ŠO! MAZGOON

na DANIMA PIVA U KARLOVCU, 31.8.2002.


Eto, pošto nam je jedan Oktoberfest ipak predaleko da bi ga se posjetilo nakon par minuta razmišljanja o tome kako provesti još jednu dosadnu krapinsku subotu (mladi Krapinčani su (smo) lakomi ljudi - odu van svaki petak, potroše svu lovu, napiju se ko guzice i ne žele doma skroz dok ujutro ne padnu od umora i previše alkohola u organizmu. Tako da su subote dozlaboga dosadne i bez ljudi u birtijama), odlučili smo sjesti u auto i posjetiti drevni grad na šesnaest tisuća rijeka - Karlovac. Šarena ekipa - MaKe, Sanja, Šojka, Ančica i nižepotpisani; u autu se slušaju neizbježni Obojeni Program, po par pjesama sa svakog albuma; MaKe vozi brzo, precizno i koncentrirano, te relaciju Krapina - Karlovac, uključujući stajanja na naplatnim kućicama, svladavamo za sat vremena.

Koncert Šo! Mazgoona već traje u trenutku kad naša vesela zagorska ekipa ulazi u veliki šator i dolazi do prvog šanka (velika točena - 9 kuna. Nije previše, no za Dane Piva bi cijene piva stvarno trebalo spustiti do simboličnosti). Upadamo baš na zadnji polu-hitić, Goma Natural ili tako nešto. Žan, autor i pjevač, je dobro raspložen, nasmijan, rasplesan, ali ako netko od svih trenutnih cro-frontmena nema nikakvu karizmu, onda je to taj brački purger koji je u intervjuu kojeg sam s njim za Nomad radio prije dvije i pol godine pričao čistim kajkavskim zagrebačkim, da bi nakon par mjeseci u svim intervjuima televiziji govorio autentičnim bračkim iz Postira. Fejker jedan fejkerski.

Imaju oni simpatičnih stvari, nakon šest pivi smo i mi zaplesali na Palagruzu, ali kad Žan želi biti Rambo Amadeus i ispričati mlitavoj publici svoj humorističan tok svijesti, sram me je što sam na koncertu. Imaju i jednu stvar o travi, Ganđaju Momka Dva (vjerojatno se ne zove tako, ali koga briga) i Žan očekuje da rulja popizdi na tu nevjerojatno inovativnu, duhovitu i liberalnu odu lakim drogama i slobodi, no više od pola ljudi uopće ne kuži što on to pjeva u refrenu.

Najjadnije su izgledali Maks i Leiner. Maks je svirao sasvim utišanu ritam-gitaru i tu i tamo otpjevao neki drugi glas, te pokušavao plesati onako blesavo kako to radi već dvadeset godina. Izgledao je staro i neiskreno. Leiner je tiho i lijeno sviruckao bubnjeve i uopće se nije obazirao na stalne Žanove signale da ubrza ritam. Izgledao je kao da je na teškim drogama i kao da udara štambilje u pošti a ne kao da svira bubnjeve u plesnom bendu. Basist Stanko i sveprisutni Igor Pavlica na trubi i udaraljkama su bili simpatični.

U pauzi je svirala neka talijanska inačica Zlih Bubnjara, samo što je tu front-bubnjar nakon pola sata nešto počeo kričati, a u jednom trenutku su se odnekud pojavile kovrčave, debeljuškaste mulatkinje i počele mrdati sisama i guzicama. Poslije sam ih vidio normalno obučene u publici i čovjek se ne bi okrenuo da ih nije vidio polugole na stejdžu.

Mi smo, uglavnom, popili puno piva, nešto malo "ganđali", pojeli par divovskih pereca i na kraju se sretno vratili doma. MaKe i Sanja su bili u kući strave. Selski festival i ništa više, ti Karlovački Dani Piva.

mhabijanec@hotmail.com