TIED & TICKLED TRIO
8.11.2003. Zagreb, Kset

YOUNGBLOOD BRASS BAND
10.11. 2003. Zagreb, Kset

Zanimljiv odabir koncerata ovaj tjedan, moram si priznati. Nisam otišao na moćnu Jessicu Lurie koja me prošli put u Ksetu stvarno oborila s nogu, a otišao sam na Tied & Tickled Trio, bend osnovan od strane glavnih likova iz The Notwist. Ma znate Notwist, oni njemački indie-rockeri koji pomalo eksperimentiraju s rascjepkanim elektronskim ritmovima i čiji se prošlogodišnji album Neon Golden posebno svidio Ivanu Mučnjaku i Pitchforku (čijeg Brendana Reida glas pjevača Markusa Achera podsjeća na mjesečeve zrake, a cijeli album opisuje riječima "electronic music android's inner human awakening"), a ne baš toliko srdačno vašem.

No, Tied & Tickled Trio definitivno nisu The Notwist (nemoj jebat Matija, pa ti si pravo pametan čovjek), kao što je uvijek definitivno da će baš kraj mene na koncertu u prepunom Kej-Setu stati dvije najiritantnije drolje (ne pretjerujem - i ja sam inače politički korektna mlada osoba koja ne glasa za desnicu i da, gospodine Budiša, pod desnicom mislim i na vašu nebitnu stranku koja nikad nikakvog kurca neće značiti u ovoj zemlji) i tri najdebilnija kretena (koja baš dok uživamo u melankoličnom monologu saksofoniste počinju pijano izvikivati nekakve ko fol dobronamjerne provokacije. Ako si glasniji od benda, nema tu dobre namjere, samo kretenluka). Čovjek od dva metra je taman ispred Sandre i mene, to je tradicionalan znak da počinje odlično posjećen koncert u Ksetu.

Prva drolja je izdržala do pol druge stvari, kad su T&TT sasvim plesni ritam zamjenili neobuzdanim krešendom. Druga drolja je ostala deset sekundi duže. No, što jes' jes' - najčešće se na T&TT moglo plesati, tako da su se drolje (kojima, ako izuzmemo tihe, sjetne i furiozne, neplesne dijelove, tako dobro na živoj svirci fakat nije bilo još od Plazmaticka, ili možda Žaka Houdeka) koju minutu kasnije vratile i nastavile zauzimati previše dragocjenog prostora (kad se sjetim kako su pokušavale plesati na onu jednu stvar koja je imala samo za matematičku mrvicu pomaknut jazzy-ritam, dođe mi da drugi put dođem u osam i fino sjednem za separe).

Koliko ljudi dolazi na taj Earwing No Jazz Festival, ne bi vjerovali. Tied & Tickled Trio (koji su se na stejdžu gurali otprilike kao i mi u publici. Njih je bilo jedanaest) su se vratili na tri ili četiri bisa, nisam više siguran. Znam samo da je posljednji bis bio prava pravcata rejv-partija, a kako je T&TTu i to uspjelo ubaciti u njihov već prepun lonac jazza, rocka, post rocka, melankolično-istrzanih ritmova tipa Notwist i duba, nemam pojma. Ali stvar funkcionira savršeno - i kad uz T&TT sanjarite, i kad mrdate guzom. Stjepan Balog bi zasigurno rekao - izvrsna forma, sjajne ideje, savršena realizacija. Mijenjam Roberta & Niku Kovača za Markusa & Michu Achera.

E, a onda nisam otišao na Jah Warrior Sound System u Močvaru (oni, navodno, puštaju samo roots i dub, a imaju i upozorenje "no ragga", no stvarno sam u zadnje vrijeme vidio puno finih roots-reggae sound systema i sad bi valjda već bilo vrijeme za fine roots-reggae bendove. Tu mislim više na nešto tipa Burning Spear nego na nešto tipa Dub Syndicate, ali ne žalim se - ovo ljeto sam vidio Speara (((e kako smo tih dana sretni bili pive jeftine noći tople srca mlada))), a 19.11. ću vidjeti i Dub Syndicate, premda osobno baš i ne ludujem za istima, a Touni ih je već doživio uživo i veli da su mu bili dosadnjikavi), ali sam zato otišao na veselicu Youngblood Brass Banda.

Limena glazba New Orleansa pomješana sa svime s čim je ovih osam veselih momaka ikad došlo u dodir (jazz, hip-hop, latino, Killing Me Softly...) - pa zar vam to već na škic ne zvuči kao ludi provod? Moj je provod bio još luđi kad se sjetim troje ljudi na prosječnom intimnom prostoru jednog, što je rezultiralo još jednom nezamislivom gužvom, a i time da tokom koncerta ni ne pomislim na to da bih mogao ići potražiti Denisa. Naručio sam pivu za dečka iz garderobe koji mi je nekako uspio smjestiti jaknu i za sebe, stisnuo se uz šank između garderobe i gužvom silovanih vrata, istegnuo vrat i počeo uživati.

A uživao jesam, koliko god me sad proganja slika najluđe moguće završne večeri norijade uz Youngblood Brass Band. Ono, gotov si sa srednjom školom, svaka fešta bila bi epohalna fešta, a na ovoj fešti na kojoj si se sasvim slučajno našao pred tobom lete bubnjevi, trube, saksofoni, tromboni divovskih veličina, plemenita über-melodična buka ti para uši. Pa Killing Me Softly u verziji za apokalipsu i mentalno rastrojstvo pop-glazbe, a ne za stiskavac s onom ionako pomalo debelom curom koju nikad nisi uspio pojebati. Uf, kakva bi to fešta bila.

No, kažem, i svakom je prosječnom zimomrzilačkom studentu i studentici uz YBB moralo biti stvarno stvarno stvarno zabavno. Ne znam kako bi nakon ovakvog koncerta itko mogao ostati razočaran ili naduren. A ako je i propast svijeta - ima stila, nije šteta.

mhabijanec@hotmail.com