BRUCOŠIJADA FILOZOFSKOG FAKULTETA
7.12.2002. Zagreb, Pauk

+
GORI USSI WINNETOU
11.12.2002. Zagreb, Močvara
+
NIKAD ČUO 4

13.12.2002. Zagreb, Pauk

Nisam, priznajem, uopće namjeravao napisati ovu recenziju (kvragu i pobogu, ljudi, pa Božić je!), no u lijepu me kašu uvalio Predrag na Terapijinim stranicama, u sklopu njegovog polovičnog izvještaja s Nikad Čuo demo-festivala. Kao, otiš'o ja doma nakon trećeg benda, a za ostale bendove pogledajte Matijin riport na ZbrdaZdola.com. Predraže, vratit ću ti to.

Ali, reda mora biti. Brucošijada Filozofskog Fakulteta je opet bila hit-događaj za mlade intelektualce i hašomane, pa nas nije iznenadila atmosfera ispred dvorane Pauk. Par stotina ljudi je, naime, pijuckalo piće, uživalo u hladnoći i snijegu (svašta) i - pokušavalo negdje nabaviti kartu za koncert (dodatak za hendikepirane: karte su bile rasprodane). Isti problem imali smo i mi. Nećete vjerovati kako smo, nakon sat vremena i par litara zagorskog vina, uopće ušli. Dakle, kako smo Kruno i ja svako malo kružili tražeći švercere i prijatelje s genijalnim rješenjima problema, u jednom smo trenutku ugledali tipa s tri karte u ruci. Isti čas smo mu ponudili 60 kuna za jednu, odnosno 180 kuna za sve tri karte, a on nam je onda objasnio da ih ne želi prodati, ali da nam ih može dati, pošto je direktor marketinga Stelle Artois i dobio je ionako previše tih glupih gratis karti i ne zna što će s njima. Pozvali smo ga na gemišt, spremili karte u džep, kucnuli se, malo popričali, popili, a onda konačno ušli u dvoranu. A onda sam počeo piti još i pive (Stellu, naravno!) i kako su mi one sve više zabavljale mozak toliko su mi bendovi na stejdžu bili nebitnija stvar.

Nereda & Stoku sam ignorirao (gledao sam Stoku par dana prije na slam večeri u Močvari i stvarno mi je ispod časti (!) pisati više od jedne rečenice o nekakvom nabildanom, šovinističkom klincu koji pokazuje svijetu kako se ekipa dobro rimuje s pipa), na Grč su svi pobjegli van, Kawasaki 3P je bio sjajan u svom pijanom divljanju (kao i uvijek), Let 3 je svirao uglavnom stare hitove (meni su bili dosadni i smiješni), mislim da je par stvari odsvirao i TBF, a Talijani Figli Di Madre Ignota su na red došli stvarno već prekasno i ne znam da li je tko u to doba još imao snage zaplesati na njihovu, inače zabavnu, ska-punk feštu.

Franci Blašković ima 56 godina i dušu djeteta. I srce ponosnog antifašista. I mozak pronicljivog, samoobrazovanog intelektualca i muda velikog istarskog jebača. Ima sve, a kad cijelu drugu polovicu koncerta odsvira onako mladenački žestoko, energično i glasno, mogu se sakriti svi 40 godina mlađi pankeri. Čovjek pomisli - pa te godine stvarno nisu važne. Franci je prije koncerta čitao i nešto malo svoje proze, otpjevao je sve svoje hitove - neke i po dva puta, a cijela Močvara je s njim pjevala Bandieru Rossu i O Bella Ciao. A meni sve nešto toplo oko srca.

I, za kraj, povratak na Nikad Čuo. Tu se ipak sve vrtilo oko bendova, koji možda i jesu najbolje što se na hrvatskoj underground anti-sceni pojavilo u zadnjih 12 mjeseci, ali to govori više o sceni, nego o bendovima. Dakle, da vas ne gnjavim s dogodovštinama koje nemaju veze s glazbom (premda su zanimljivije od bendova koji su svirali), prelazim na svirku: Zvonko I Gradski Ured Za Kulturu je bivši Schmrtz Teatar i, premda i dalje sviraju stare hitove, prastare Viskovićeve bisere u novim aranžmanima i odavno uvježbane obrade, u ovoj konkurenciji su bili jedni od... Hm. Simpatičnijih. Retard je punk-emo-ska-core bendić za koji stvarno ne znam što su radili na "festivalu najboljih novih bendova", pošto zvuče kao loša, fejkerska Analena, a ona crnokosa pjevačica im je još ktome poprilično previše prepotentno preseravajuća za moj želudac. Ili je jadnica imala tremu, a nije mogla ništa popiti jer je strejterica. Ili ne znam što. Uglavnom, grozno. Radical Dub Kolektiv su, pretpostavljam, bivši i sadašnji pankeri kojima se više ne da svirati punk jer su sad, kao, u kasnim dvadesetim, pa tim ozbiljnim godinama više priliči neki laganiji film. A jedini dovoljno cool film za tu priču je dub. Pa su oni krenuli svirati dub, ali dub toliko težak, nervozan i bezvezan da čovjek ne može ne primijetiti te preočite punk-korijene. Možda bi mogli probati s post-rockom, možda sam ja pičkica, a možda su samo imali loš dan. Who knows. Who cares. Brain Holidays su mi već simpa. Čini mi se da su jako nepretenciozni i pozitivni u tom svom hommageu naj-pop trenucima Boba Marleya. Mislim da bi za koji mjesec mogli biti veliki u Krapini. Od Leut Magnetic sam, nakon svih oduševljenih priča, očekivao prvo pravo svjetsko čudo iz Hrvatske. Dobio sam nešto eklektičnije, nešto više groovy podloge za The Beet Fleat. Samo što tu nisu repala sva trojica, nego samo onaj jedan. Imali su dobrih trenutaka (ja bih te pjesme, majke mi, ostavio kao instrumentale), čut ćemo uskoro album - ima, dakle, vremena za više riječi o njima. Ghetto Booties su, navodno, cure koje puštaju neku svoju elektroniku. Vidio sam nekog da pleše i čuo nešto moderno iz zvučnika, ali mi se išlo doma. Fotke prvih par bendova imate na Terapiji, a ja vas pozdravljam i želim vam lijepe praznike i pune džepove!

p.s.: Poseban pozdrav Mati Škugoru, hehe!

mhabijanec@hotmail.com