WHIRLING DERVISHES
 

WHIRLING DERVISHES
Zagreb, Lisinski, 16.1.2005.


Multikulturi ide sve bolje: našli su jake sponzore, rasprodali Lisinski. Svaka čast. Kao da su još jučer organizirali nezahtjevne zabave u Rupi na Filozofskom faksu. Ovaj puta u goste su nam doveli skupinu Whirling Dervishes, najpoznatiju po plesačima koji se nazivaju semazeni i plešu okrećući se oko svoje osi. Nešto sam i prije znao o tom plesu, o islamskim misticima koji se satima okreću da bi došli do stanja transa. Kako će to izgledati? Hoće li se stvarno toliko okretati? Zašto nisam pročitao "Derviš ili smrt" od Meše Selimovića? Dvorana je bila u iščekivanju.
Na pozornicu izlazi dvadesetak glazbenika u crnom. Prilično raznoliko društvance mladih i starih, muških i ženskih. Neki nose naočale. Neke žene imaju pofarbanu kosu. Djeluju sasvim sekularno. Tko su ti ljudi? Klaić kaže da je derviš "monah-prosjak kod muslimana". Definitivno ne izgledaju kao monasi. Profesionalni orkestar? Kulturno-umjetničko društvo? Sumnjam da bi u Ladu mogao nastupati sa zblajhanom kosom.
Takve stvari sam mogao saznati na konferenciji za novinare par dana ranije ali na nju nisam mogao doći budući da radim. Stižem natenane razmišljati o autentičnosti Whirling Dervishes jer mi muzika nije baš interesantna. Mojim zapadnjačkim ušima ta kombinacija žičanih instrumenata, frula, udaraljki i glasova zvuči kakofonično. Očekivao sam jednostavniju, transoidniju muziku. Svidjela mi se samo jedna dionica kad se instrumenti smire, osim jedne frule koja solira, a pjevači polako i svečano ponavljaju Allahovo ime. Ponadao sam se da će nastaviti tako sljedećih sat vremena i da će plesači za to vrijeme plesati, no dionica je potrajala tek koju minutu. To bi bio pravi trans!
Glazbenici silaze s pozornice. Pljesak. Malo zatim se vraćaju, u crnim plaštevima i visokim smeđim kapama. Dolazi ih još petnaestak, očigledno plesača. U dvorani je polumrak, a oni hodaju vrlo polako i potpuno nečujno. Atmosfera se naelektrizirala. Osjećamo da ćemo prisustvovati nekom obredu. Jedan od glazbenika počinje pjevati, sam. Zagreb nije dorastao tom trenutku. Zvučnik je malo zakrčio a onda nastavio emitirati tih ali čujan konstantni šum ("brum"). Ženi koja je sjedila iza mene ne samo da je zazvonio mobitel, nego se na njega i javila! Ti detalji su poremetili uzvišenu atmosferu.
Obred se nastavlja klanjanjem i hodanjem u krug. Vrlo je polagan i elementi se ponavljaju. Ponovo glazba, ista kao na početku. Plesači skidaju plašteve. Pola ih nosi bijelo a pola haljine u boji. Ove u bojama su, na moje čuđenje, djevojke. Počinju se okretati. Kreću s rukama prekriženim na ramenima i onda ih polako rastvaraju i šire. Kao da se otvara cvijet. Jedan dlan okrenut je nebu, drugi zemlji. Oči su im zatvorene. Vrlo lijep prizor. Pleše ih dakle petnaestak, neki bijeli a neki u boji. Među njima hoda jedan u crnom. Ne okreću se u ritmu glazbe, nego svatko nekom svojom dinamikom
To traje nekih 5-10 minuta a onda naglo staju. Nitko nije posrnuo; vidi se samo da su malo znojni i uspuhani. Ponavljaju se elementi obreda i onda opet isti ples. Pa opet prekid pa ples i tako 3-4 puta. Zatim polako i dostojanstveno napuštaju pozornicu. Publika nije previše oduševljena - pljeskom samo jednom pozivaju glazbenike na pozornicu. Oni se zahvaljuju i to je to. Pljesak zamire, nema bisa.
Zadovoljan sam priredbom u cjelini ali više me navela da se informiram o sufizmu nego što sam uživao u svirci. Zanima me da li je taj drevni obred bio tisuću godina ispred svog vremena i ravnopravno tretirao muškarce i žene ili smo ipak vidjeli jedno extra-light uprizorenje obreda, obojano prirodnim i prirodno-identičnim bojama.

OZREN HARLOVIĆ