NO JAZZ FESTIVAL No. 7.

 

7. NO JAZZ FESTIVAL, 2-11.11. Zagreb, Teatar &TD

Ovo, sedmo po redu izdanje festvala je bilo najbolje do sada. Dva palca gore organizatorima i da nastave u istom ritmu. Idemo redom.

Četvrtak. Fest je otvorio Charles Gayle 3 . Rogos i ja se vozimo na koncert, priča Rogo kak su ga jednom zastopirali neki opaki klinci u majcama Metallice, dok je u kolima svirala Gaylova genijalna posveta velikom Johnu Coltraneu, album Touchin' On Trane. Celo vreme vožnje klinci su se zbunjeno pogledavali i čim je zaustavio auto pobjegli bez da vele fala. Kulturni šok, valjda. Stari Charles ima najtužniji zvuk saxa koji sam imao priliku čuti. Proveo je veći dio života na kao beskućnik, svirajući na ulicama New Yorka, tek u poznijim godinama počinje nastupati po klubovima (Knitting Factory) i izdavati albume. Totalno emocionalna svirka u formaciji tria, solo na saxu, te u drugom djelu koncerta na klaviru kojeg su organizatori namjerno postavili dan ranije kako bi stari Charls odsviral i koju numeru na istom, ili bolje rečeno numere kroz tok svijesti, kaj se je pokazalo kao grande finale ovog maestralnog nastupa. Cherlesov klavir zvuči originalno i svježe, rabeći ragtime kao podlogu za nadhnuto improviziranje, nešto kao da Cecil Taylor svira tradicionalni jazz. U zadnjem djelu nastupa sastav je skroz spustio tempo, svirka je postala meditativna, kaj me podsjetilo na sjajne zadnje albume Marylin Crispell. Tak bi zvučao Gayle da objavi album na neki mejnstrim lejbel poput ECMa. Kasnije sam čuo da je koncertu prisustvovao i Joe Lovano, koji se došao nakon nastupa pokloniti Charlsu Gaylu u backstageu, poklonio se Joe, sklopio ruke i reko "Respect"! Tome se nema kaj dodati. Atanovskog, Levačića i Goloba nisam gledao. Radio sam ujutro, a i nakon maestralnog nastupa sastava Charlsa Gaylea mislim da ostajat nije imalo smisla.

U petak je bilo jako veselo, svirali sastavi ROY NATHANSON'S SOTTO VOCE i THE MARX BROTHERS PROJECT. Sotto Voce su uživo sjajan bend, poigravaju se tijekom nastupa sa raznim pjesmaricama na duhovit i opušten način. Pravi muzički konglomerat ideja i žanrova. Roy je očigledno zabavan lik koji čak i vizualno pomalo podsjeća na Gruča Marksa, svira sax i izvodi duhovite recitale židovskog humora. Sotto Voce imaju sve kaj bend treba imati: Glazbu, zvuk i sjajan kontakt s publikom koja je završetak nastupa popratila s ovacijama.

The Marx Brother Project su nastavili u istom duru, veselo, kak i vredi s obzirom na ime sastava. Sa dosta više jazz-a u igri, klizili su od swinga preko be bopa do na momente free svirke. Na trenutke djeluju ko moćan big bend sastav sjajnih instrumentalista koji zvukom gura sve ispred sebe. Posebno me oduševio Herb Robertson na trubi. Car. Najveselija večer festivala.

Nedjelja. Satoko Fujii kvartet jest nevjerojatna vulkanska fuzija čvrstih struktura rocka (bubnjar Tatsuya Yoshida , ex. Ruins), slobodne improvizacije na klaviru (Satoko Fujii), liričnog jazz trubača (njen muž Natsuki Tamura ) i dosta funk groovea basiste koja je u nedjelju protresla dvoranu Teatra &TD-a. Najbolji fusion band koji sam čuo, koji, naravno, nema nikakve veze sa fusion soundom. Miles Davis bi tako zvučal sredinom 60-tih je imal muda uzeti već spomenutog Cecila Taylora na klavir i ludog Keitha Moona na bubnjeve. Uigranost sastava je fascinantna, gotovo telepatska, svirka puna kratkih rezova i prelaska iz zvučnih erupcija u tišinu. Voze tristo na vuru i dobio sam osjećaj, kao i kod svih vrhunskih koncerata, da bi kvartet Satoko Fujii mogao tako svirati danima. Osobno najbolja svirka ove godine.

