MAMBO KURT

THE WAILERS

BATIDA

ZAGREB WINTER REGGAE FESTIVAL

 

MAMBO KURT, 7.12.2004., Zagreb, Kset

THE WAILERS, 9.12.2004., Zagreb, Aquarius

BATIDA, 16.12.2004., Zagreb, SC

ZAGREB WINTER REGGAE FESTIVAL, 17. & 18.12.2004., Zagreb, Tvornica

Mambo Kurt a sam gledao po prvi put i ne bih se mogao složiti niti s jednom od dvije tvrdnje kojima ljudi opisuju svoj doživljaj ovog bizarnog Nijemca. Jedni se na njegovim koncertima provode bolje nego ikad, skaču, plešu, deru se i rade stejdž-dajving, a nakon koncerta (čitaj: n-tog bisa) se slikaju s njim, žicaju potpis i općenito ga opsjedaju sve dok ih redari ne potjeraju van na zimu. Drugi tvrde kako ne kuže u čemu je stvar, jer smiješne obrade kojekakvih hitova i općih mjesta glazbene pop-kulture ionako izvode sami na svakom tulumu na kojem ima dovoljno cuge i interesa frendova. Istina je vjerojatno negdje između te dvije subjektivne krajnosti (kakva mudra rečenica, morate priznati). Mambo i "jedna od njegovih učenica" (haha) uistinu su duhoviti, zabavni i rade sjajan šou, a koliko će se tko uistinu zabavljati, ovisi o čovjekovom smislu za humor, osobnoj ideji dobre zabave, poznavanju pop-povijesti i trenutnom psiho-fizičkom stanju. Mambo Kurt je, za razliku od drugih duhovitih ljudi koji su usred dionizijskog satorija odsvirali AC/DC u samba-ritmu, virtuoz na svom Heimorgelu, sjajan showman a sad već i zvijezda (pogotovo u Kej-Setu), koji u pauzama između pjesama zvuči kao Bruno iz Ali G-eve rubrike Funkyzeit Mit Bruno, što vašem reporteru samo po sebi tjera osmijeh na lice. Raspon pjesama i glazbenih stilova kojima se Mambo Kurt poigrava nemjerljiv je - ima tu svega od Sex Pistolsa i Slayera do Steviea Wondera i Bee Gees. Meni je, da zaključim, bilo poprilično zabavno, a vi dođite na njegov idući hrvatski nastup i zaključite sami.


Wailersi
. E, tu postoji priča i prije ove koncertne, no pošto me čeka još par koncerata za "obraditi", pokušat ću sažeti (a to mi nikad nije polazilo za rukom). Dragi organizatoru Wailers koncerta u Aquariusu, ako želiš da ovaj web-zin objavi najavu i recenziju koncerta kojeg Ti organiziraš, onda moraš potrošiti par svojih dragocjenih minuta i na nešto što se u civiliziranom svijetu zove "akreditiranje novinara". A ne pri dnu službenog press-materijala napisati da nek se mi javimo Aquariusu za to. Koji naravno, službeni zahtjev za akreditacijom (Duc je, naravno, napravio sve što je mogao i bio jednako frustriran razvojem događaja kao i yours truly) ignoriraju, vjerojatno se upitavši koji su, bogati, ti Zbrda Zdola? Jel to na internetu, koji bog? E, a ako ne želiš da Zbrda Zdola objavi najavu i recenziju, nemoj slati press-materijale. Mislim, stvarno je glupo da ja cijelu večer zovem Aquarius i molim tamo neke konobare, redare, čistačice i bogtepitajkoga da bace pogled na listu akreditiranih. Umjesto da za to vrijeme žicam frendove da mi posude sto kuna. E, tu sad polako prelazimo na ljepši dio priče, jer kolega Mako je tada spasio još jednu večer vašeg omraženog novinara, posudivši mu potrebnu lovu i ponudivši ga mladim vinom selebriti-sestara Kvastek.

