PRINCE ALLA

4.10.2003. Zagreb, SKUC Pauk

+

JAPANESE NEW MUSIC FESTIVAL

11.10.2003. Zagreb, Kset (+ još ponešto)


Ja možda kasno ulazim u novu koncertnu sezonu, ali definitivno činim to u velikom stilu. Ne samo da sam prošle subote uživao u (meni već trećoj u jedanaest mjeseci) fešti Prince Alle, a ove subote u psihodelično-montipajtonovskom ludilu Novih Muzičkih Japanaca, nego sam se u utorak sjajno zabavljao na Cynicsima potpomognutima od strane domaćih garage-rock zvijezda (Babies, Erotic Biljan & His Heretics, imate recenziju tu negdje), a u četvrtak posjetio i jednu od glazbenih večeri Zagreb Film Festivala. Uz sve to sam u petak skoro završio u Karlovcu na koncertu Oliverovih Vivian Girlsa i novog benda Nikše iz oplakanih našičkih Kukukuriku Street. Šteta, jer da sam se uspio bolje dogovoriti s vozačima, to bi bilo 5 koncerata u tjedan dana što bi zasigurno bilo dovoljno za osvajanje tjedne nagrade Hrvatske Glazbene Unije "Najblesaviji Kvazi-Novinar Lijepe Naše".


Nego, na posao. Prince Allu sam, nakon koncerta u Močvari prošle jeseni kojeg sam ionako proglasio najboljim i najdražim koncertom 2002., gledao i ovog ljeta u Beogradu, na Echo festivalu, i meni i mojoj krapinskoj ekipi se tad jako dopalo to što nas je Prince Alla prije odlaska na binu čak i veselo pozdravio. Sumnjam da nas je baš prepoznao, prije je shvatio da smo fanovi, s obzirom na to s koliko smo poštovanja i očekivanja pratili njegove korake prema stejdžu. Hehe. Jebiga, čovjek je u Močvari bez frke isporučio pozitivne energije i optimizma za duplo više ljudi nego što nas je te večeri u Močvari bilo, i očekivali smo sličnu stvar i naše prve echo-večeri. Tako i bi. Prince Alla se i u Beogradu topio na stejdžu, mi smo se topili u publici, a Asher Selector je plesao, ponekad promijenio ploču, a tu i tamo dobacio nešto epohalno ("the only good system is the sound-system", na primjer). Jedina stvar koja mi je nedostajala u Beogradu a da mi je u Močvari bila izuzetno lijepa, prošle je subote još više došla do izražaja.

Nije bilo toliko bezrezervne ljubavi između Prince Alle i publike, i to ne bi bilo toliko vidljivo da su se Prince Alla i Asher Selector jednostavno spustili na podij, što su napravili momci iz King Shiloh sound sistema u svibnju. Njih dvojica (Alla i Asher) su na onom ogromnom stejdžu "Pauka" redovito nadgledanom od strane narančastih redara sa slušalicama u ušima i nimalo prijateljskim stavom izgledali kao da bi i sami rađe bili bliže raji. U Močvari su ljudi dolazili na stejdž pozdraviti se s Prince Allom i zahvaliti mu na predivnoj večeri, a u prvim redovima se vrištalo od pozitive. U Pauku je bilo puno više onih indiferentnih, a na stejdž se nije smjelo. Premda Allu & Ashera to nije nimalo smelo (!).

Meni su Ilko Čulić i njegova ekipa iz Bass Culture-a baš simpatični (premda su ovaj put uspjeli odobriti mi akreditaciju, zaboraviti na akreditaciju i onda se nakon koncerta ispričati zbog zaboravljanja akreditacije. Lijepo od njih, prihvaćam ispriku i opraštam im bez loših misli, ali žao mi je što sam na kraju za 50 kuna dobio ružnu kartu iz blokića umjesto one lijepe šarene na fnje-fnje papiru s nasmiješenim Prince Allom. To čovjeku najviše nedostaje kad počinje dobivati akreditacije za sve i svašta - umjesto uspomena u vidu velikih, malih, prljavih, grandioznih, šarenih karata za koncerte ostaju mu recenzije istih; prežvakane, cinične, crno-bijele riječi često nikad dostojne jednog sjajnog koncerta), ali ovaj su put fakat mogli pustiti Ashera Selectora da sam bira glazbu prije i poslije Prince Alla showa. Može on to sjajno raditi cijelu noć, znam - vidio sam. Na koncert je došla hrpa Krapinčana, od pripadnika iskusnijih generacija, roditelja čija se kćer zove po srednjem imenu Boba Marleya, do tinejdžera koji ovakav melodični roots-reggae uz toliko roots-reggae-obožavatelja iz najjamajkanskijeg hrvatskog gradića jednostavno nisu mogli ne čuti i ne zavoljeti. Neki od nas već znamo i neke Alline tekstove koliko ga viđamo u zadnje vrijeme, nakon par taktova prepoznajemo hitove i čovjek nam je postao više prijatelj (premda nam ga se nikad nije dalo gnjaviti nepotrebnim formalnim upoznavanjem) nego "sjajan koncert". Nek nam se što prije vrati, po mogućnosti u neki manji i slobodniji prostor.

