LAMBCHOP

MARK OLSON & THE CREEKDIPPERS

DEAD MOON

 

 


LAMBCHOP, 27.4.2004., Zagreb, Kino SC

+

MARK OLSON & THE CREEKDIPPERS, 7.5.2004., Zagreb, Kset

+

DEAD MOON, 9.5.2004., Zagreb, SKUC Pauk

Strašno mi je krivo što sam na kraju od cijelog Žedno Uho spektakla vidio samo a-must koncert Lambchopa i krasnu svirku obiteljskog benda Marka Olsona i njegove neurotične supruge Victorie Williams, ali eto, tako je ovaj put ispalo. Za Faust nisam imao love (akreditacije za Lamchop i Faust odobravala je SC Agencija, suorganizator tih dvaju koncerata koji su se jedini održali u Kinu SC, a ne u najkultnijem svjetskom klubu studenata jednog faksa, Kej-Setu), Lali Puna koncert je pao na prvi maj (koji je u mom životu ipak rezerviran za penjanje na brdo i degustiranje vina mojih prijatelja. Nikad ne kažem nikad, doduše, jer kako je krenuo, Mate bi na slijedeći prvi maj u Zagreb mogao dovesti i neke veličine u rangu jednih Sonic Youth. Fun fact: organizatori prošlogodišnjeg Sonic Youth koncerta u Beogradu trenutno su u zatvoru, haha), a momci iz Chicago Undeground Tria ekšuali žive u bekstejdžu Kseta i na stejdž se penju svakih par mjeseci, tako da ću ih jednom sigurno pogledati.

Ah, Lambchop. Što da kažem? Došli su nam definitivno u najboljem trenutku njihove karijere, premda još uvijek nisam čuo friški, dvostruki album Aw C'mon / No You C'mon. Nevjerojatno je koliko ga Hrvata već jest čulo, sudeći po reakcijama. Meni je preostalo (preostalo definitivno nije prava riječ, ali ajde) da uživam u krasoticama s divnog pretprošlogodišnjeg Is A Woman albuma, kojih je, falabogu, bilo pregršt, a ja sam se najviše topio za vrijeme I Can Hardly Spell My Name, My Blue Wave i nevjerojatne The New Cobweb Summer - to vam je ona s najljepšom minimalističkom bas-sax dionicom na svijetu, hvala gospođici Deanni Varagona. A kad smo već kod članova benda, pravi smrtni grijeh bio bi zaboraviti Tonya Scotta, čiji je klavir, uostalom, i učinio Is A Woman onakvim bezvremenim remek-djelom (naravno, ne sumnjam da bi Kurt Wagner i bez Scotta smislio nešto drugo, jer ovdje se ipak radi prvenstveno o sjajnim pjesmama a ne aranžmanima, a Kurt je autor i glazbe i tekstova).

Najpoznatiji svjetski parketar upucavao se "slavnoj publici", a mi smo se upucavali njemu uzornim reakcijama. Gromoglasan pljesak, dizanje sa stolica, smijanje na njegove doskočice, skandiranje naslova osobnih favorita - sve po peesu. Nisu odsvirali Cigaretiquette, no ja sam ipak zapalio prvu cigaretu već sredinom treće pjesme. Pošto smo Sandra, Ilirka, Georg i ja sjedili u najzadnjem od zadnjih redova, nitko nas nije špotao zbog pušenja u kino-dvorani, a da je, nadam se da bih bio dovoljno kul da redaru otpjevam prvi stih spomenute pjesme (--I'm smoking! I'm smoking again--), inače s Lambchop kompilacije rariteta Tools In A Dryer.

Što još? Svi smo očekivano popizdili od sreće na Up With People, a Josip Visković je sačuvao slomljeni i odbačeni nokat Kurta Wagnera. Možda se jednog dana obogati, a sudeći po bedasto sretnim licima ljudi nakon koncerta, ne bih se čudio da kupac nokta bude upravo iz Hrvatske.

