WILLARD GRANT CONSPIRACY

LET 3

GROODANJE

 


WILLARD GRANT CONSPIRACY (SAD)
31.3. Zagreb , KSET

Već dugo nisam bio na koncertu i nisam pisao recenzije, pa me zasvrbili prsti. O WGC nisam znao ništa ali mi je ostalo u glavi da su dobili dobre kritike za svoj prošli nastup u Ksetu. I u magli sam imao dojam da se radi o americana (štogod to bilo) bendu. Pogledao sam još na net za svaki slučaj, da se ne ispostavi slučajno da su zapravo neki post-rockeri kakvi su u tom klubu česti. Što se post-rocka tiče, moj stav je: Ja to ne slušam.. ja to samo sviram. Heh heh. Na netu sam ustanovio da je zaista riječ o americana bendu, da ga vodi Robert Fisher i da se ostali glazbenici izmjenjuju. Ukupno ih je tridesetak učestvovalo u radu WGC. Inače, Robert vodi dnevnik ( http://wgc.hinah.com/diary ) za vrijeme ove turneje i o Zagrebu je napisao, između ostalog: 'KSET is a special place run by special people. Here the music is first before anything else.' Lijepo.

Nazvao sam DJ Shoshona, lučonošu domaće americana scene i on se rado odazvao na poziv na koncert (pritom hrabro priznavši da ni on pojma nema o WGC).

Na pozornicu Kseta se u 21.50 popeo jedan izuzetno debeo, bradat čovjek i simpatičan bend bubanj + bas + gitara + violina + klavijature, pun romantično-cool-odraslih tipova za kojima su sigurno uzdisale brucošice s filozofskog. To jest, uzdisale bi da ih je bilo, a bila je uglavnom starija ekipa, tako da sam ponovo doživio taj gotovo zaboravljeni osjećaj da se nalazim među najmlađima u publici. Ne znam tko su ti ljudi. Pun Kset, a nepoznata lica!

Muzika je, da i o njoj nešto kažem, bila dobra. Malo me podsjetilo na Calexico, malo na Nick Cavea. Jednostavno, dosta ponavljanja. Kad slože neki dobar rif ili ritam-sekvencu ne libe se ponoviti je 6-8 puta. Najbolji su mi bili u žešćim stvarima, kad 'polude'. Toga ipak nije bilo previše, većinom su stvari sjetne i iako ugodno zvuče, nemam živaca slušati ih na koncertu. Zato sam odlučio da ću potražit neki album WGC da ga slušam doma, a koncert sam proveo uglavnom pričajući sa Shoshonom. Čak smo i van izašli da se nadišemo zraka. Da.. elitni recenzenti Zbrda Zdola ne moraju čak ni biti u dvorani da bi osjetili i opisali koncert!

četvrtak / džamija - Let 3

Na prvi april je u džamiji otvoren neki po redu Salon Mladih. To je priredba upitnih umjetničkih dosega za koju je tipična baš ta površna dovitljivost kao otvaranje za prvi april. Za Salon Mladih bih mogao reći: Ne, ja ga ne cijenim.. ja samo izlažem tamo (izlagao sam 2001.). Heh heh. A i to što je svirao Let 3 je bila kao neka tajna, odnosno svi su znali ali nije bilo službeno, tako nešto.

Međutim, moj prijatelj Šuma je dobio jednu od nagrada (za svoj rad koji se sastoji od divovskog luka i poriluka i tri patuljka od kojih jedan drži ženske gaćice), a pivo je bilo besplatno. Dakle prilika za feštu. Koju pola Zagreba nije htjelo propustiti pa je gužva bila takva da se jedva moglo kretati. Radovi čak i nisu bili tako loši koliko sam se bojao, čak vam preporučujem da odete pogledati. A i džamija puno bolje funkcionira kao prostor za takvu izložbu nego velesajam.

U središnjem prostoru postavljen je stage i tamo su svirali prvo One Piece Puzzle. Sviraju nekakav hard-core koji sigurno nije muzika po izboru većine artsy-fartsy posjetitelja Salona Mladih. No, da smo vrstu muzike i mogli pretrpjeti, kvalitetu zvuka nikako nismo. Dvorana je potpuno okrugla i zvuk je bio izobličen do neprepoznatljivosti. Biffelu (pjevač Punog Kufera) za miks pultom izraz očaja nije silazio s lica. Zanimljivo da je visoko iznad stagea sa stropa visjela ploča s natpisom NEUGODNO. Ne znam da li je tamo bila slučajno, u sklopu nekog umjetničkog djela nevezanog za svirku, ali je nastup One Piece Puzzlea opisala savršeno.

