Riječi koje jučer nisam mogla izreći (za Željku Boc)

Romana Brolih, 2. 11.2002., Zagreb

Željka,
neću ti napisati pjesmu, još ne. Previše je friška tvoja promocija da bi je upropastila svojom patetikom. Još ne. Jer ovo što mi se trenutno unutra događa nije za pjesmu. Ti nebi voljela takvu patetiku slušati o sebi. To znam. I još nešto znam. Bila si pjesnik. Kad sam pročitala tvoju drugu zbirku postala sam sigurna u to.
Od nas prvih učenica škole Maje Perfiljeve tvoja različitost nije toliko bila u stihovima koliko u borbi koja nama razmaženim gradskim klincima kronično nedostaje. I to je ono što mi se najviše sviđalo. Uvijek pozitiva. Nema predaje. Lijek za nas lijene destruktivce.
Nismo bile najbliže, ali bile smo bliske. Nismo dijelile svoje tajne, ali smo se dobro nabrbljale jezikom šutnje svaki put kad bi se vidjele. Kužile smo se pjesmama.
Znam da smo bile važne jedna drugoj.
Spavaj Željka.
Tvojim pjesmama to nećemo dopustiti.
Još ih mnogi moraju čuti i zavoljeti.