OTOKULTIVATOR

20. - 24. 7. 2002., otok Vis

 

Kao prvo, ove godine uopće nisam planirao ići na Vis. Nakon tjedan dana s curom u Novom Vinodolskom, plan je bio spustiti se do Starigrada na Hvaru i tamo se, u kući frendičine frendice, tjedan dana izležavati i uživati u otočkim opijatskim specijalitetima. No, u Novi Vinodolski sam zbrisao odmah nakon zadnjeg ljetnog ispita (politička geografija, jebali ga geopolitički elementi u Platonovim djelima), već 13. 7. Frendičina frendica nije planirala doći na Hvar bar do 22., 23. Trebalo je na dovoljno lijep i zabavan način ubiti par dana. Pa smo tako 20. ujutro Jelena, Margarita i ja krenuli na Vis. Nakon dva dana sam zaključio da se meni s Visa nikamo dalje ne miče. Margarita se vratila u Split. Jelena je ostala sa mnom na Visu i odgodila Hvar na još neodređen broj dana. A što smo u tih pet dana Otokultivatora uspjeli vidjeti i čuti?

U subotu, 20.7.2002., na glavnom stejdžu su svirali opaki punkeri - borci protiv trulih multinacionalnih korporacija i pop industrije. Pegula kakav jesam, propustio sam upravo bend koji me jedini relativno zanimao - Analenu. Essence je nomadovskim fanzinašima poznat ponajprije kao omiljeni bend Goge Immortalis. No, koliko god je Gogin fanzin super, toliko je Essence bezvezni bend koji meni zazvuči smisleno jedino kad si dopusti melodične, nešto tiše upadice jednom u pet stvari. Ostalo je bučno, prepotentno prenemaganje ili sam ja ostario i više nemam pojma. Nula je legendarni šibenski punk bend koji i nakon valjda 15 godina postojanja još uvijek počinje koncert klasikom Monopol, jebeni monopol. O njima stvarno nemam što napisati. Glazba je, kao, manje bitna u toj njihovoj punk priči, ali tekstove je na koncertu ionako teško dešifrirati (ključne riječi: monopol, vođa, laž, anarhija). Tako da ostaje nula.
Za to se vrijeme na manjem stejdžu puštao ambijentalni, do smrti usporeni trrance. Koji me, začudo, ipak privlačio otprilike deset puta više nego Monopol, jebeni monopol sto metara niže.

U nedjelju, 21., konačno sam uspio pogledati Sunčani grad, predstavu Kovačeve Nove Grupe po tekstu Radovana Ivšića. I, za razliku od svega što sam do sad vidio a uključuje ostale divne manijake iz bivšeg Schmrtza, ovo je bilo sjajno, uvježbano, ritmično, upečatljivo i dirljivo. Jesu mi svi oni već sto godina prijatelji, no sad su konačno i prava kazališna grupa. Tako da sam u onoj rečenici s puno pridjeva skroz objektivan.
Na glavnom stejdžu se puštao dub, reggae, jungle i dancehall s naglaskom na ovo zadnje. Ja živim u mjestu vjerojatno najzaraženijem starim reggae soundom u cijeloj Hrvatskoj (Krapina, naravno - mislim, gdje ste još vidjeli rane Black Uhuru, Burning Spear i Marleyeve lo-fi radove s početka karijere u džuboksima, jamajkanske zastave i uokvirene postere Boba Marleya na zidovima najmainstream birceva u gradu?), pa sam morao pokupiti nekakav prezir prema tom novom jamajkanskom soundu kojeg volim zvati Shaggy-zvuk. Dobar dub - super. Neušminkan, a melodičan reggae - uvijek. Jungle - naravno. Ali dancehall - to nekako ne gutam.
U isto vrijeme je na gornjem stejdžu ReSet dj ekipa s ljubljanskog Radio Študenta puštala uglavnom downtempo elektroniku i to je bila manje iritantna podloga za napušeno ćaskanje s Kožulom, Lazićem i Raićem. Glavna tema razgovora bila je Orgije party kojeg su dotični osmislili, a koji se trebao održati u ponedjeljak. I održao se, pa ajmo lagano na taj ponedjeljak.