Kasnije je nastupio Let 3, a ja sam odmahnuo rukom u smislu 'Kome treba još jedan koncert Let 3'. To je vjerojatno bend čijih sam se koncerata najviše nagledao. Ali svi moji su ušli u dvoranu pa sam i ja nevoljko krenuo za njima. Svirali su 'Ne trebam te'. Obučeni u bijelo, sa svojim brkovima. Pjesma je nasrtala kao nasilna hipnoza. Bio sam opčinjen. To je to. Let 3 je, nakon Tamara Obrovac kvarteta, najbolji hrvatski bend.

Na 'Ne trebam te' je užasna akustika najmanje smetala, ali u kasnijim pjesmama se jasno čuo samo vokal i bubanj, dok su se gitare, bas i klavijature stapale u nejasnu smjesu. Pola pjesama nisam mogao raspoznati po melodiji nego tek kad krene prepoznatljiv tekst. Ali atmosfera je bila dobra, hitovi se nižu (oni bi trebali neku kompilaciju izdat, ali valjda im se čini previše predvidivo), Let 3 izvodi svoj scenski folklor, leti perje. Odlični su i želim ih što prije pogledati u normalnim uvjetima.

petak / Jabuka - Groodanje

Jabuka je, koliko rock klub to uopće može biti, reakcionarno mjesto. Za razliku od ostalih Zg klubova u kojima se šire horizonti, Jabuka ostaje klub u kojem već 10 godina istih 10 ljudi dolazi slušati istih 10 stvari. Ne znam da li sam ikad bio u Jabuci (bez obzira na desetljeće, godinu i dan u tjednu) a da nisam čuo 'Add it up' od Violent Femmesa.

Ali ima to i dobrih strana. Jabuka = sigurnost. Ako želim milijarditi put čuti 'Blue Monday' od New Ordera, pa zašto ne bih otišao do Jabuke subotom. A petkom vam mogu preporučiti Luna park slušaonicu na kojoj pušta Dabi. On je inače bio čovjek ispred svog vremena i daleko prije nego su Seljo i Čoban postali hit u Močvari, puštao sličnu muziku u Jabuci. Sada kod njega petkom možete čuti recentne (QOTSA, White Stripes) i starije (EMF, Nirvana) hitove, baš onakve za popit 3-4 pive i razbacat se. Upad 15 kn.

No, ovog petka u Jabuci nad je zaskočilo Groodanje. Toj kontroverznoj slušaonici matični klub je Kset, a sad su krenuli u malu turneju. Jednom sam bio na hip-hoperskom Groodanju i bilo je odlično. I par puta kad nije bilo odlično, kao ni sad. Da citiram Ninu: 'Počne pa onda ništa'. Da, stil DJ-a je dati nagovještaj dobrog ritma ili neke poznate stvari i onda ga upropastiti. Plesni ritmovi uz koje se čovjek ne može opustiti nego se mora koncentrirati da izvuče iz njih neki smisao. Hitovi (npr. 'Enter sandman' i 'Thunderstruck') kojima su dijelovi izrezani i promijenjeni taman toliko da pjesme postanu loše a nedovoljno da se postigne nešto originalno. Takva se muzika da poslušati na radiju kao zanimljivost, ali potrošiti na nju vikend noć stvara frustraciju. Dodatnu dimenziju frustracije predstavljale su projekcije koje su nisko iznad glava posjetitelja obasjavale neke priručne zastore. Kao i u većini tih VJ pomodnih uradaka, i ove su projekcije bile besmislene i nepotrebne. Ali najgore je što su (pogotovo nakon što je jedan zastor s vremenom pao) projektori tukli u oči. Na plesnom podiju bilo je posebno umijeće naći položaj u kojem te ništa ne zasljepljuje. Koliko god bio pozitivna osoba, prirodno nabrijan i uvijek spreman na ples, te sam večeri imao poriv zašamarati sve iz DJ kabine i polomiti jebene projektore..

OZREN HARLOVIĆ