Ljiljana Buttler Petrović i Mostar Sevdah Reunion

24.10.2003. Zagreb, Tvornica


Ko što rekoh zadnji put, ciganski koncerti, bato, na svakom koraku. I Ljiljana je Ciganka, ali nije tipična, zrači dostojanstvom i smirenošću. Nimalo nije nalik na sliku koju je organizator odabrao za plakat, na kojoj izgleda kao da upravo baca kletvu na susjedovo dijete.

DJ Shoshon (o njemu ćete sigurno ponovo čuti) i ja obojica kasnimo na dogovor oko pola sata, a treći frend nije ni došao. Jesmo Balkanci. Ulazimo u Tvornicu u 21.50 i saznajemo da Mostar Sevdah Reunion svira već 20-30 minuta! Katastrofa! Pa šta je ovo! Zadnja tri koncerta na kojima sam bio u Tvornici, svaki je počeo 15 minuta ranije od prethodnog. Uh… dobro, odmah se ufuravam u muziku ali žalim za tih pola sata. Propustili smo Ilijaza Delića, resident vokala Mostar Sevdah Reuniona. Čovjek je vrlo živopisan, potražite opis u recenziji Istra Etno Jazz festivala.

Onda dolazi Ljiljana. Vlada oduševljenje. Ona pjeva nešto, ja plačem. Ne sjećam se pravo ni šta je pjevala, naprosto sam stajao i prve dvije pjesme su mi tekle suze niz lice. Nisam bio pijan, niti tugaljiv, niti inače plačem po koncertima. Dobro, malo sam bio zasuzio kad se Balašević pojavio prvi put nakon rata u Domu sportova i zapjevao kako njegov deda već dugo ore nebeske njive, ali to je to. I sad je malo teže napisati recenziju, zapravo nemam šta dodati.

Izmjenjivali su se ona i Ilijaz, imali su i duet (to im najmanje dobro ide), a par pjesama su bez njih otpjevali ovi iz benda. Pjesme uglavnom nisu na ciganskom nego na srpskom. Bila je i jedna od Tome Zdravkovića. Sve zajedno su nastupali skoro dva i pol sata.

Poslije koncerta sam pitao gitarista kad opet nastupaju. Da su dogovorili neku turneju pa da su sutradan u npr. Varaždinu, Shoshon i ja bismo potegnuli tamo. Ali ne, ne znaju kad će opet nastupati. I tako smo nas dvojica žalili zbog toga i raspravljali kakva je to vrsta ljudi koja nije došla na ovaj koncert.

ozren@globalnet.hr