SEASPLASH REGGAE FESTIVAL
 

SEASPLASH REGGAE FESTIVAL, 22.-24.7. 2004. tvrđava Punta Cristo, Štinjan


Udarili smo cestu u petak, nas troje - moja Sandra, Cuki i ja. Propustili smo uvodnu večer drugog Seasplash Reggae festival a (Vibronicse, Manessagru, Antenat i Bass Culture Soundsystem), no propustili smo i cijeli prvi Seasplash Reggae festival prošle godine (prošlo nam je ljeto i bez Štinjana bilo u znaku dobrog reggaea, pošto smo na Echo festivalu u Beogradu vidjeli sjajnog Burning Speara i hrpetinu odličnih, uglavnom roots soundsystema), pa nam nije pala kruna s glave.

Još prije Učke šaljem poruku Soniczoilu koji je u Štinjanu od početka festivala. Pitam ga kako je, da li nečeg fali. Odgovara da nema ni tuševa ni pitke vode, a i da su ćevapi skupi. Fino, mislim si i sjetim se jedne zagrade sa Seasplash internet stranica ( www.seasplash.net ) - "osigurani vodovodni i sanitarni čvorovi". Falakurcu da nitko nije mogao sjebati "neposrednu blizinu plaže".

U improvizirani kamp stižemo oko 8 navečer, vadimo stvari iz auta i počinjemo tražiti mjesta za šatore. Pošto je većina ljudi došla dan prije, tek nakon sat vremena bezuspješne potrage za slobodnim mjestom koje ljudima ne služi kao ad-hoc ve-ce, uspijevamo ugurati Sandrin i moj šator kraj šatora novopečenih prijatelja iz Zagorja. Nakon što smo se s istim mučili novih šezdesetak minuta (to nije jedan od onih modernih šatora bez klinova koji kao da su ispali iz Vukotićevog crtića, a da bi stvar bila još kompliciranija, ispod par centimetara zemlje bilo je nešto tvrdo poput betona), Cuki lukavo zaključuje da njemu baš i ne treba cijeli šator, nego da će spavati u vreći pokraj našeg, a kad ujutro zapeče sunce - na plaži.

Oko 11 konačno dolazimo do službenog ulaza. Sandra i Cuki kupuju karte, a mene djevojka na ulazu nikako ne može pronaći na popisu akreditiranih novinara. Dobro je što sam prvi spliff zapalio tek nakon uvijek komplicirane "situacije s akreditacijama", jer bih u tom stanju, umoran od puta teško ikome mogao objasniti da sam ja u biti cijenjeni novinar kultnog Zbrda Zdola web-zina. Djevojka na ulazu me i dalje ne pronalazi na popisu, ali vjeruje mi na riječ (ili to, ili se prepala općepoznatog Zbrda Zdola branda, haha) i svečano mi predaje crvenu plastičnu narukvicu. Sandra i Cuki su pak dobili ružne, papirnate, zelene narukvice s natpisom Soča Riversplash. Prolazimo kraj redara i na pitanje što nam je to u karnisterici Cuki ležerno odgovara: "Voda". Naravno, bilo je to moje domaće vino, koje smo uz pomoć Makosa i Dine popili u ekspresno-zagorskom roku, a nakon kojeg smo bili prepušteni očajnim, preskupim (12 kuna, madrfakr) točenim žujama. Fuj.

ko vam smeta to što se tek sad spremam progovoriti o glazbi, mogu vam reći da meni isto toliko smeta nezainteresiranost dobrog dijela "posjetitelja" festivala za glazbu koja dopire iz zvučnika. No, eto, ja očigledno nisam čovjek za festivale, hepeninge na kojima je glazba u praksi "u drugom planu". Dobra ekipa je dobra ekipa i bez nje niti ne krećem na put. No samo dobra ekipa i dobar reggae zajedno rezultiraju odličnim reggae festivalom.

Radikal Dub Kolektiv smo, nažalost, propustili, no gledao sam ih već mnogo puta i jedva čekam njihov prvi zagrebački koncert najesen (šteta za Attack). Nakon tonske na stejdž se penju Zion Train (tip za mašinama, pjevačica i dva trubača). Kakvo razočaranje. Znao sam da i na albumima osciliraju, ali uživo to nema nikakve veze s reggaeom kojeg volim (neki bi rekli reggaeom uopće). S nekakvom disco ili dance muzikom da. Okej, pjevačica ima sjajan glas, mladi su se rasplesali i sve to, ali mene su potjerali već nakon par stvari. Na soundsystem stejdžu još gora mjuza. Ragga/dancehall-dramenbejs bedastoće.

