Japanske bubnjarske grupe u nas i više nisu tolika egzotika. Osim Kodo-a, koji je nastupio pred desetak godina, imali smo prilike vidjeti i Za Ondekoza koji je raprodao Lisinski 5-6 puta. Vođeni tim iskustvima, organizatori su ispravno zaključili da je vrijeme za veće prostore, pa je Kodo napunio i Dom Dražena Petrovića.

Moram priznati da nisam bio previše optimističan dok smo išli prema dvorani. Japanska kultura, haiku, samuraji, bonsai, origami, sve pet, ali ajde ti brate odslušaj sat-dva bubnjanja... Pridodajmo tome da smo moja divotna i ja dobili/kupili karte za različite djelove dvorane, što smo pokušavali riješiti 20 minuta (hvala organizatorima na ljubaznosti) i to da smo za ulaz čekali u redu na kiši 15 minuta... I tako, koncert sam čekao pomalo mrgudan.

Pozornica je, osim bubnjeva, bila potpuno prazna, ali gledalište je bilo puno. Sjedili smo na neudobnim sjedalima, divotna se žalila da joj je vruće, da bi pila pivo (znate već kako to ide), a ja sam piljio u viseće natpise s Ciboninim trofejima. I onda su se svjetla počela gasiti, a Japanci su izašli na stage u svojim kostimićima. Krenuli su s ritmom koji se brzo razvio u nešto što je zvučalo kao party. Bubnjanje su nadopunjavala tri plesača u bogatim odorama s neobičnim 'ticalima' kojima su udarali po podu kad bi se sagnuli. Fenomenalan prizor i fenomenalan ritam. Da se ovako nešto može stvarno vidjeti na partyu, izbliza i u plesu, umjesto s kraja na kraj dvorane, patrijanerima bi popucali mozgovi od sreće.

Prva stvar (inače zove se 'Lion') mi je ostala i najbolja do kraja koncerta, iako je bilo još dobrih stvari. Bilo je fora pjevanja, bilo je nekih gotovo kazališnih pokušaja, bio je i očekivani grand finale sa svih 14-ero Japanaca za bubnjevima, bilo je čak i dobre zajebancije i smijeha u dvorani.

Zapamtit ću i jedan zen trenutak, jednu kompoziciju u kojoj sudjeluje 6 svirača na identičnim, manjim bubnjevima. Počinju na granici čujnosti i dugo je ne prelaze. Svaki svira drugi ton na bubnju i stvaraju atonalnu grmljavinu, a na trenutke udaraju zajedno, savršeno odsječno i još glasnije, kao pucnjevi iz pištolja. Taj odsječan trenutak je onaj u kojemu učitelj kaže "Guska je vani!" :)

Nažalost, malo od ovoga ćete doživjeti slušajući muziku Kodo-a. Jedino što vam mogu savjetovati je da nabaviti kartu za neki sljedeći koncert i sjednete što bliže pozornici. A u međuvremenu poguglajte koan o guski i boci...