Istra Etno Jazz festival 2003

Otići na Istra Etno Jazz festival htio sam još lani. Ali u medijima nisam ništa o njemu čuo sve dok već nije završio pa su se pojavili rijetki osvrti. Motovunski festival je pobrao svu slavu i pažnju i već dolazi i ekipa koja razmišlja hoće li na Severinu u Opatiju ili na filmove u Motovun. Novinari, kulturni i medijski djelatnici, poznavatelji kvalitetne zabave, posjetitelji ZbrdaZdola, apeliram na vas da posvetite više pažnje manje razvikanim festivalima kojima Istra obiluje!

Zaputio sam da nešto obavim ujutro u Poreču, a društvo mi je radio Ivan Vlašić, doajen hrvatskog alter-rock radijskog novinarstva. Naš večernji dolazak u Savičencu (službeno Svetvinčenat) počinje malim razočaranjem. S glavne ceste se skreće odmah u selo, na neko ružno oveće parkiralište. Nije to ko Motovun, komentiramo kao veliki poznavatelji Istre, ovo je neko obično mjesto. Kad smo ostavili auto i izašli iza ugla, bam! ispred nosa se pojavljuje dvorac. Pravi dvorac, usred mjesta! Ne jedna kula i komadi zidina, ne stara i neodređena građevina koju ljudi od milja zovu dvorac, ne pregrađeni i prenamjenjeni objekt s dućanom, ne ruševine na brdu, nego dvorac. Onakav kakvog sam crtao ko klinac, oko kojeg trebaju trčat vitezovi i izljevat vrelo ulje po barbarima. Pravi dvorac, usred mjesta!

Iz zidina je dopirao Dead Can Dance pa smo požurili da vidimo šta tamo ima. Ispred kapije stol za prodaju karata koji nije imao vlastito osvjetljenje tako da su se cure namučile dok u mraku nisu našle akreditacije za mene i Ivana. Ostalo je dosta nepodignutih akreditacija - novinari, sram vas bilo. Na kapiji tabla s natpisom 'U tijeku radovi na održavanju. Ulazite na vlastitu odgovornost'. Zanimljivo. U dvorištu dvorca postavljena je pozornica, nešto stolica i šank i ljudi je bilo taman. Meni je prvih pola sata bilo interesantnije razgledavat dvorac koliko se moglo i razmišljat o grudobranima, rešetkama i zazidanim prolazima nego pratit šta se događa na pozornici.

Tim više što je prvi bend, Marusicrew, bio razočaranje. Dario Marušić je poznati istarski etno glazbenik i multiinstrumentalist kojeg sam prvi put zapazio dok je svirao s Tamarom Obrovac. Nje nažalost nije bilo ove godine (negdje gostuje, mislim) - koncert Tamara Obrovac kvarteta u Ksetu je jedan od najboljih koncerata na kojima sam ikad bio. Ali Dariov kvartet svira neki etno-pop, s dosta polke, prilično bezokusan. Nešto čemu bi Ivana Plechinger mogla posuditi vokal pa da se emitira na Glazbenoj televiziji, između Colonie i Gibonnia.

Slijedi Mostar Sevdah Reunion. Htio sam ih ići svojedobno gledati u Tvornici, kad su svirali sa Šabanom Bajramovićem, ali karta je bila preskupa. Počinju s jednim uvodnim instrumentalom, a onda se na pozornicu penje pjevač. Bijeli, neispeglani sako s laganom bež nijansom, besprijekorne bijele hlače, kakve nismo vidjeli otkad je Josip Broz skinuo svečanu maršalsku uniformu, crna košulja s istaknutom kragnom i (ne šalim se) bijele špic cipele. G. Ilijaz Delić očigledno ni sam ne nalazi ništa šaljivo u svom imidžu i to ga čini još smiješnijim. Publika je kroz smijeh i šapat pokazivala 'belo džez odelo'. Kreću s 'Lijepi li su mostarski dućani'. Nama kojima je bliska ta pjesma u verziji Dertuma, ovo je izdanje bilo previše mlako. Ali slijede neke dobre pjesme, a onda g. Delić, koji je gospodario stejdžom u maniri vrhunskog profesionalca koji već 30 godina pjeva na terasi istog hotela i poznaje ju kao svoj džep, prepušta mjesto Ljiljani Buttler. Kako je ona pjevala, to je teško opisati. Golema žena, dubok, taman glas. Bila je jedna pjesma koja ide otprilike 'A ja… kao i ostala deca… želim da imam oca svog' i kad glazbenici više nisu ni svirali nego samo dodirivali instrumente, koja je bila nešto toliko iskonsko da više od muzike ni ne možeš tražiti, jer si upravo dobio sve. I sad kad pišem o tome oči su mi natekle. Bilo je i živih, zabavnih dijelova. Pjesma o ciganima i rakiji ('1 2 3, 4 5 6, 7 8, 9 10') je podigla publiku pa se i zaplesalo ispred pozornice. Plesala je jedna high-class ciganska obitelj s kojima su se lovili u kolo nadobudni turisti. A sve to promatraju pulski i zagrebački alternativci i par mještana koji su se glasno zajebavali kao da su na svadbi, pa su čak i smetali na nekim tišim sevdasima. Što sam htio reći, vrlo raznovrsna publika. Na kraju se neki tip, očigledno kao gest organizatora, popeo na pozornicu i dao pjevačici buket, uz komentar na mikrofon 'Jedan mali buket za veliku Ljiljanu'. Za takav kretenizam sasvim bi prikladno bilo baciti ga sa zidina, ali takav se tretman očigledno već parsto godina ne prakticira.