Ponedjeljak . TRIO 3 č ine legende : Oliver Lake na alt saksofonu i flauti , Reggie Workman na kontrabasu i Andrew Cyrille na bubnjevima . Za nabrojati sve jazz face sa kojima su ovi majstori svirali trebalo bi par dana. Ukratko, n epodno š ljiva lako ć a sviranja . Malo mi je duže trebalo da se uključim u koncert i na kraju mi je nešto falilo. Ne znam, nekako sam dobio dojam da nisu u svirku unijeli potpunu emocionalnost, pa da stvari sjednu na svoje mjesto. Najintenzivniji dio koncerta je bio 15 minutni solo Andrew Cyrilla na bubnjevima, njegova posveta Art Blackeyu. Da je cjeli koncert bio u tom svemiru, o koncertu bi pričale legende. Sve u svemu, v rlo dobar nastup vrhunskih majstora .

Petak, opet. Ovaj put sam odlučio podržati MUPovu akciju "Martinje bez alkohola", dodatno ohrabren činjenicom da će "MUP" u suradnji sa Croatia Rec. darovati CD sa vinskim pjesmama i plesovima svakom vozaču koji nije konzumirao to među hrvatima najpopularnije opojno sredstvo. Nažalost, ostao sam razočaran. Kako autoputem prema Zagrebu nismo naišli na patrolu MUPa, ostavivši Roga kući, prema Krapini sam odlučio krenuti lokalnim cestama u nadi da ću susresti pokoju patrolnu jedinicu, kako bi dobio zasluženi CD. Opet ništa. Napravio krug oko Krapine, nema ih i nema. Valjda nije bila moja noć. Kako sam radi predmetne akcije zapostavio tradicionalne martinjske vinske običaje koji se već vjekovima upražnjavaju u mom kraju, molim lijepo, ukoliko netko iz nadležnog ministrstva čita ovaj članak, da mi sačuva zasluženi primjerak albuma. Čuo sam kasnije da je za područje moje županije pripremljeno za podjelu pet (5) komada dotičnog CDa, koji su više nego neuspješno dijeljeni tijekom cijelog vikenda. No, da se vratim na jazz. U kinu SCa svirali su LEE KONITZ New Nonet ! Prvo, kulturna je sramota da takvu legendu jazza dođe gledat svega 400-tinjak ljudi u ovoj takozvanoj metropoli. Drugo, Lee Konitz je premašio 80tu i dan danas stvara kreativnu i svježu glazbu, kaj je uistinu rijedak primjer u bilo kojoj vrsti glazbe i umjetnosti općenito. Treće, band sačinjen od mahom vrhunskih solista (Lee bi im svima mogao biti djeda, nekima i pradjed) funkcionira kompaktno, opušteno, nadahnut bubnjar je motor momčadi, aranžmani su moderni, recimo, Lee šiba cool solo na čvrst pomalo plesni goove, a sve skupa zvuči sjajno veselo i opojno. Iz Lee Konitzevog alt saxa izlazi nepatvorena čista radost življenja. Nikad do sad mi "tradicionalna" jazz svirka nije uživo tako dobro legla, valjda jer nisam nikad prije gledal Leea Za neupućene obavezno preslušati Miles Davisov Birth of the Cool, Lennie Tristanov Intuition na kojima svira Lee, te maestrove albume: Motion, With Warne Marsh, Subconscious Lee, Lee Konitz Duets, .... Lee je totalni car. Cool jazz za 21. stoljeće.

Subota. Otomo Yoshide New Jazz Ensemble. Iako nikad prije nisam bend slušal, očekivanja u bila velika, kao i kod svih izvođača koji odlaze iz zemlje izlazećeg sunca, a i radi činjenice da su imali hrabrosti obraditi Eric Dolphyev jazz klasik Out to Lunch, pri čemu su dobili hvalospjeve kritike. Očekivanja su opravdali odmah, na prvi takt, čim je tenor sax počel da igra himnu Liberation Music Orchestra Song For Che. Otomo i ensambl su očarani free jazzom, bukom, avangardom 20 stoljeća, tradicinalnim japanskim formama i pop naslijeđem. Zvuk varira od mahnitih, bučnih krešenda kojih se ne bi posramili ni Sonic Youth u najboljim danima, kad se se alt sax, gitara i sintetizator sinusnih valova(!) stapali u jedno, opasno narušavajući slušne organe prisutnih u dvorani, zatim orkestralnih provala free psihodelije, ležernog funk groova, sve do suptilnih, tihih improvizacija sa liričnim vokalom Kashimi Karie. Mestralno. Japanci su najluđi. Moram probati taj sake. Mora da ima nekaj u njemu.

Druge nastupe nisam mogao gledati, radi problema sa kolima (4 popravka u 10 dana, nezahvalan rekord). Najviše mi žao Howe Gelba. Uz Giant Sand sam provodio srednjoškolske dane i dandanas su mi jako drag bend.

Igor Cajhen