglavnom Don't think twice i sreće Charlia, bezveznjaka koji od ovog polubiografskog romana pravi roman ceste, tačnije rečeno, roman ceste, vlaka, broda, aviona, auta i ostalih prevoznih sredstava kojima se ekipa služi da iz Australije ode na zapad. Zapad, jako zgodna riječ, zapravo uvijek neostvarena težnja nama rođenima južno od Alpa. Šalković se vješto poigrava pojmom zapada. Putovanje na zapad na kraju se završava tamo gdje je i počelo, kad je krug konačno zatvoren. Dok pola Balkana mašta o odlasku u Australiju, željni boljeg života i sigurnijih prihoda, Charli i Domagoj kreću se u suprotnom pravcu. Njihov je cilj negdje ispred njih, na zapadu, pa gdje god to bilo. Na svom putu, dok Charlie šarmira ljude svojim ludim izmišljenim pričama a Domagoj to uglavnom prestrašeno posmatra, susreću se sa Holanđaninom, kraljem viagre na Tajlandu, slušaju Symapthy for the devil zajedno sa tajlandskim prostitutkama. Međutim, sve je u ovom romanu previše lako i jednostavno, nedostaje drskosti i nevolje. Kakav takav zaplet naslućuje se njihovim dolaskom u Tursku, gdje u istambulskom baru iz kojega trešti Don't Think Twice susreću simpatičnog Turčina Tayfuna. Poslije tulumarenja sa Tarkanom, ekipa dolazi u Beograd, tamo pokupi neke ribe i tulumari po narodnjačkim splavovima na Savi. U beogradskom komadu romana, pasivni Domagoj sa jednim izgovorenim KAJ uspjeva šarmirati dvije zgodne Beograđanke što je živa istina. Mada će mnogi posumnjati da je tako nešto moguće i istina, sve što je iz ZG ili Hrvatske kod dobrog dijela srpske javnosti biće dočekano sa pretjeranim simpatijama i oduševljenjem. Primjera radi, nedavna promocija zadnje knjige Igora Mandića bila je krcata ljudima koji plaču i ridaju nad njegovom tužnom životnom pričom. Kroz svega nekoliko rečenica, Šalković je ovaj balkanski fenomen veoma vješto i jasno opisao. Svaka čast. Dolazak u Zagreb, susret sa rodbinom, prijateljem iz djetinjstva, Gagom, koji je spoznao apsurdnost osnivanja nekih udruga i njihovih glupih ciljeva, komad tragedije i PTSP-a, jedan je od najupečatljivijih dijelova romana. Pa iako se puno putuje, ne može se pobjeći od korijena, pa to pisac i ne pokušava. Zna čovjek da nije Nabokov. Poslije usputne epizode u Pamploni i šverca Tayfuna, simpatičnog Turčina bez vize za EU u London, sada već očvrsnuti Krugman, provešće godinu dana u Londonu, gradu za koga nesvjstan toga, vjeruje da je centar svijeta. Rastaje se sa Čarlijem, odlazi u Camden Town, pronalazi posao i od prve plaće kupuje The Clash poster. Tu sreće atraktivnu plesačicu iz Poljske, Lunu, i konačno nešto kresne, ako se ne računa prevara na bilijarskom stolu melburnskog Grka Koste. Poslije završene londonske love story, ponovo, na istom mjestu sreće se sa Charlijem i odlaze u USA. Amerika ga nije baš previše oduševila i nije bila previše inspirativna, ali finale romana je susret sa Dylanom koji mu svira i odluka da se vrati tati i mami u Melbourne. Ovo je treća knjiga Hrvoja Šalkovića, kupio sam je na kiosku. Za prve dvije i za njega nikada nisam čuo. Treća knjiga donijela mu je večernjakovu nagradu od 100000 kuna, što je super svota. Sigurno on može i bolje, agresivnije, jer čovjek koji je proputovao sve kontinente i 38 država na njima, sigurno je imao nekih ozbiljnijih problema i