Hartera
 

Hartera, 6.5. 2005, Rijeka

Preuređivanje i otvaranje bivše tvornice papira kao koncertnog prostora bila je tema o kojoj se danima govorilo ne samo u Rijeci nego i šire. Šefke Goran i ja smo isplanirali poslovni put u Rijeku u petak baš da bismo mogli poslije na koncert. Ta kombinacija je propala ali sam se zato dogovorio s jednim veselim društvom kvarnersko-istarske provenijencije. Jedini je problem bio što od silne zauzetosti nisam zatražio akreditaciju. Ali nema veze, bit će karata za kupit, jel tako? E neće.

Karata nije bilo za kupiti ni kada sam sam došao popodne do Hartere ni kad smo svi zajedno došli navečer. Svi traže kartu viška, nitko je ne nudi. Mislio sam da ću sresti nekog poznanika u organizaciji ali niš. Već se izdeprimiran spremam doma i računam da još stignem izaći negdje u Zagrebu vani, kad se pojavi žena koja prodaje kartu za 100 kn. Ovdje su se moja škrtost i smisao za pravdu borili protiv zdravog razuma. Razum je govorio 'debilu, kupi kartu, kad si već cijeli dan u Rijeci zbog koncerta', a ove ostale osobine su me podsjećale da je karta bila 40 kn a na dan koncerta 50. Ovo nije da se netko riješava karte viška i usput želi zaradit za pivo, ovo je čisto iskorištavanje. U tom trenu zvoni mobitel i Tamara me zove natrag na ulaz. Tamo je Zoran našao poznatog redara. Redar nudi da će nas pustit obojicu za 150 kn ali Zoran ima kartu pa redar obavještava mene da je 'karta 100 kn'. Here we go again. Da je karta od početka toliko koštala, ne bi mi bio problem dati stotku, ali ovako... Nakon par sekundi moje unutrašnje borbe, redar me pita jel imam 50 kn i pušta me unutra za 50. Ima pravde!

Od ulaza do stejdžova ima se šta za hodat. Prostor je golem i jedinstven. Kanjon Rječine je industrijska zona koja se sastoji od prljavih skladišta i napuštenih postrojenja, porazmještenih između rječice i stijenja. Kanjon premoštava most. Prolazimo uz zidove koji su kroz stoljeća rađeni od različitih materijala: kamena, cigle, betona. Omeđeni smo kanjonom s desne strane, riječicom s lijeve i mostom odozgora. Oko nas goleme cijevi i natpisi popit "Odlagalište industrijskog otpada".

Dolazimo u dugačku dvoranu. S lijeve strane su šankovi a na kraju rock stejdž. S druge strane zida, u također nekoj vrsti tunela ili dvorane je elektronski floor, tako da se u tišim trenucima čuje izvana techno ritam. Sviraju Eyesburn iz SiCG. Jel to nu-metal, ne znam. Neki trubači, žestica i tako. Solidno ali ne vrijedno pažnje a kamoli guranja naprijed. Nakon što smo neko vrijeme pili pivo i komentirali prostor, dosadila nam je gužva i neinspirativna galama. Tamara i ja izlazimo van, odnosno pokušavamo izaći. Gužva je tolika da na momente moraš stati jer tijela oko tebe fizički nemaju mjesta za micanje. Kad smo izašli iz dvorane shvatili smo da, iako su oba floora krcata, ispred njih ima još ljudi za popuniti još dva takva floora. Ti ljudi naprosto nemaju kamo. U tom golemom industrijskom kompleksu, na tim desecima tisuća četvornih metara, postoje samo dva floora, šankovi i zahodi.
Zašto nema nekog stejdža za mlade bendove? Chill-out prostora? Nije bilo novca? Kako nije kad ste sve rasprodali! Nije bilo vremena? Pa koliko vremena treba za pozvat nekog da peče ćevape i nahrani ljude i zaradi pare? Ili za pozvat pet klinaca da crtaju grafite? Ili ljude da prodaju rabljene knjige i CDove. Nek netko čita poeziju! Nek se free-climberi penju po zidovima! Vegetarijanski sendviči? Radionica stripa? Hello!? Bilo što!?
Ali nije bilo ničega i tako smo sjedili na zidiću nasuprot zahodima i gledali ljude kako prolaze. Nije ni to tako loše. Osim što smo bili u životnoj opasnosti da netko pijan ne posrne, gurne nas i padnemo na leđa pet metara na obalu Rječine. To mi se zapravo i sviđa. U Njemačkoj ili Americi sigurno nema događanja na ovakvim mjestima jer bi kršila 450 zakona i propisa. A prvi koji bi uganuo nogu na neravnom tlu ili se ogrebao na hrđavi lim, tužio bi organizatora za 200.000 eura. Ali mi smo Hrvatska! Punk’s not dead! Hrvatska! Anarchy! Sir i vrhnje! Dado Pršo!

Kasnije se vraćamo do stejdžova. Svira Let 3 i Tamara procjenjuje da se ne isplati ni pokušati ući u dvoranu nego da je bolje ići na drugi floor. Tamo ima nešto mjesta i svira vrlo uljudni tech-house, koji se ubrzo malo i zažesti pa sam se čak i ufurao. Na kraju ipak završavamo na rock flooru i dočekujemo Laibach. Počinju žestoko i, bez obzira što je ta industry spika stara koliko i prosječni posjetitelj koncerta, moderno. Zanimaju me, čini mi se da imaju šta za reći. Standardna ikonografija: svi u crnom, pjevač ima onu pustinjsku kapicu, pridružuju im se i dvije arijevke koje stupaju i lupaju po bubnjevima. Projiciraju na zid crno-bijele slike: istostrani križ, ljude u uniformama, itd. Ipak, nakon nekog vremena postaju naporni. Možda smo sad već i umorni. Odlazimo a da nisam sačekao svoju omiljenu Geburt Einer Nation.
Ostatak ekipe prepričava što smo propustili. Let 3 su bili ekstravagantni (a kad nisu?), doveli su milion ljudi na stejdž i izbjegavali su hitove. Urban je bio dosadan i prenemagao se. Napuštamo sad već polupraznu Harteru uz želju da drugi put organizacija bude bolja.

Ozren Harlović