Ja nekako i ne kužim instituciju filmskih festivala, pošto najviše volim gledati filmove u svojoj sobi - da, ako hoću, za vrijeme trajanja filma mogu biti i u gaćama, i jesti ćevape, i ljubiti se, i pit pivo, i sve što mi se radi. U kinu sam se oduvijek osjećao pomalo zarobljeno (a jednom sam i zaspao, na Braveheartu Mela Gibsona!), a čini mi se da na filmskom festivalu većini posjetitelja jednako puno znače filmovi i večernji zabavni (uglavnom glazbeni) programi za mlade. No, dobro. Zdenko Franjić nas je pozvao na koncert Slušaj Najglasnije pulena, par metara dalje je svirao i Plazmatick, pa sam odlučio navratiti. I nema se više što puno dodati, pošto su Slušaj Najglasnije koncert redari (ili organizatori. Ili, tko zna, podivljala publika, jer imam pouzdane informacije da je Lou Profa koncertom oduševljen bio i poznati nasilnik Josip Visković) prekinuli nakon samo dva i pol izvođača (pol je predgrupa kojoj sam zaboravio ime, a dva su već spomenuti kultni, sad akustično-rokerski Lou Profa koji priprema novi album sa hit singlom "Rođen Za Rock", i neki najgori rock bend na svijetu ništa privlačnijeg imena Mlinski Kamen. Užas. Šteta što na red nije došao Lutajuči DJ Zdena koji bi vjerojatno i s pravom zasjenio sve ostale izvođače svojim relativno novim konceptom Solo Majstora Ceremonije odnosno Onog Koji Je Sam Na Stejdžu I Pjeva Pjesme Na Matrice). Plazmatick je sa svojim orkestrom (bas i sasksofon? A jes' mi orkestar...) bio dosadan onoliko koliko takva down-tempo-lounge-chill-out groovy elektronika inače i je, znači puno, i u mom je gonzo-kritičarskom životu funkcionirala samo prošlo ljeto na Visu, kad smo za vrijeme Plazmatickovog nastupa Toni, Danijela i ja pričali, bez prestanka, cijelo vrijeme. Znali smo da nam razgovor ima neku opuštenu i "nenametljivu" (da vas jebalo nenametljivo) podlogu, ali koga briga što je to.

Japanese New Music Festival projekt je članova kultnih japanskih bendova Ruins i Acid Mothers Temple, skrojen po formuli 4 čovjeka - 5 bendova/projekata. Cijeli komplet ste po poslovično povoljnim uvjetima gospodina Škugora (45/55 kuna, sjajna atmosfera, taman ljudi) mogli doživjeti ove subote u Ksetu, a ako preferirate Festival Zlatne Žice Slavonije, ja vam nisam kriv.

Zubi Zuva X su dvojica iz Ruinsa i jedan iz AMT i njih smo jedino propustili zbog tekme (idemo na evropsko i popušite nam guzicu, Belgijanci). Šteta, jer je navodno riječ o a-capella kombinaciji doo-wopa, etna i hard corea s besmislenim tekstovima. Akaten su jedan iz Ruinsa i jedan iz AMT, bas + gitara a na žešćim minijaturama bas + bubanj. Tu su, naravno, i škare, četkice za zube, upaljači, flaše i priče o japanskim divljim pticama. Ruins su moćni, istrzani i ne dopuštaju više od 5 sekundi ritma na koji normalan čovjek (tu ne mislim i na onog manijaka Petra, znate ga ako ste bili tamo) može plesati. Zoffy su dvojica iz AMT i rade shizofrenične, duhovite obrade Smoke On The Water i Stairway To Heaven. Acid Mothers Temple su i ovaj put, u polu-ad-hoc postavi dvojica-iz-originalnih-AMT-+-Ruins-dvojac, bili sjajni, sasvim interplanetarni, ludo psihodelični i plemenito bučni. Jedan od najboljih i najbolesnijih bendova koje sam gledao u zagrebačkim klubovima uopće, bili su u Ksetu u punoj postavi krajem prošle godine. I nadam se da će nam i oni uskoro opet doći. Predlažem kombinaciju Acid Mothers Temple + Damo Suzuki.

U Ksetu ovaj tjedan - Steve Wynn 14.10., a Nina Nastasia 16.10. U Pauku 31.10. - Overproof Soundsystem feat. Groove Corporation & Rockers HI FI.


mhabijanec@hotmail.com