RIZWAN-MUAZAM QUAWWALI

12.5. 2003. Zagreb, Lisinski


Prilazeći dvorani Lisinski prisjetio sam se jedne svoje jake fore iz srednje škole. Na testu iz glazbenog bilo je pitanje kako je Vatroslav Lisinski dobio ime. Dobio ga je tako što je pohrvatio svoje pravo ime Ignac Fuchs (ignis je vatra, a fuchs lisica). Ali ja sam napisao da je dobio ime po koncertnoj dvorani! Profesorica je to pročitala, razred je umro od smijeha, a ja sam dobio bijednu trojku jer "u testu nema mjesta za šalu".

Ušao sam na stražnji ulaz dvorane, malo tumarao službenim hodnicima i naišao na prostoriju gdje su Pakistanci sjedili u tišini, koncentrirajući se. Onda me netko uputio prema dvorani. Tamo sam sreo prijateljicu kojoj je hostesa pričala kako se nada da ljudi neće razdragano usred koncerta sići pred pozornicu jer je onda njena dužnost da ih tjera na mjesta, a oni je obično ne slušaju. Zato je smislila foru da ljudima kaže "Molim vas, odite na mjesta, jer ću inače ja dobiti otkaz." I onda se oni ušokiraju pa je poslušaju.

No, takvu razdraganost koje se ona pribojavala ja sam priželjkivao. Jedan od meni najnevjerojatnijih koncerata zbio se baš u Lisinskom, u srednjoj školi. Bio je neki Hare Krisna festival i ne sjećam se zašto smo opće išli na to. Meni duhovna muzika nije bila nimalo napeta, a mojim razrednim kolegama još puno manje. Ali na kraju hipnotičkog zazivanja 'hare krisna, hare krisna, krisna krisna, hare hare, hare rama…' mi smo se popeli na pozornicu, zagrljeni u kolu, potpuno u transu. Nešto slično sam očekivao i od qawwali (tako se zove ta vrsta muzike) koncerta.

Dvorana je bila fino popunjena, s puno zanimljivih lica. Recimo, Željko Malnar par metara dalje od Komaje/Makaje, podučavatelja seksualnosti. Onda su se pojavili glazbenici, izuli natikače i posjedali na platformicu.


Braća Rizwan i Muazam samo pjevaju, dok ostali sviraju, plješću i pjevaju. Sve zajedno to dobro zvuči, ali nisam dobio svoj Hare Krisna doživljaj. Prva pjesma je bila posvećena Allahu, druga Muhamedu i sve u tom stilu. S vremenom su se sve bolje ufurali i neki dijelovi, najviše u trećoj i četvrtoj pjesmi, su bili stvarno vrhunski. Kasnije se publika okuražila i počela pljeskat u ritmu, šta ubrzo počinje smetati pjevače. Naime, pljeskanje je u qawwaliju vrlo važan dio izvedbe, koji se pažljivo stišava, ubrzava, prekida, naglašava.

Izveli su pet pjesama plus jednu na bis. Stojeće ovacije, veliko oduševljenje publike, ali ja sam požurio van da se ne zateknem u dvorani u slučaju još jednog bisa. Take it from me: s koncerata se odlazi prije nego što postanu dosadni. Zaputio sam se prema Spunku, gdje je Benjamin Perasović puštao reggae, i popio pivu s Matijom H. (čije recenzije čitate na ovom siteu), kojeg sam nedavno do nogu potukao u nogometu!

ozren@globalnet.hr