ORUŽJEM PROTIVU OTMIČARA
28.5.2003., Zagreb, Močvara

"NEUROSONG"
25.5.2003., Zagreb, Attack



Oružjem Protivu Otmičara je najslađi pop-čokolada-core bend na svijetu i krasan je osjećaj gledati ih uživo. Koliko često na koncertu u Hrvatskoj znate sve stihove, prijelaze i ulete bubnjeva? Da, da, živimo u Vukojebini Donjoj i umjesto da odustanemo od dvadesetog koncerta Oružjem Protivu Otmičara jer u klubu par ulica dalje sviraju Yo La Tengo, mi prvi koncert ovog krasnog zrenjaninskog benda doživljavamo kao praznik. Hoću Oružjem Protivu Otmičara barem jednom u svakom godišnjem dobu i ne želim biti uzbuđen zbog toga što konačno dolazi jedan od pedeset bendova koje stvarno obožavam. Hoću da mi je to normalno.

Otkud da uopće počnem? Oružjem Protivu Otmičara spajaju energičnu, bučnu i nevjerojatno melodičnu glazbu (ala Superchunk, Breeders, Ash, Weezer... Definitivno ne Jesus & Mary Chain, koje je spomenuo netko od bisernih kamena temeljaca hrvatskog glazbenog novinarstva u sitnom tekstiću u Jutarnjem) s tekstovima o sobama, bojama, biciklima, spavanju, simpatičnim voajerima, srcu, prevarantima, televizijskim frikovima, mašti i kašnjenju. Njihove (Nikola je tip koji piše sve pjesme i koji je jedini ostao u bendu iz stare postave. Pomalo sam se bojao da je čovjek neki bahati, prepotentni gad koji je napisao par novih pjesama preko kurca i skupio novi bend jer mu je usfalilo love za koku ili hors. Naravno, to je bio moj paranoični worst-case-scenario, sasvim bedast, kad samo malo bolje razmislim. Čovjek koji piše takve pjesme mora biti okej. Kraj priče) pjesme su tinejdžerske ode životu, himne lijepim malim stvarima i kad bih se (nedajvraže) našao u poziciji da nekog suicidalnog manijaka moram u tri i pol minute odgovoriti od samoubojstva, čini mi se da bih prvo pokušao s Oružjem Protivu Otmičara (eventualno bih odustao od sentiša, pogotovo onog o curi koja se ubila. To bi bila smiješna scena - "ej, čovječe, ima toliko stvari za koje se isplati živjeti! Čuj ovo!", a onda iz plejera izlete stihovi "hladna je, u hladnoj vodi sama... sama je, u kadi bez života...". No, dobro, čekajte da isključim maštoplov).

Pošto sam te večeri u Močvari puštao muziku, imao sam čast prisustvovati i tonskoj probi, na kojoj mi je postalo jasno kako Nikola definitivno nije pompozni šupak, nego simpatični, opušteni genije. Atmosfera u bendu je sjajna, nasmijana, a pjevačicu Ivanu (19-godišnji komad - lijepa, opuštena, samouvjerena, s izuzetno slatkim izgovorom slova "r". By the way, ja na isti način izgovaram to slovo. Pa tko ih ne bi volio?) sam, unatoč iscrpljujućem putu, uspio rasplesati već prvom pjesmom koju sam pustio nakon tonske, "Kad se neko nečem dobrom nada".

Dok sam tako puštao muziku prije koncerta (kakva čast za jednog hašomanskog DJa-amatera kakav je DJ Proljeće!) bilo mi je malo krivo što Močvara nije puna, no kad je koncert negdje oko 11 počeo, bio sam izuzetno sretan zbog toga. Ne znam kad sam zadnji put i da li sam uopće ikad toliko skakao i derao se tekstove pjesama na jednom koncertu i da je bilo gužve kakva nije baš nezamisliva u Močvari (nedavni koncerti Mars Volta, Darkwood Duba, koliko čujem i Ede Maajke), ne znam koliko bi vremena izgubio na odlaske u vece (voooodeeee!) i na šank (piiiiiiveeeee!).

