OTOKULTIVATOR

25.7. - 4.8. 2003. Vis

Premda je i ovaj Otokultivator tradicionalno predstavljao "stvaralačku alternativu potrošačkom turizmu", ja sam se tamo ponovno našao u tradicionalnoj ulozi turista koji voli dobro potrošiti.

Sudeći prema nabrijanim, mladim wanna-be močvarcima i njihovim manijakalnim pogledima koji s odsustvom ikakve emocije traže ili nekog iz svoje ekipe ili nekog za ekspresno barenje (tj. kuvanje, kako bi rekla Jelena i svi ostali Dalmatinci, pretpostavljam), puno bi im više od radionice DJiranja, bubnjanja ili Linuxa koristila jedna dobra radionica opuštanja. Ali, ja sam takozvani čovjek srca, pa nisam baš neko mjerilo. U biti, ako ste čitali Gromačin izvještaj iz Motovuna (u Feralu otprije dva tjedna), tako nekako sam se i ja osjećao većinu vremena provedenog na glavnom stejdžu.

Nije da nije bilo pametnih stvari za doživjeti na tom glavnom stejdžu. 25. su na njemu nastupali baš simpatična Dunja Knebl i baš luckasti Franci Blašković koji je nakon sat vremena udavio mnoge, ali ne i Jelenu koja je i nakon sat i pol oduševljeno plesala i svake dvije minute me zabrinuto upitala dal' on to davi. Objektivno. Da, Jelena, udavio je svakog osim tebe. Svaka ti čast i nek ti Darko pošalje novu Metallicu na recenziju, na primjer (... tupilo od nekuženja by urednik, op. D.C.?).

30. smo na glavnom stejdžu pogledali jednu super predstavu koga-drugog-nego Marija Kovača. Riječ je ovaj put o Nezavisnoj kazališnoj družini Kufer i predstavi "Karlovac" (u originalu "Philadelphia", David Ives). Sjajna, pametna, duhovita, super odglumljena (onaj tip koji u VIP reklami glumi dečka Barbare Radulović, pa Nikša Marinović, pa sjajan sporedni Max iz Zvonka, pa prekrasna glavna glumica kojoj ne znam ime ali znam da se skida u nekakvom nebitnom filmu Konjanik Branka Ivande; ja ću ga zasigurno pogledati) - ulovite je negdje, isplati se.

Dan poslije smo konačno opet uživo gledali Silu. I razočarali se. Koliko god je ljudima na kurac išao Boža Podunavac i njihovi elektronski, za pop uho monotoni zajednički nastupi, sad mi je došlo da skandiram "Boža, Boža". Dosadno, fankerskije, neinovativno, a onaj side-projekt s pjevačicom neću ni komentirati. Neočekivano dosadan koncert koji se iznenada pojavljuje i tjera ljude na mali stejdž na kojem je nešto još debilnije - dancehall/ragga/hiphop/dance slušaona DJ Muffeatera.

No, zato su, 1.8., obraz glavnog stejdža spasili Belgijanci Think Of One. Toliko pozitivne energije, opuštenosti, prijateljske atmosfere na stejdžu i veselih glazbenih stilova spojenih u sjajnu, rasplesanu zabavu s velikim Z već odavno nisam vidio uživo. Što je još bolje, sviraju u Močvari krajem mjeseca, gdje će im podršku pružiti i legendarni DJ Sero čija se neprisutnost itekako osjetila nakon koncerta. Rogo i ja smo, doduše, baš tih dana kupili finu višku travaricu A-klase, pa smo nostalgiju za DJ Serom utopili lakše nego obični smrtnici koji su pivu na šanku trebali čekati po desetak minuta, a onda još trpiti svakakve debilne komentare i bezobrazne krađe određenih konobara. Bez brige, braćo metalci, ne mislim na vas.