neprilika u koje je upadao, pa neka o tome i piše. Daj nam bezobrazluka, problema, egzotike, lomova, potresa, budi svoj i ne traži pomoći od nekih drugih pisaca da ti pomognu napisati knjigu, bez obzira da li znaš ili ne znaš trikove njihova zanata. Kada je mogao Joža Horvat, kada može Dvina Meler, Šalković može sigurno bolje i drskije. Želim mu poslovni uspjeh sa privatnim biznisom, samo da ne počne pisati za Playboy i ostale novine. TRACI LORDS i JENNA JAMESON - biografije U poslijednje vrijeme zasuti smo biografijama i autobigrafijama. Svi pišu, i oni čiji život ima neko trajno značenje ali i oni nebitni ali sujetni. Sami odlučite koga staviti u koju od dvije kategorije. Mimo skupih biografija rock muzičara, koje vani koštaju zaista simbolično, pažnju su mi privukle autobiografije dvaju najvećih, barem tako kažu upućeni, porno zvijezda ili porno diva kako je to uobičajeno reći. Na zapadu prema kome nezaustavljivo idemo, posao porno zvijezde je sasvim normalan posao, ti ljudi su slavni i poštovani. Kod nas je to sasvim obrnuto, poštovanje traže oni koji se bave svim i svačim prljavijim od pornografije. Da ne dužimo sa kritikom našeg transkapitalističkog društva, nekoliko riječi o dvije zanimljive knjige. TONY PARSONS - Naše zaboravljene priče (2005.), Prava porodica (2004.) Na prošlogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu digla se velika frka oko Tony Parsons-a, simpatičnog Engleza, popularnog pisca u Ujedinjenom kraljevstvu. Nisam bio prisutan događaju, ali u štampi sam pročitao da je bila velika gužva na štandu njegovog SRB izdavača kada je u majicu i traperice obučeni Tony potpisivao svoju upravo objavljenu knjigu Naše zaboravljene priče (Stories We Could Tell, 2005). To je bila jedna od najznačajnijih ili bolje rečeno najpopularnijih sajamskih manifestacija. Ubijeđenja sam da je izdavač tražio potencijalne kupce ove knjige među ljudima koji kod kuće imaju barem neku malu intimnu kolekciju ploča, kaseta, diskova i ostalih modernih nosača zvuka. Na omot su stavili dobru staru LP ploču a o Parsons-u pričali kao bivšem r'n'r novinaru, čovjeku koji je bio 1977 u Londonu i proživio punk, bio na turneji sa Sex Pistolsima. Naravno, kao neupućeni čitalac, zaslijepljen svim tim novim agresivno reklamiranim literarnim izdanjima, morao sam da budem upecan. Sve je to posljedica anglikanske kulturne i ine agresije prema Evropi. Zanimljivo, ovo pišem upravo poslije odgledanog Premiership derbija (čuj riječi!!!) između Chelsea i Arsenal-a (brilijantan gol Essiena), a nekoliko tjedana prije svog prvog odlaska u London, UK. Eto, volim njihovu muziku, njihove nove mlade pisce (Nick Hornby, Hanif Kureishi, Zadie Smith...), filmove, glumce a nadam se da ću imati uskoro priliku da u ustanovi koju nazivaju Nacional British Museum pogledam ta silna svjetska kulturna blaga opljačkana po cijeloj planeti za vrijeme njihove kolonijalne dominacije. 3 romana Michela Houellebecqa
