Lollobrigida + Spina + Kimiko + Klaus (Minival)

 

Lollobrigida + Spina + Kimiko + Klaus (Minival), 16.5.2008, Zagreb, Tvornica

Ako ste bili na ovom koncertu i platili upad, ovog trena ispružite kažiprst i palac (L) i prislonite ruku na čelo. Lista na ulazu imala je po slobodnoj procjeni 300 imena i nitko koga sam sreo nije platio upad. U 22 h Tvornica je bila tužno prazna i zli jezici su već govorili o debaklu. Kasnije se ugodno popunila, ali ipak bi cijela stvar bolje izgledala u nekom manjem prostoru, npr. u onom bivšem klubu na M kojem nećemo izgovoriti ime ali ćemo značajno pogledati u smjeru Milana Bandića.

Koncert otvara Spina, tri cure i lik na gitari koji sviraju basistički, tamnovokalni rock. Definitivno bend ugođaja, a ne ideje, podsjećaju na Cowboy Junkiese, Portishead, Tindersticks... Vokal je zbog lošeg razglasa (koji je mučio većinu bendova) nažalost bio nerazumljiv, tek se na trenutke moglo nazrijeti da pjeva na engleskom. Definitivno ih treba poslušati u nekom manjem, intimnijem klubu s boljim razglasom. Mojeg mišljenja nije bio Nino iz Ivanića, čovjek koji pušta možda i najgoru tulum muziku na svijetu, koji je iz protesta otišao i legao ispred stagea, da pokaže koliko mu je bend dosadan.

Kimiko (naglasak kiMIko!) nisam nikad gledao, usprkos tome što su već godinama stalno tu negdje, iza ugla. Skoro sam ih i ovaj put propustio jer sam zaglavio s prijateljima na šanku (Tema razgovora broj jedan: Travian, čak ga i šankeri igraju.). Onda mi je Marin iz Earbugsa utrapio pressicu pa šta sam mogao, nego ić pogledat bend. Kimiko dakle, su me prilično iznenadili. Ne znam s kime bi ih usporedio. Nisu bili konstantni kao Spina, imali su i par bezveze stvari, ali zato i nekoliko baš - svjetskih. Pomislio sam - to je to! Ovo bih slušao, ovo bih svirao. Pomislio sam - ovako se svira vani, u Engleskoj. Ne znam mogu li to sve argumentirati, uostalom, malo sam i popio (i tada i sada). Jedino što mogu garantirati je da ću se pojaviti na sljedećem njihovom koncertu (što usprkos načelnim simpatijama ne mogu reći za druge bendove iz ove recenzije).

I Klaus je bio iznenađenje - bend od dvoje ljudi koji je puno bolji nego suma njegovih dijelova. Drugim riječima, ne izgledaju naročito, ne sviraju baš sjajno, ne izvode ništa zanimljivo, ne pjevaju ne znam kako... ali imaju nešto jebeno, neki faktor X. Cura svira bas, momak gitaru, ritam puštaju s neke spravice i ne treba im više, deri! Šamar svim onim kenjkavim bendovima kojima ne valja oprema, pa nikako da nađu dobrog bubnjara, pa nikako da se skupe za probu... Ovi riječki White Stripesi postaju dosadni nakon nekoliko pjesama, ali osvajaju nagradu za najcool bend.

Reakcije šireg žirija su svakojake. Dvojica prijatelja su hladnokrvno ustvrdila da im nijedan bend nije valjao, ja sam vrlo zadovoljan, ima i nekoliko umjereno zadovoljnih, a određeni sudionici demo scene su me zaklinjali da ih ni pod koju cijenu ne citiram da ne bi došlo do zle krvi, što na demo sceni ne bi bilo prvi put.

Lollobrigidu najavljuje smiješni odred penzionerki-mažoretkinja koje ulaze na stage uz melodiju iz Dinastije. Žene nisu u stanju polako dizati i spuštati ruke u ritmu, i predškolska djeca bi bolje savladala koreografiju od njih. Djelovale su retardirano, ali i šareno i smiješno i dirljivo pa su pobrale veliki aplauz.

Lollobrigida u početku zvuči strašno šuplje, ali na sreću ispostavilo se da je problem u soundu, a ne u njima. Svira se Moj dečko je gej i moja omiljena Bubblegum Boy. Sad se već skupilo dosta ljudi, pleše se i ovo liči na pravi koncert. Ida pokazuje noge, basistica ima frizuru ko Kaja Goo Goo (nevjerojatno, u četiri benda četiri basistice), dečki su obučeni u šljokice, gostuju im na stageu i dvije s/m/l koke i, kad zbrojiš sve, to je pravi show. Radi se navodno o promociji novog albuma, ali ja nisam primijetio nikakav odmak u odnosu na stari album. Nisu izveli hit s refrenom "baš si sladak kad si drogiran". Moguće da su ga čuvali za bis, ali publika nije uopće tražila bis. Tako je to s trash fanovima, oni su veselo ali površno poklonstvo.

Izostanak te stvari naročito je pogodio dvojicu mojih prijatelja koji u opusu Lollobrigide pronalaze zabrinjavajuće puno dodirnih točaka sa svojim žiotima. Tražili su me da ih fotkam s Idom, što je njoj sigurno strašno imponiralo. Doduše, možda bi je pogodilo da zna da se jedan inače slika s nogometašima, a drugi s Jelenom Rozgom...

OZREN HARLOVIĆ