Nakon loše prospavane noći u Medulinu i ratovanja s rojevima komaraca i nakon kupanja na Kamenjaku, navečer se opet upućujemo u unutrašnjost Istre. Prvo smo navratili do Žminja, koji je blizu Savičence, da vidimo okupljanje harmonikaša. Petnaestak ljudi sjedi na pozornici i dodaju si vrč s vinom. Naizmjenice prilaze mikrofonu, uz napomenu spikerice tko je kome šta u rodu i kakvu će polku odsvirat. U publici, za razliku od Istra Etno Jazza, skoro samo domaći. Simpatično, ali ipak smo se vratili u Savičencu.

Tamo program otvara Baobab, hrvatski jazz kvartet koji svira moderni lounge-jazz, popularan među ljudima koji odlaze u Aquarius i žešće su cool. Na momente podsjećaju na Gotan Project. Nisu loši, ali ipak to nije muzika koju bi čovjek došao slušati na koncert.

Sljedeći bend predstavlja točno ono što sam očekivao od festivala ove vrste. Totarella su s juga Italije, ima ih desetak i pjevaju, sviraju i plešu odlične vesele melodije. Izmjenjuju se na različitim tradicionalnim instrumentima i objašnjavaju kako je koji nastao. Ima jedan koji se sastoji od željeznog ključa i staklene flaše pa lupaš ključem po flaši, a ima i jedan koji se zove cupa-cupa i totalna je brija, ne mogu si uopće predočit na kojem principu radi. Ranije taj dan su organizirali plesnu radionicu tarantelle, ali na žalost na to nisam stigao. Bio sam u napasti da kupim njihov cd za 100 kn, ali znam da bi bilo neusporedivo manje zabavno slušati ih a da ih ne vidiš. Imaju nekog klinca (tinejdžera) u bendu koji se drži fakerski, pa zbunjeni tip s dreadlocksima, pa sijedi gospodin, pa neki sa šarenom kapicom koji se ful ufuravao u svoj instrument… super ekipa. Da sviraju u Močvari, bio bi kaos do stropa, a ovako je nastup prošao prilično mirno.

Završnica festivala dopala je skupini iz Benina, Gangbe Brass Band. Deset crnaca u kričavim odorama izvodilo je fore po pozornici. Rasturali su udaraljke, plesali i svirali brass (limene duhače) instrumente. Oni su zapravo bili jedini pravi etno-jazz band na festivalu, te dvije vrste muzike su doslovno izmiješali. Bili su zabavni za pogledat, ali ne sviđa mi se baš takva muzika. Podsjeća na crnačke jazz bendove s dodatkom afričke egzotike koji uveseljavaju bijele Amerikance u klubovima i hotelima. I svirali su predugo.

Još za vrijeme njihove svirke izašli smo (koncert se ionako čuo u cijelom mjestu) i sjeli u pizzeriju da se ljudski najedemo. Do tada, cijeli petak i subotu jeli smo sendviče rađene još u četvrtak u Zagrebu. Bila je prošla ponoć i pizzerija je zatvorila kuhinju. Obližnji restoran bio je potpuno zatvoren i to je to. Nismo mogli vjerovat! Otišli smo do restorana u susjednom selu, taj je bio zatvoren već satima. Dakle, imamo prekrasnu noć u prekrasnom istarskom mjestu, u jeku turističke sezone, u subotu navečer, s petstotinjak nabrijanih gostiju, a ne može se kupit ni sendvič. Vrhunac turističke ponude bio je tip koji je prodavao kokice pred ulazom u dvorac. Budući da nisu mogli kupiti ama baš ništa drugo, ljudi su kupovali kokice. Tip mora da je zaradio za novi auto. Ovi iz pizzerije su mogli nosit pizze tih 20 metara do dvorca, prodali bi onoliko koliko mogu ispeć.
Nema pizze, nema domaće rakije, vina, sira, nema knjižica o tom nevjerovatnom dvorcu (znam samo da se zove Kaštel Grimandi i da je iz XV stoljeća), nema razglednica. Nema obavijesti o Festivalu plesa i neverbalnog kazališta koji počinje sljedeći vikend u toj istoj Savićenci. Nema po cestama putokaza i oznaka u kojem smjeru treba ići do Etno Jazz festivala. U Poreču u turističkoj zajednici nema prospekata festivala. Kao, turizam, organizacija, ponuda, Evropa, kultura. Ha-ha! Dođe mi da se odmah sam bacim na organizaciju nekog takvog festivala jer mislim da bih pola stvari bolje organizirao. Ako ništa, bar bih osigurao lampu za stol gdje se po noći prodaju karte. Triba delat ljudi, jer ko ne gre delat neće ni jist! Nije vam Račan ništa kriv!
Htjeli smo se najest i onda ić pit i prespavat gdje nas put nanese, ali budući da to nije bilo moguće, ja sam revoltirano odlučio vozit noću za Zagreb. Imajući tu mogućnost u vidu, prije koncerta sam kupio Red Bull (tj. Red Bat) u lokalnom dućanu. Nisam htio tu ledenu limenku nosit u džepu, a nije mi se ni dalo vraćat se do auta, pa sam je sakrio u zidine dvorca. I krenem se ja osvježit prije povratka, a neko našao limenku i mrknuo je. Jebem ti mater!

Ali da ne završim u tom tonu, festival je bio dobar, ako se uopće sporadični koncerti (Cesaria Evora pjevala je u Puli 14.6., dakle mjesec dana ranije, a dio je festivala) po Istri mogu nazvat jedim festivalom. Lokacija fenomenalna. Ekipa zanimljiva. Dođite sljedeće godine!

ozren@globalnet.hr