Nisam imao pojma tko je Houellebecq dok nije počelo da se o njemu piše po novinama, ali sam nasjeo na provokaciju i na BG sajmu knjiga kupio Elementarne čestice, njegov roman objavljen 1998. Tražio sam njegov prvi roman ali kako nisam znao kako se zove, prodavačica mi je uvalila ovaj hladnokrvno me ubjeđujući da se radi o njegovom literarnom prvijencu. Namjeravao sam da pročitam prvi roman pisca koji je toliko uznemirio evropsku javnost svojim stavovima o životu. U duhu aktualnih civilizacijskih previranja vezanih uz naftu i Islam, Houellebecq je na sebe skrenuo pažnju sa svega nekoliko oštrih stavova prema Islamu što je, pokazalo se, bilo dovoljno za dobru reklamu. Kasnije sam shvatio da je to samo jedan mali dio njegovih ideja i priče koju on iskreno i otvoreno priča. Houellebecq je počeo da objavljuje u dvadesetoj godini, i to poeziju, za što je bio i nagrađivan. Namjerno neću da napišem koju je to nagradu dobio jer nemam pojma koliko je to bitna i relevantna nagrada a ako nekoga zanima lako će to naći na internetu. Svoj prvi roman, Proširenje područja borbe , objavio je u 36-oj godini. U odnosu na ono što je kasnije pisao, radi se o sramežljivom romanu, gotovo samocenzuriranoj inventuri njegovog dosadašnjeg života. Ovakve debitantske romane zovem sindromom lovca u žitu. Mlađi pisci uporno pokušavaju da kroz stranicama siromašnu knjigu približe idealu i legedni Lovca u žitu. Jako dobar pokušaj je onaj švedsko - finskog pisca Mikaela Niemi-ja, Popularna muzika iz Vitule (toplo preporučujem). Proširenje područja borbe čita se iz cuga, kao knjiga mračne atmosfere utemeljena na krizi tridesetih godina svakog muškarca koji pokušava da uljepša rezultate svojih životnih dostignuća. Slijedeći roman je Elementarne čestice (1998), psihodelično upečatljiv roman na tragu Aldous Huxley-a, koga i sam Houellebecq na nekoliko mjesta citira. Knjiga vrvi od seksa, oštrih stavova o životu, bezobrazne kritike dvoličnosti i morala. Isprepliću se životne priče dva brata, različita karaktera, i taj model služi za iznošenje jasnih i iskrenih stavova o pravo stanju stvari, o ismijavanju religije, hipika i ostalih subkultura. Houellebecq na jedno svodi sve što čini savremeni život i sve one pojave što zarad ekonomskih interesa od svih nas pokušavaju da naprave kretene. Ovo je jedna od rijetkih knjiga koja sam želio ponovo čitati i to odmah. Slijedeće što je Houellebecq objavio jeste roman Platforme i muzički album Presence humaine , gdje pjeva svoje pjesme na muziku meni nepoznatog Burgala Bertrana. Nijedan od hrvatskih i srpskih nakladnika nije ovaj roman objavio tako da ga nisam pročitao. Do sada, po meni, najbolji njegov roman je Mogućnost ostrva (2005). Radi se o filozofskom romanu, novom Novom divnom svijetu , mračnom romanu koji završava varljivim optimizmom. Houellebecq priča o genetskom inžinjeringu i kloniranju stavljajući naglasak na propadanje ljudi kao društvenih bića. Nema ovdje nikakvih horora tipa jeftinih filmova Hills Have Eyes ili Silent Hill , već je to jedna nemjerljivo dublja priča o Danielu i Danielu 25, njegovom klonu koji živi životom kakav Houellebecq zamišlja da će izgledati 1000 godina kasnije. Ono što me kod ovog autora najviše oduševljava jeste njegov komentar sadašnjosti. Dok čitate njegove romane, mislim da će te se osjećati kao da čitate novine između redova. Ovdje ima i rock and roll-a, naći ćete ga u pristupu, mentalitetu i stilu pisca jer on voli i Neil Young-a i elektroniku. Jack Kerouac - Na putu (On The Road, 1957.) Neke knjige su mijenjale istoriju. Jedna od njih je i roman Jack Kerouac-a, On The Road (1957) ili kako je