Uz dobru situaciju i ćaskanje konačno smo dočekali Jah Free -a, DJa kojeg sam u Zagrebu gledao već dvaput. U Attacku je bio sjajan. U Pauku mu je društvo pravio pjevač Gary James i ta kombinacija je zvučala nevjerojatno loše. Sad je opet bio solo i vrtio uglavnom best of dub. Ni ovaj put nije izostao njegov hommage Bob Marleyu, no ostatak vremena bio je daleko od bilo kakve komercijale ili pomodnosti. Zahvaljujući njemu, u šator smo se ipak vratili zadovoljni.

No, zato smo popizdili kad nas je sunce probudilo već prije osam ujutro. Mrzovoljni i neispavani, spustili smo se na plažu, a pošto je zbog gužve bilo nemoguće utonuti u neki dublji san, okupali smo se i barem na trenutak osvježili. Nakon toga smo opet sjeli u auto i odvezli se do Pule, gdje su nas čekali Bojana i Davor. Pojeli smo ručak, naučili kako besplatno upasti u auto-kamp Stoja, popili par Favorita, a onda nas je sve oprala kiša. Sandra i ja nismo htjeli niti zamišljati stanje u kojem je naš šator. Nakon povratka u Štinjan, čak smo se i ugodno iznenadili. Šator je bio na mjestu, a nakon što smo stavili novu plahtu nije bio niti previše mokar. Ili su nam su kriteriji spustili. Whatever.

U subotu nam se pridružilo još dvoje Krapinčana, Petra i Marko, pa smo sad već u poštenom broju otišli do glavnog stejdža, da ne propustimo još jedne domaće snage, Abrakha-Dub-R . Koji bizaran bend (začudo, na Seasplashu sam ih gledao po prvi put). Jedna stvar im zvuči kao odličan roots (možda s malo preglasnom lead gitarom), a već slijedeća kao reklama za gume ili himna navijača ili nešto drugo nabrijano i neočekivano. Pa im onda odličnu roots stvar otpjeva neki sramežljivi dečko iz Vinkovaca, ali već slijedeću kao da su napisali Bambi Molestersi koji bi željeli biti još eklektičniji. Čudan nastup.

Paprika Korps su Poljaci koji sviraju gitaristički ska (bez trubača) reggae. Cukiju su se svidjeli - ni meni nisu bili loši, ali pomalo dosade nakon pola sata. Odlazimo u šetnju, da vidimo čega ima na štandovima. Punk štand, hrpica reggae (manje) i ragga (više) cedea, hrpa bedževa s Marleyem, poneki s Toshom, brdo bedževa s rasta sloganima, jamajkanske i rasta zastave... Pitam tipove jel imaju koji bedž s Bunnyem Wailerom. Nemaju. Pitam jel među cedeima imaju Bunnya Wailera. Imaju. Ali, naravno, samo one albume s uglavnom ragga eksperimentima ovog zaboravljenog Wailera. Kupujem "Catch A Fire" bedž i jedan s Peterom Toshom. Stvarno me živcira taj ragga.

Vraćamo se na glavni stejdž zbog No More Babylon . Očekujemo konačno pravi roots i nekog veterana s Jamajke na vokalu - Earl 16 mu je ime. Na stejdž se penju mladi Francuzi i nije nam jasno jel mladić koji pjeva taj famozni Earl ili pravi Earl tek treba doći. Konačno plešem, uživam, posuđujem fotić od Brune i zato po prvi put uz moju recenziju imate i fotku s koncerta (hvala Bruni, isprika svima na smiješno nesuvisloj fotki - možda sam trebao čekati kraj koncerta, pa se slikati s članovima benda? Onako, da izgleda kao da smo svi prijatelji, pa ispadnem frajer?). Ni reggae koji svira No More Babylon nije my kinda reggae, tu ima puno previše Black Uhuru saunda, no, u usporedbi s ostalima, ovo je bilo za peticu.

Tricky D-a nismo uspjeli dočekati, a u nedjeljno jutro nije nas moglo probuditi ni sunce ni masovni odlazak ljudi. Konačno smo se naspavali, još jednom okupali, pokupili Saleta i krenuli na put. Skoro da sam ponovno proživljavao cijeli festival pišući ovo (zato mi je valjda i trebalo tjedan dana da napišem recku), tako da sam sad samo jako umoran (da, možda pomalo i zato što je 4 ujutro). Slijedeći će reggae festival na kojeg ću otići imati puno bolji program (subjektivno - više rootsa i duba, manje ragga sranja), osiguranu (ali stvarno osiguranu) pitku vodu, sanitarni čvor i tuševe. Bez toga jedan festival u "divljini" stvarno nema smisla. Što se Sandre i mene tiče, moramo kupiti bolji šator i pokušati zaboraviti miris odvratnih vlažnih maramica.

mhabijanec@hotmail.com