Wailersi, naravno, nemaju veze s istoimenim Marleyevim studijsko-koncertnim bendom iz sedamdesetih, a kamoli s ljudima koji su prvobitno nosili to ime (Bob Marley, Peter Tosh i Bunny Livingston). Dobro, na basu je Aston "Familyman" Barret koji je bas svirao i u toj drugoj, najpoznatijoj verziji Wailersa, ali znajući da se isti lik nowadays bahato predstavlja kao Marleyev "muzički urednik" i traži za sebe sve više autorskih tantijema za Marleyeve pjesme (!), nisam baš gajio neke pozitivne predrasude. U biti, bojao sam se da se radi o bendu koji na zapadu svira na svadbama za tristo kuna, a kod nas (bogu iza nogu) su kao velike zvijezde. Gdje je u ovom slučaju istina, nervozno se pitate? Pa, radi se prvenstveno o besprijekornim muzičarima koji super sviraju, ne griješe i ne silaze sa stejdža nakon sat vremena (i toga sam se bojao). No kako sasvim ozbiljno shvatiti bend koji već godinama tezgari po svijetu, svirajući po 874506. put Exodus i I Shot The Sheriff? Slažem se s tim da je Marleyeva ostavština itekako značajna, lijepa i da se ne smije zaboraviti, no zato imamo ploče, kazete i diskove, zar ne? Mislim da se nitko normalan neće ne složiti s tvrdnjom da je original nebrojeno puta bolji. Velim, meni su ti cover-bendovi oduvijek pomalo smiješni i sasvim nebitni, no ljudi su se dobro zabavljali, popušili puno trave, komentirali pjevača koji je skinuo Marleya i glasom i dreadovima i gestama i grimasama, a i dvije pive su bile po cijeni jedne (koja je toliko skupa da jedino ovako i ima smisla). Dakle, što se mene tiče, bilo je fino, ali daleeeeko od nečeg što je izjavio nepoznati tip u veceu - da je ovo, brale, najbolji koncert ikad!

Batida je novi bend na toj našoj imaginarnoj Sceni, a u četvrtak su svirali u Esceu, u sklopu nekog kulturnog tjedna kojeg sam skoro u potpunosti ignorirao zahvaljujući već spomenutoj upali sinusa i ždrijela. Skoro, jer sam jedan dan pročitao nešto poezije koju su poljepili na oglasnu ploču u Esceu (!), a došao sam i na koncert Batide. Ljudima iz Batide treba vremena da odluče žele li biti usviranija i stilski definiranija verzija Schmrtz Teatra ili novi veliki medijski hype (ala Ramirez), ali da su slatki - jesu. Bossa nova, obitelj Gilberto, ples, pjesmice o navijanju za Deportivo La Coruna, fagot, flauta, Manceov sin na udaraljkama, Ziz koja ulogu glavnog ženskog vokala igra čak i preuvjerljivo. Čujem da se dečki i cure iz benda ljute kad ih uspoređuju s Jinxima, pa ću ja pokušati ispraviti sve te silne novinarske nepravde i konstatirati da Batida uopće ne zvuči kao Jinxi. Eto.

Zagreb Winter Reggae Festival organizatorski je pothvat vrijedne ekipe okupljene oko Bass Culturea i Seasplash Festivala. Nakon što je Pauk, zahvaljujući kojekakvim idiotima koji kažu da se tamo okupljaju samo dileri, narkomani, alkoholičari i oni koji puše cigarete, zatvorio svoja vrata i tako onemogućio Bass Culture plemenu da tamo povremeno organizira svoje reggae-hepeninge, Ilko, Meniga i ostali odlučili su nadoknaditi izgubljeno sklepavši jedan dvodnevni festival. Tvornica se, nakon uspješnog gostovanja Overproof Sound Systema pokazala kao dobro rješenje i za festival (može se zapalit, prostor taman).