kod nas preveden Na putu. Krajem osamdesetih, dok sam gubio vrijeme u srednjoj školi u Sisku, aktualizirane su šezdesete godine, flower power pokret, Doorsi, Dylan, Hendrix i slične pojave. Čak je i ondašnji Z3 i RTZ kroz svoje muzičke emisije gotovo svakodnevno emitirao stare snimke svih tih izvođača. Bilo je to zlatno doba, nažalost, pred sam rat i ovaj postratni seljakluk. Kroz sve te muzičke emisije, autorski ozbiljno koncipirane i urađene, provlačio se i pojam beat generacije. Sve mi se to učinilo jako zanimljivo, ne samo meni već i većini generacije, pa smo počeli da kupujemo stare knjige i ploče. Danas je to, bojim se, nezamislivo. Druge su vrijednosti aktualne. Michael Francis - TELOHRANITELJ, desna ruka rokenrola (2006)
|
Dok sam kao klinac kupovao davno ugašeni Ritam, nisam obraćao pažnju na tekstove objavljivane pri kraju magazina i potpisane od strane izvjesnog Žikice Simića. Čovjek je za mene tada teško razumljivim jezikom objašnjavao zašto je muzika tamo nekih američkih kauboja bolja od meni omiljenih The Cure, The Smiths i svih ostalih očajnika iz UK. Njegova stalna rubrika u često pokretanom i gašenom Ritmu zvala se american cosmic music . 20 godina kasnije, knjižara Dagda iz Beograda, objavila je zbornik svih dosada objavljenih Simićevih tekstova, pod jednako mističnim naslovom kao što su i njegovi novinarski tekstovi. Knjiga se zove ELEKTRIČNA ZASTAVA - tajanstveni voz za neonsku dugu. Radi se o jednom impresivnom izdanju koje na više od pet stotina stranica teksta spontano predstavlja jedan vid kratke istorije cjelokupne rock and roll kulture. Čitajući prikaze, recenzije ili eseje o Dylanu, Neil Youngu, Lou Reedu, Alexu Chiltonu, Gram Parsonsu i mnogim drugim herojima muzike koju volite, postaćete nestrpljivi a vašem cd playeru slijedi zagarantirano pregrijavanje. Ako i nemate nešto od sve te muzike o kojoj Simić tako lijepo piše, sve će te učiniti da se iste što prije dokopate. Čitanje ove knjige je furiozno finale pogotovo ako ste prošle godine imali priliku pročitati fenomenalnu knjigu Rony Sariga, Tajna povijest rocka. Sa ove dvije knjige i dobrim internet vezama, pokorićete rock and roll u cjelosti. 
Prva koju sam pročitao, biografija 
potpisivanje knjige medijski su ispraćeni po novinama, televizijama, portalima (evo fotke kako mi potpisuje "Elementarne čestice" u Profil megastoreu u Zagrebu, op. Darko Ciglenečki). Pisac a zvijezda, čovjek uz koga se mora biti. Prije skoro 100 godina, doduše spektakularnije, u Beogradu je 20000 ljudi dočekalo Rabindranata Tagorea, ali bila su to druga vremena. 
Dobra knjiga koja se može čitati uz muziku. Bolje rečeno, idealno je ovakvo štivo i čitati uz muziku. Možda će se nekome izbor muzike učiniti bizarnim -Jon Bon Jovi, Paul McCartney, Led Zeppelin, Bad Company, Cher i na kraju Kiss. Radi se o nekoj vrsti autobigrafije tipa koji se zove Michael Francis, tjelohranitelja po zanimanju a ovi gore nabrojeni su njegovi klijetni. Knjigu je napisao uz pomoć engleskog rock novinara Paula Elliota. Ja sam čitao izdanje beogradske Lagune, Telohranitelj, desna ruka rokenrola (2006), platio nekih 300 dinara ili 30 kuna na tek završenom sajmu knjiga u Beogradu. Knjiga je inače objavljena u UK 2003 godine kao Star Man The Right Hand Of Man Of Rock'N'Roll. 