A taj ponedjeljak (22.) je krenuo u sasvim neočekivanom pravcu kad sam na pola puta između glavnog i malog stejdža čuo stihove: "danguba, danguba, broji korake, danguba...". Naime, to je bila lozinka dogovorena s našim i vašim Tounijem iz Vinkovaca u slučaju da me negdje na Visu ugleda i prepozna, pošto ja njega sigurno ne bih, jerbo nisam ni znao kako izgleda. Pošto je noć još bila mlada, u slijedećih par sati smo (on, njegova djevojka, Jelena i ja) uspjeli uništiti popriličnu količinu divnog viškog vina i standardne pive. A uspjeli smo i vidjeti Plazmaticka i njegov Suburban Orchestra, premda smo većinu vremena pričali. No, to što smo tu i tamo uspjeli čuti, svima nam se svidjelo. Čekam Plazmaticka i bend u nekakvoj uobičajenijoj situaciji, recimo u Močvari na jesen.
Orgija party je, kako su rekli sami organizatori, uspio. Premda je sexy highlight večeri bio grudnjak pobjednice natjecanja u erotskom plesu (ah, kako predvidljivo). I premda je Dj Drolja miksao Rambovu Fala ti majko s nekim notornim, TonćiKožulovskim r&b smećem. I premda je Mario Kovač izgubio glas zbog uloge voditelja već spomenutog natjecanja u erotskom plesu, a Max (gitarist) impulzivno, ali bolno skočio s nekakvog previsokog zidića i slomio nogu. Što je dovelo u pitanje cijeli nastup Zvonka i Gradskog ureda za kulturu koji se trebao dogoditi u utorak. Dakle.

Moj otokultivatorski utorak (23.) započeo sam gledanjem filma Sakupljači perja Aleksandra Petrovića iz 1967. Kakva bomba od filma! Sjajno režirano, fantastično odglumljeno, pregršt scena za pamćenje i, općenito, dobro Jelena kaže, sasvim bezvremenski film.
Nakon filma, selidba na glavni stejdž. Svira Dunja Knebl, ekipa iz Zvonka krpa sastav i odlučuje da će pjevati curke (Kiša, Ziz i Maja), a Ana će svirati gitaru. Mario Kovač će, naravno, duhovito najavljivati pjesme i svirati sintić. Krvavi dolazi na ideju da bih i ja mogao malo sviruckati drugu gitaru, jer će se ionako svirati uglavnom stare Schmrtz uspješnice. Šef Mario prihvaća ideju i već smo na stejdžu, sviramo Gledam televiziju, Sjajan ručak, Sister Ray. Ah, baš kao u dobra stara vremena. I bio je to uvjerljivo najgori koncert dijela Otokultivatora kojem sam prisustvovao, hehe. Jelena je, by the way, cijeli koncert povraćala od previše vina i lakih droga, da bi na kraju rekla da je koncert bio super. Ja sam shvatio da mi jako fali stejdž i da je super svirati drugu, solo gitaru. I, ako se mene pita, baš sam briljirao sa svojim repetitivno-psihodelično-hitoidnim solažama na Sister Ray. I baš me briga što mi Mario Kovač na to kaže: "A, to je bilo ono krčanje u zvučnicima!".
Nakon Zvonka svirali su Zli bubnjari. Nisu me se baš dojmili - bili su puno bolji i luđi na Orgija partyu. Onda je Dj Sero krenuo sa svojim balkanskim raspašojem, no ja sam ostao sam (Jelena je otišla spavat, a i ekipa iz Zvonka se, to uvijek rade, nakon koncerta negdje razbježala), pa sam odslušao samo par stvari i onda i sam otišao u krpe.

Srijeda (24.) je bila rezervirana za prezentacije radionica i veliki party kojeg je pokvario pljusak s grmljavinom, pa smo se svi sakrili u nekakvo veliko skladište i mogli birati između lagane elektronike na jednoj i radionica-benda (obrade Knocking on heaven's door, U2 i tako te grozne rokenrol stvari) na drugoj strani. Ja sam bio u sredini i čekao da kiša prestane, pa da odem doma. Prezentacije radionica su bile nejednako zabavne. Briljirao je, naravno, Mario Kovač koji je sa svojom grupom na daske (beton) postavio jednu Ivesovu dramu koju je onda zbog većeg publiciteta preimenovao u Tko je za seks?. Majstor. Na kraju je i sam glumio, jer se jedan od originalnih glumaca na generalnoj probi previše napio. I pobrao uvjerljivo najviše ovacija. Lazić je vodio radionicu kreativnog pisanja i sam napisao najbolju priču, a najdosadniju i najpretenciozniju (u ovom slučaju riječ "pretenciozno" ima isključivo negativne konotacije) je napisao Roman Simić koji je također vodio spomenutu radionicu, uz Lazića. Dunja Knebl je vodila etno-radionicu i sa svojom malom grupom (u kojoj je bio i legendarni "tip s prošekom"; duga priča) otpjevala par stvari iz svih dijelova Hrvatske i dijaspore. Bili su tu i žongleri-amateri, hodači na štulama-amateri, plesačice-amaterke, onaj amaterski bend je na stejdžu svirao svoje stvari (jedna je išla "Idemo u jebaonu, zajedno, zajedno"; ostale su bile još gore) i tako. Bilo je veselo. I bilo je naporno pisati ovako iscrpan izvještaj. Darko, nađi sponzore i počni djeliti honorare.

Matija Habijanec