Nisam gledao prošli zagrebački koncert Mark Olsonovih Creekdippersa, no Marin je nakon te svirke kupio sve Markove cedeove koji su se mogli kupiti, tako da sam i očekivao i dobio pregršt tople pozitive kakvu mogu stvoriti samo ovakvi intimistički, obiteljski americana bendovi koji su, baš kao i furiozni jazz-majstori, psihodelični manijaci koji razgovaraju s kozmičkim silama i uvijek recentni post-rock heroji, u Ksetu pronašli svoj omiljeni klub. Trebam li reći da je atmosfera bila poslovično krasna i da su se Mark, Victoria i dečki morali vratiti na ionako za Kej-Set sasvim prosječna 2 bisa?

Markova draga, Victoria Williams, pjevala je otprilike jednak broj pjesama koliko i sam Olson i dobro da jest, jer se ne viđa često takva jedna shizofrenična neurotičarka koja u jednom trenutku zvuči kao kreštava beba, u drugom kao luda baba, pa kao Billie Holliday, pa pomalo kao Beth Gibbons, a cijelo vrijeme kao jedna i jedina Victoria Williams.

Rulja kao da se najviše razdragala na How Can I Send Tonight (There To Tell You), no i Still We Have A Friend In You je razgalila mnoga srca. Najviše smijeha, pak, bilo je za vrijeme prvih stihova jedne od pjesama s novog, politički obojenog Creekdippers ep-a. Naime, tekst (na sjajnoj i urnebesnoj gospel-country-folk podlozi) ide ovako nekako: -I'm gonna punch George Bush / And women will sing praises over his beaten body-. Uglavnom, vratite nam se brzo.

Što se Dead Moon tiče, nema tu kritika, a pogotovo gonzo-kritika, što reći (premda će vam Aleksandar Dragaš, na primjer, zasigurno pokušati objasniti mnogo toga). Kod ovakvih bendova, publika je jedino mjerilo, a ljudi koji su ovu nedjelju (i nije neki dan za rokenroul, ali s druge strane, hej!!!, svaki dan je dan za rokenroooul!) došli u Pauk pokazali su što misle o Dead Moonu.

Ja strašno volim vidjeti uzajamnu ljubav između benda i publike, no ovaj put nisam sudjelovao, nego baš kao neki dosadni stari glazbeni novinar stajao na sigurnoj udaljenosti od stejdža, tu i tamo gnjaveći Sandru pijanim imitiranjem (Marin je taj dan slavio rođendan) Fred Coleovog vokala.

Nekako su mi puuuuno bolje zvučale stvari koje pjeva Toody, basistica i Fredova životna družica (Fred i Toody imaju po 56 godina i skidam im kapu već zbog činjenice da se tokom godina nisu razvodnili, usporili ili pretvorili u neku alternativnu, ali jednako zastrašujuću verziju Rolling Stonesa. Citat iz press-materijala: --teško je naći zadovoljniji bend od Dead Moona i sretniji ljubavni par od Freda i Toody--). Fredov vokal za mene je ipak too much. Ono, na dip parplovski način too much. Stvari s Toody na vokalu jednostavno zvuče puuuno energičnije, slobodnije i, da, mlađe.

Oliver mi je nakon koncerta rekao da je jednom doživio puno bolji koncert Dead Moona, da je ovaj put zvuk bio premutan, a Fredova gitara nekako premalo topla (svijeća je i ovaj put gorjela, naravno). Ja nikako nisam mogao prijeći preko Fredovog vokala. Ali, kažem, ja u ovom slučaju nemam pravo glasa. Još jedan citat iz press-materijala: -- teško je naći nekoga tko do te mjere živi krv, suze i znoj rock'n'rolla--. Što bih ja tome mogao dodati? Pljuvačku? Ne ovaj put.

mhabijanec@hotmail.com