TAMARA OBROVAC I TRANSHISTRIA ENSEMBLE
 

TAMARA OBROVAC I TRANSHISTRIA ENSEMBLE

5.11.2004. Zagreb, Kset

Ako pažljivo pratite moje recenzije, tada znate da je Tamara Obrovac (i tko god svirao s njom) najbolji hrvatski izvođač. (Najbolji strani bend je System of a Down a najbolji bend svih vremena Pixies). A i Kset je među najboljim klubovima, što je i ovaj put dokazao finim redarima i jeftinom kartom. Upad je bio 35/45 kn, što je 4x (Četiri puta!) jeftinije od koncerta Mostar Sevdah Reunion u Tvornici. Karte su bile rasprodane već predvečer tako da je propao moj dogovor da odem na koncert sa svojim poslodavcem, drugom i općenito Pravim Čovekom, Gogijem.

Dolazim u hitnji nešto poslije 10 sati, ali na moje veliko olakšanje još se ne čuje muzika. Zato ostajem ispred Kseta popričati s prijateljem i pričekati početak. Sasvim slučajno čujem da netko kaže da je koncert počeo pred 15-20 minuta! Bit će da Ksetova zvučna izolacija, koju su bili prisiljeni postaviti zbog susjeda, dobro radi. Uletavam u ispunjeni klub i uspijevam se popesti na galeriju.

Svira jedna lijepa tiha stvar, a uskoro zatim počinje dernek. To nije lako opisati. Imamo Tamaru koja izvodi makakade po stejdžu i pleše neki kung-fu foxtrot. Imamo Simonea Zanchinia, bradatog Talijana manijakalnog pogleda, na harmonici. Imamo Krunu Levačića, najboljeg (ovo nije moja brija, tako sam čuo od struke) hrvatskog bubnjara, koji se široko osmjehuje, podvaljuje Tamari i prebacuje se po želji između drum'n'bass, punk i jazz ritmova. Imamo i dva introventirana, ali simpatična Slovenca na basu i gitari / mandolini (Žiga Golob i Uroš Rakovec).

Ilustrirajmo primjerom: Tamara najavljuje neku novu stvar (imala je malo pretih mikrofon pa je se nije baš razumjelo kad je govorila normalnim glasom). Ona nježno pjeva uz pratnju samo mandoline. Levačić ustaje s bubnjeva i dolazi joj iza leđa i gestikulira publici. U prvi tren nije jasno šta, a onda shvaćamo da želi da plješćemo ritam. Kset počinje pljeskati glasan stadionski ritam koji nema veze s onim šta Tamara pjeva i totalno joj gazi stvar. Ona se buni i nešto ga vrijeđa i uspijeva nagovoriti publiku da prestane. On se vraća za bubnjeve i pjesma se normalno nastavlja. A onda viče 'Ajmo, gdje su ruke!!' i svi počinju opet pljeskati ritam. Onda i on počinje mlatiti po bubnjevima i to neki netalentirani hard-rock ritam, koji možete čuti jedino ako pohađate prostorije u kojima vježbaju demo i slični bendovi. Tamara se opet buni, optužtuje Levačića za sve i sva i savjetuje publiku da bude pažljiva pri 'odabiru muškaraca'. Kaže mu da jel on misli da bi trebali svirati 'One o'clock, two o'clock, three o'clock - rock' i naravno cijeli bend počne svirati tu stvar a ona se hvata za glavu.

Ja sam se trgao od smijeha. Nije mi jasno da li su takve fore sasvim spontane ili ih ipak dogovaraju. Dalje su svirali malo ozbiljnije pa onda opet zajebancija, ali u svakom trenutku su bili vrhunski. Kad su prvi put prekinuli i pozdravljali publiku, osjetio sam skoro fizičku bol što je koncert već pri kraju.

OZREN HARLOVIĆ