Zadnju su večer na glavnom stejdžu bile prezentacije radionica. Izdržali smo do prvog radionica-benda i onda otišli na nešto što ću spomenuti tek na kraju, jer je stvarno spasilo cijeli hepening. Dakle, opet su mladi naučili bubnjati, žonglirati, igrati se s vatrom, pjevati etno-pjesme kod učiteljice Dunje i još svašta. No, kad je Miro Mirt zaskvičao "Srbija, Srbija, jur geting on maj nrvs!!!jur geting on maj nrvs!!!jur geting on maj nrvs!!!", morali smo se povući. Taj jedini radionica-bend kojeg smo (barem na pola) vidjeli zvao se Palme I Agave, i početak svake stvari je stvarno obećavao. Puno Nirvane, malo Sonic Youtha, čist fino. Ali vokal... Miro, pa koji bog te tjera da tako pjevaš? I kakav ti je to bedasti tekst? Svašta.

Mali stejdž iznad glavnog često je spašavao večeri svojom opuštenom atmosferom, manjom količinom svjetla, gužve i nabrijanih pogleda, te sasvim finim slušaonama. Bilo je tu i dobrih filmova, ali koji su počinjali dosta rano (ja sam se, inače, po cijele dane izležavao na plaži, kupao se, čitao lijepe knjige, te tu i tamo popio bevandu ili pivo s Rogosom i nije mi se dalo svake večeri biti u vojarni, gdje se sav program održavao, do 15 do 9. Nadam se da nikad neću morati u vojsku), tako da smo pogledali samo kultni Whitnail And I, po n-ti put. I opet se činio kao jedan od najboljih, najduhovitijih i najzabavnijih (povremeno i najdirljivijih) filmova ikad.

Posebno smo se dobro na malom stejdžu proveli 26., na setu Egoboo.bits pulena zvanog No Name No Fame. Puštao je svašta (i finog loungea, i dosta brejkastijih stvari, i neke ambijentalno-melodične divote, pa čak i malo dobrog reggae/duba...), sve je bilo super. I Marko je bio super 29. "...Funk, jazz i groovy psihodelija", pisalo je u programu, a to smo i dobili. I to ono najbolje, najplesnije i kako vi mladi volite reć, "najjebenije".

A da slučajno ne pomislite kako smo se cijelo vrijeme oduševljavali i sjajno zabavljali, moram spomenuti i


najgluplji bend na svijetu koji je na glavnom stejdžu svirao 29. - Boo!
. Ne znam da li su njih tamo doveli na preporuku nekog tko ima psihopatski glazbeni ukus ili kako već, ali šta je to za muziku... I šta je to za ljude... Pjevač koji pjeva 4 oktave, ali kojem ne bi pomoglo ni da ih može otpjevati 25, pošto zvuči kao puno iritantnija verzija Briana Molkoa, a meni je i obični Brian Molko poprilično iritantan. Pa onda nakon par stvari pita: "Do you love Bee Gees? Do you love Nirvana? Do you love Elvis Presley?". A tek da ste vidjeli dugokosog sintisajzeristu koji kao da je ispao iz Skid Row (by the way, pozitivni rasisti kakvi jesmo, prvo smo se razočarali kad smo vidjeli da u bendu iz Južnoafričke republike nema niti jednog crnca. No, imali smo mi i a priori predrasude, kad smo u programu pročitali da bend svoju glazbu naziva "monki punk". Urnebesno debilno).

Ono što je Rogosu i meni, kao pravim Krapinčanima uljepšalo ne samo zadnja tri dana, nego cijeli odmor, zove se Jaimacan Jukebox, a radi se o dva Nizozemca koji iz svoje pokretne reggae kolibe puštaju samo ono najbolje od jamajkanske glazbe - dakle, ponajviše rani, melodični, razdragani roots-reggae. Na tom trećem, improviziranom stejdžu nikad nije bilo gužve (šteta što je ta roots-reggae fešta trajala samo od 2. do 4., a ne svih 11 dana), pa sam se konačno mogao rasplesati kako spada, uživati u tako krasno ljetnoj, opuštajućoj glazbi i ekipi (bez nabrijanih, manijakalnih pogleda), te čak naručiti i poneki od osobnih roots favorita. Ma, milina.

Ovo je vjerojatno bio posljednji Otokultivator, barem na Visu, a iz Močvarinog "uredništva" definitivno odlazi Ramljak (u KLIK-u je pomoćnik novog glavnog urednika Ivana Palijanina, op. ur.). Budućnost je neizvjesna. Ljeto je, barem za mene, gotovo.

mhabijanec@hotmail.com

OTOKULTIVATOR before