Petak je bio zamišljen kao roots-dan što je vaš izvjestitelj dočekao s posebnim zanimanjem i potencijalnim oduševljenjem. Koje se, nakon sjajnog Ranking Joe a pretvorilo u sasvim stvarno oduševljenje koje vrlo sporo blijedi. Ranking Joe iza sebe nema bend već samo jednog čovjeka iza gramofona, no njegova pozitiva, energija, sjajan glas i krasne pjesme svakog s imalo afiniteta prema melodičnijem i emocionalnijem roots-reggaeu tjeraju na osmijeh, ples i ekstatične vriskove odobravanja. Pozitivne vibracije indeed - najbolji reggae-nastup još od predlanjskog Prince Alla showa u Močvari. I sam je Prince Alla nastupio tog petka u Tvornici, no on je, za razliku od Ranking Joea, iz svog repertoara izbacio neke melodičnije hitove i zvučao pomalo monotono. Nije imao tih moćnih pola sata Ranking Joea, za vrijeme kojih bi popustio i prepustio se i najgori (ili barem poneki) cinik. Mislim, ne pričam bezveze, ovo mi je bio četvrti put da gledam Prince Allu i njegovog vjernog sidekicka Asher Selectora, tako da znam da Alla može bolje i pozitivnije. Prije ove legendarne roots-dvojice nastupio je i Edo Maajka , koji je na elektro-reggae-dancehall podloge repao, no ja ne volim niti elektro-reggae-dancehall niti rap, pa sam za to vrijeme radio nešto drugo.

Koliko god me petak oduševio, toliko me subota razočarala, premda sam znao što me otprilike očekuje. Radikal Dub Kolektiv zvuči svirački sve sigurnije, a stilski sad već maksimalno profilirano. No, ovaj put sam pogledao cijeli njihov nastup, što je, moram priznati, pomalo zamorno iskustvo. Fali mi topline ili barem više pjesama s vokalom i melodikom, a onaj zvuk halloween orgulja i efekt dubokog glasa između pjesama su mi totalno bezveze. No, uvjeren sam da RDK ekipa zna što hoće i da ih boli ona stvar za to što misli nižepotpisani. Publika iz Slovenije, Italije, Švicarske, Njemačke, Belgije i Hrvatske najbolje će im sugerirati i najkvalitetnije ih pohvaliti (!). Tu kritika stvarno nema što tražiti. Nakon RDK, na stejdž su se popeli Love Grocer - četiri trubača i taj bizarni lik s ručnikom oko vrata i općenito Ali G imidžem. Ali G je fikcionalni lik kojeg tumači najbolji komičar svih vremena Sacha Baron Cohen, ali ovaj lik je 4-real. Mislim, trebali ste ga vidjeti, ja nisam znao da li da se smijem ili da odem doma. Možda vam se čini da pretjerujem, ali u tim breakbeatastim ritmovima i prazno-energičnom animiranju publike (da ne spominjem pozivanje samog sebe na bis) nema niti jedne od stvari koje ja tražim u reggaeu. Najbolja stvar je bila instrumental. 'Nuff said. Ali tu priča ne završava, jer se čeka još Earl 16 , još jedan Džamejkan veteran, koji je trebao doći i na Seasplash festival ovog ljeta, no zakasnio je na avion. Tada ga je trebao pratiti solidni, blackuhurasti francuski bend No More Babylon i ta kombinacija bi mi se, siguran sam, puno više svidjela. U subotu u Tvornici pratili su ga Ben Balafonic (DJ) i bizarni, iritantni lik iz Love Grocer! Kakvo razočaranje. Earl 16 je od sve trojice bio najrjeđe na stejdžu i njegove vokalne dionice su jedine nekog kurca vrijedile. Većina ljudi se, ipak, odlično zabavljala, premda je atmosfera ličila više na tehno-parti nego na neki reggae-događaj. Ma što ličila, bila je to totalna parti-atmosfera: brzi ritmovi, bombonske dizalice u svakoj drugoj pjesmi, više bijesna nego pozitivna atmosfera na stejdžu. Not my cup of tea at all. Sandra i ja smo se brže-bolje pokupili doma, a još nas je neko vrijeme držala turbo-pozitiva od dana prije. Što se tiče mojih povremenih misli da bih jednom mogao zavoljeti sva ta moderna viđenja jamajkanske ostavštine, te neke mješavine elektra, brejkbita i dancehalla - nema šanse. Jebiga, ne ide. Fali srca.

habijanec@hotmail.com