Što se tiče koncepta svirke, o tome mi se ne da nakon što sam pročitao Saletovu informativnu recenziju na Terapijinim stranicama (svratite i tamo, www.terapija.cjb.net), ali da je bilo mana, bilo je. Zvuk je, pogotovo prvih pola sata, a vjerojatno ne krivicom benda, bio poprilično zaglušujuć i loš, a za bis su OPO ponovili četiri, pet hitova koje su odsvirali ranije. Čemu to kad imaju toliko sjajnih pjesama koje nisu odsvirali, ne znam. Pri kraju je i Ivana već počela malo falšati (i vi bi nakon sat i pol takvog tempa) i da me ubijete ne bih mogao naći više niti jednu zamjerku koncertu.

OPO su ovim koncertom promovirali novi album, "Maštoplov" (kojeg sam nabavio u ponedjeljak. U srijedu, na koncertu, sam već znao svaku stvar od glave do repa. Naravno) i ako ste i vi čuli kako je loš, kako su stvari bezvezne i kako su se prodali (svašta), dajte razmislite s kim to razmjenjujete glazbene informacije. Album je standardno fenomenalan, s pregršt tipičnih OPO-ovskih čoko-razarača i s dvije-tri dosadnjikave kakve su znali imati i prije. A vi hrvatski rock-pravovjernici koji si sad mislite da kako mogu toliko oduševljeno par kartica o tamo nekim Srbima, a onda pljujem naše dečke iz Corta, Kruga, Frakcije i Glofta... Odjebite, poslušajte bilo koji album Oružjem Protivu Otmičara, bacite gitare i kolekcije AC/DC diskova u smeće i razmislite malo o glazbi, životu i stvarima koje ga čine smislenim i ljepšim.

I samo za kraj: Oružjem Protivu Otmičara je najbolji bend na svijetu, tako dobrog i slatkog benda Hrvatska nema i nikad nije imala, a ako će jednom u budućnosti imati, možda će nove generacije biti sretnije i pozitivnije od moje. Amen.


Par dana prije pop-transa kojeg ću vam prepričavati sve dok vam se ne počne bljuvati, Kruno i ja smo, on jer voli šlagere a ja jer volim cirkus, otišli u Attack na "Neurosong". "Neurosong" je - nemoj jebat, Matija, nikad ne bi rekli - parodija na Eurosong, ali ne bilo kakva. Glasački listići, voditelji s duhovitim najavama kojih se ne bi posramio ni Branko Uvodić (to je bilo sjajno, posebno tip - nije to bila parodija samo na eurovizijske spektakle, nego i na ruralne festivale lokalnih glazbenih tradicija, a i, općenito, na sve glupe voditelje koji čitaju glupe scenarije glupih scenarista), pobjednica Vesla Sisarović, Šeks koji u bijeloj haljini i s bedastim etno-šeširićem pjeva "Ja se konja bojim", prateći bend i prateći vokali s koreografijom za jingl-temu iz "Više nisam tvoja", Talijan koji par puta tokom večeri pjeva "Insieme, unite unite Europe" i svaki put svi s njim pjevaju refren, pijani panker bez sluha koji pjeva "Džuli" i onda na kraju fuflajući podsjeća na opasnosti kapitalizma i globalizma i, naravno, nenadjebiva Sanja Doležal, koju je u Attack uspio dovesti Mario Kovač koji joj piše pjesme za novi album (jedan anonimni atakovac je rekao: "svašta sam vidio, ali da Sanja Doležal u Attacku pjeva punk...". Nije šala, nakon prvog refrena "Ja sam za ples", Sanja se stvarno popela na stejdž, bend je ubrzao do pankerskog tempa, a nakon drugog refrena je i sama Sanja počela vriskati kao da je mlada pankerica s finim glasićem). It's a crazy crazy world, a Zagrebu treba više ovakvih ludo zabavnih fešti. Sjajan DJ s majicom Hasana Sasa mi ni nakon završetka "službenog programa" nije dao da idem doma spavat, pošto je puštao sjajan reggae, a jedva sam se prisilio na odlazak kad se prešlo na ska. Teško je plesati na ska nakon "Neurosonga", jer kako ostati trijezan nakon što vidiš sve što smo mi vidjeli u Attacku te večeri? Nikako, dabome!

mhabijanec@hotmail.com